Natrag
15.12.2018 10:13

facebook

twitter

google

rss

dulist

Osobna iskustva pretačem na platna

23.2.2013 @ 21:32 Ana Prohaska Kultura
2;2

Podijelite:

Lena Kramarić mlada je akademska slikarica rodom iz Zagreba, koja već neko vrijeme živi i stvara u Dubrovniku.

Rođena je 1982. u Zagrebu, a diplomirala 2008. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odsjek, gdje trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij slikarstva. Izlagala je na brojnim individualnim i skupnim izložbama među kojima se u 2011. ističu samostalna izlaganja u Švicarskoj i Nizozemskoj te sudjelovanje na Affordable Art Fair u Milanu. Za ovaj broj duLista s njome smo razgovarali o njenoj umjetničkoj preokupaciji, ali i o položaju mladih slikara u Dubrovniku.

Kako ste se uopće odlučili doseliti u Dubrovnik?
– Odluka je bila doći u Dubrovnik privremeno, no životne okolnosti dovele su do toga da sam sada tu. Od 2007. godine. 

Je li i ljubav utjecala na to?
– Jest, ljubav uvijek utječe.

Kako je biti akademski slikar u Dubrovniku? Postoji li razlika između Dubrovnika i Zagreba po tom pitanju?
– Meni osobno ne. Ja sam možda i pretjerano povučen tip po tom pitanju, tako da je meni bitno da imam svoj prostor i vrijeme i neke druge uvjete. Primjerice da imam materijal koji mi je potreban. Tada mi ne treba nitko drugi. Bitno mi je da radim, a što se tiče izložbi i izlaganja, to uvijek mogu napraviti u Zagrebu. Po tom pitanju se ne osjećam odsječena, odnosno ne osjećam da mi je nešto uskraćeno. Zadnje dvije, tri godine taj dio izlaganja mi je manje bitan, jer sam se 2009. prezasitila. S dvije prijateljice tada sam se prijavila na puno izložbi i puno smo radile na natječajima za galerije. To je bilo manijakalno, kao da smo bend na turneji. Sad me već prolazi ta zasićenost i baš sam željna malo izlaganja i akcije, no u principu sam više usmjerena na kvalitetu i na neko osobno zadovoljstvo. Uvijek mislim da mogu i bolje, a izložba mi je uvijek neka stanka u radu, u kojoj sagledam što je bilo i koja mi daje neki novi početak, koji je zapravo uvijek potreban.

U POTRAZI ZA PROSTOROM

Znači li to da imate svoj atelje?
– Imala sam u Dubrovniku 2, 3 godine predivan atelje na Prijekome, u jednoj zgradi koja se sada renovira. Znala sam da je to privremeno, a da sam bila u njemu samo 3 dana, bila bih zahvalna na tom prostoru. A trenutno radim u kuhinji. U potrazi sam za prostorom, to mi je sada prioritet.

Na Prijekom je, pretpostavljam, bila dobra lokacija na kojoj ste mogli izložiti svoje radove?
– Da. Tamo sam imala i izložbu. To je bio stvarno predivan prostor koji su mi ustupili moji prijatelji Nizozemci, čekajući građevinsku dozvolu. Prvi dan kad sam ih upoznala, nesebično su mi izašli u susret i dali ključeve. Ljudi nisu mogli vjerovali da takvi ljudi postoje. Najam je nama slikarima inače neprihvatljiv, jer smo u riziku svaki mjesec. Jedan mjesec ga možeš platiti, a onda pola godine ništa. Tako da se u takve stvari ne mogu upuštati.

OSOBNE, INTIMNE TEME

Koje Vas teme, motivi zaokupljuju u Vašem umjetničkom radu?
– Teško je to reći jer se većina toga odvija na podsvjesnoj razini. I zapravo se neka osobna iskustva pretočuju u rad. Inspiracije mi u tim stvarima nikad ne fali. Kod mene ne postoje umjetničke krize. Da imam još par ruka, bilo bi dobro. Inače, uvijek više slika radim u isto vrijeme. Osobne, intimne teme su ono što me zanima. Uvijek nešto pozitivno pokušavam naći u svemu tome, i u sebi, i u svom radu. 

Koju tehniku preferirate?
– Trenutno to je kolaž, kombinirana tehnika. Jako volim raditi sa drvom. U zadnje sam vrijeme radila slojevito, tako da te slike izgledaju više kao reljefi. Dakle, akril i kombinirana tehnika.

Što sada stvaraš?
– Počela sam raditi ilustracije, s obzirom na uvjete koje imam za rad. Više radim neke manje formate. Zadnja tri tjedna sam napravila stanku, jer sam imala nekoliko narudžbi. No sada se moram skoncentrirati i nastaviti raditi jer 1. lipnja u Zagrebu, u Sesvetama, imam izložbu s dvije prijateljice, te 21. lipnja u Njemačkoj. Izlažem potpuno različite vrste radova, a izložbe su paralelne i ne mogu izložiti iste radove. Tako da imam pune ruke posla. 

Spominjali ste narudžbe. Je li se uspije od toga zaraditi nekakva pristojna plaća?

– Ovisi od mjeseca do mjeseca. Kao prvo rijetke su. Obično se dogodi da ih u mjesecu bude više, a onda par mjeseci ništa.

Dajete li slike u Galerije?

– Da, i to u galeriju Sveti Luka, koju drži Boris Kurilić. Otkako sam došla u Dubrovnik, Boris mi pomaže, imam samo riječi hvale za njega. Sretniji je od mene kad proda neku moju sliku i silno se trudi, čak na svoju štetu. Za suvenirnice sam radila 2007. Tada sam nacrtala puno motiva Dubrovnika, no ta se zaliha istopila. Željela sam ih ponovno raditi, ali tu je previše kompromisa, muka koje se stvore, tako da na kraju ne ispadne ni za tržište, niti ono što bih ja radila za sebe. Uvijek se traže dva, tri ista motiva Dubrovnika. A gosti s cruisera su takvi da traže nešto manje i cjenovno dostupnije.

GRADSKI PROSTORI ZA UMJETNIKE 

Kako je mladim umjetnicima, slikarima u Hrvatskoj?

– Mislim da je svima nama sada teško, ne samo umjetnicima. Čini mi se da s puno rada, koji dolazi s talentom, uspjeh ne može izostati. Ako stvarno voliš to što radiš, ako si uporan, nešto se mora dogoditi. Sigurno nije lako, ali mislim da se može puno toga napraviti. Ali svi mi samo čekamo da se nešto dogodi, volimo se žaliti, za to uvijek imamo vremena. Dubrovnik ima puno prostora i stalno se govori kako je Dubrovnik grad kulture. No svega toga ima u sve manjem broju. Trebalo bi razgovarati s ovlaštenim ljudima, iskoristiti gradske prostore za izlaganje. Primijetila sam da je ljudima teško doći u Grad, nema parkinga, skup je, zimi nema nikoga, ljeti su gužve, pa su ti ljudi očito negdje drugo. Možda se više skupljaju u Lapadu, Gružu, pa možda tamo ima neki prostor koji bi mogao poslužiti za izlaganje. Ne mora biti galerijski.

Možemo li očekivati ubrzo Vašu izložbu i u Dubrovniku?

– Ja bih to jako voljela, i to ove godine. Imam par ideja, ali nisam još uvijek s nikim razgovarala po tom pitanju jer prvo volim imati radove i „nešto za reći“, pa tek onda krenuti u akciju. Nešto će biti sigurno.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana