Natrag
20.11.2018 15:22

facebook

twitter

google

rss

dulist

“Oprosti im Bože, ne znaju što čine!”

29.3.2013 @ 10:42 Dulist Vaše vijesti

Podijelite:

Dr. sc. Ivo Orešković, autor knjige "Malvasija – glasovito vino još iz doba Dubrovačke Republike", potaknut šokantnom viješću o zabrani korištenja imena "PROŠEK" od 1.srpnja kao sudionik projekta revitalizacije dubrovačke malvasije, postavio nam je "Otvoreno pismo onima koji su pregovarali u naše ime; Oprosti im Bože, ne znaju što čine!", kojeg prenosimo u cijelosti.

"Započinjem ovo obraćanje, Vama gospodo i to vapajem Svevišnjega u nadi da ćete se vratiti na put iskupljenja. Ja skromno želim pružiti odgovor svima Vama koji ste se drznuli nanijeti uvredu i štetu nama proizvođačima desertnoga vina tj. prošeka. Ne nama kao pukim proizvođačima, već našim obiteljima, djeci, prijateljima i generacijama prije nas samozatajnih ljudi što su žuljevito čuvali prošek kao našu istinsku nacionalnu vrijednost. Činim to ničim drugo nego nepobitnim spoznajama o dubrovačkoj malvasiji kao desertnom vinu utemeljenim na povijesnim činjenicama iz arhivskih spisa dubrovačkoga arhiva. Nas ne zanimaju Vaše općeprihvaćene «istine», koje bi Nas, male kakvi jesmo, svojim tumačenjima trebale navodno svrstati u krug velikih naroda koji su u određenom vremenu gospodarili razvijenim svijetom Mediterana. Upravo suprotno. Iznoseći ovdje vjerodostojno činjenice o dubrovačkoj malvasiji kao desertnom vinu tj. prošeku ne dovodim u pitanje našu pripadnost društvenim, gospodarskim, kulturološkim, općecivilizacijskim tekovinama Mediterana i Europe, već ih i te kako potvrđujem i osnažujem. Upitna je vjerodostojnost Vas koji ste olako, u sluganskome stilu, radije pognute glave prihvatili tuđu istinu o sebi vjerujući da se time možete uspraviti. Lijepo je tu neki dan Niko Karaman rekao: „Prošek nije piće, već stil života!“ No, nije to onaj stil od jučer koji je trenutno nametnula osiromašenom puku neka prsata starleta ili ljepotan iz jedne od brojnih televizijskih sapunica koji će trajat koliko i financijski budžet i interes njihovih producenata.

Bogovi nisu imali "one slatke anđeostke malvasije" iz Konavala!

Desertna malvasija: „To je vino za bogove!“ – rekla bi naša Cvijeta Zuzorić. Ona 15.9.1586. u svom dnevniku bilježi priču iz grčke mitologije: „Bila sam još mala kad mi je ćaće, da lakše zaspim, pripovijedao kako su bogovi jednom priredili gozbu. Na nju su, uz sve ostale bogove, pozvali i boga obilja što ga Grci zovu Poros. Bila je tamo i Penia, božica neimaštine i siromaštva. Poros se bio napio nektara. Tad još nije bilo vina, one naše malvasije iz Konavala! Želeći imati dijete s njim, Penia legne kraj njega i ćiri-biri-bari od njih se poslije rodi bog ljubavi Amor, dijete obilja i bogatstva, siromaštine i neimaštine.“  Cvijeta ovdje jasno kaže da je malvasija iz Konavala bolja nego nektar – piće grčkih bogova koje im je osiguravalo vječnu mladost. Nisu je imali!  Nisu imali  „one slatke anđeoske malvasije“ iz Konavala. Mi nemamo potrebe pribjegavati legendama, vilama i vilenjacima koji u polublaženu stanju zaljubljenosti i erosa omamljeni tumaraju, ispijajući baš to, naše vino, iz božanskih vrčeva! Dubrovačka je malvasija stvarna koliko i svi oni ljudi čiji su životi ugrađeni u zidine Grada, bez obzira jesu li postavljali kamen ili mudro promišljali njegovu budućnost. O takvu je vinu ovdje riječ.

Uz malvasiju, spominje se i pečeno vino

Stoga skoknimo na čas u dubrovački arhiv. Arhivski spis koji jasno svjedoči da se malvasija proizvodila i pila kao desertno vino jest troškovnik čašćenja u čast novoga nadbiskupa u svibnju 1792. u Samostanu sv. Jakova. Ovu obilatu gozbu u svojoj knjizi „Kazalište vlasti“ detaljno opisuje dr.sc. Nella Lonza: „Kako nije trebalo izbjegavati svinjetinu, na pladnjevima su se, uz klasičnog janjca, teletinu, tuke, golubove i jezike, našli praščić, pršut i salame. Osim zubaca, na stol su iznesene kamenice i prstaci. Ponuđene su poslastice koje su upravo tada dozrijevale: artičoke, mladi grašak i jagode. Pripravljeni su i punjeni kolačići makaruli (macheroni), dvije torte s preljevima i sladoled, a izgleda da je trpeza bila doslovce zatrpana suhim slasticama od badema, pinjola i pistacija, ušećerenog voća i začina. Točilo se obično vino i česvinica, malvasija i desertna vina s Cipra i iz Malage, te kava i čokolada.“  Ovdje je najbitnija činjenica da se malvasija pila uz ostala desertna vina s Cipra i iz Malage, i to uz jagode sa skorupom (šlagom), veliku tortu i čokoladu. Popili su 4 butelje. Ona se kušala uz slastice i bila je buteljirana. Nekoliko je razloga zbog kojih možemo tvrditi da se radilo o sortnome prošeku ili desertnome slatkom vinu malvasije kakvo i danas proizvodimo. Znajući da su iza jela pili neko drugo obično bijelo vino, koje su očito točili u žmule iz bokala, popivši ga oko 60 litara, zasigurno nisu pili suhu malvasiju uz slastice. Prisjetimo se navoda Meda Pucića da je malvasija vino „… kada paka ostavi jedno desetak godišta, eh tada neka se pred njim skriju koliko ih je najviše na glasu.“  Dobro nam je znano da upravo prošek, tj. prirodno desertno vino koje karakteriziraju visoki ostaci prirodnoga šećera i visoki alkoholi, zahvaljujući tim svojstvima, može u boci ili butelji godinama odležavati, sazrijevati i postajati sve čudesnije, kako to Pucić kaže kao „zrak nebeski pretvoren u vino.“ Ako znamo da su suha bijela vina najbolja dok su svježa, a cijeneći Pucićevo mišljenje o kakvoći malvasije što je odležavala godištima, onda sa sigurnošću možemo zaključiti da se radilo o vinu s dovoljnim ostatkom prirodnoga šećera i visokih udjela alkohola koji ne samo da mu jamče višegodišnju trajnost, već ga zrenjem u butelji čine sve kvalitetnijim. U nekim arhivskim spisima uz malvasiju kao desertno vino spominje se i pečeno vino. Naime, radi se o prošecima dobivenim različitim načinom sušenja. Malvasija se buteljirala kao prirodno slatko desertno vino tj. prošek dobiven preradom grožđa prosušenoga na jesama ili na konopima pod kupama konavoskih domova u hladu, što je jamčilo zadržavanje sortnih karakteristika, i kao takvo se našlo na trpezi uz desertna vina s Cipra i Malage. Druga vrsta prošeka je u biti bilo tzv. pečeno vino ili ono koje se dobiva sušenjem grožđa na suncu (grožđe se peče) što mu daje karameliziran okus. Da je takav prošek bio na trpezi onda bi u spisu kao takav bio i zapisan kao „pečeno vino“. Jednako tako sa sigurnošću možemo tvrditi da se radilo o slatkome desertnom vinu dubrovačke malvasije, a ne neke uvozne. U suprotnom bi i kod malvasije u troškovniku bila navedena zemlja podrijetla i ime vina. Za domaću malvasiju bilo je u troškovniku suvišno isticati da je dubrovačka. Uglednim gostima se htjelo pružiti jedinstvenu priliku istodobno kušati malvasiju kao domaće desertno vino tj. prošek i u tadašnjem svijetu glasovita desertna slatka vina s Cipra i iz Malage. Milanski kanonik, hodočasnik u Svetu Zemlju, čiji se rukopis putovanja čuva u biblioteci knezova Trivulcija u Milanu, Pietro Casola, koji je na svom putovanju iz Venecije u Svetu Zemlju u lipnju 1494. godine boravio u Dubrovniku donosi opis Grada i ljudi u njemu. Na dva mjesta spominje malvasiju i to: „Prema kopnu Dubrovčani imaju obilje lijepih vrtova, gdje imaju dobro ukrašenih kuća za odmaranje. Imaju veoma mnogo vinove loze, a prave dobre malvasije i vrlo mnogo drugoga vina … Kako sam kazao, prave dobra crna vina i odličnu malvasiju; kažu da je bolja od one s Kandije (Krete), ali nisam mogao da prosudim.“ On dakle izrijekom jasno i nedvojbeno svjedoči o tome da se već u 15. stoljeću malvasija kao vrhunsko vino proizvodila u Dubrovačkoj Republici. Na kraju, još jedan nepobitan dokaz da se dubrovačka malvasija nalazila kao desertno vino tj. prošek na trpezama dubrovačke vlastele jest butelja u kojoj je dozrijevala i iz koje se točila. Butelja je kruškolika oblika. Na trenutak ostavlja dojam da se radi o staklu tamnozelene do gotovo crne boje, međutim radi se o naslagama koje su joj godinama izmijenile prvotnu nešto tamniju zelenkasto-smeđu boju. Vrat butelje je kratak i postupno se širi prema trbuhu koji je nepravilan, nije jednak sa svih strana. Dno je zadebljano, s udubljenjem na sredini. Pri vrhu vrata nalazi se prstenasti obrub. Butelja je obujma oko 0,80 l. U slučaju gozbe pripremljene za kapidži-bašu osmanskoga vojnog dostojanstvenika 1757. godine u Gružu znamo da se radilo o 40 ljudi. Popili su dvije butelje malvasije, što znači oko 1,6 l ili po osobi 0,04 l. Današnji ugostiteljski standardi propisuju točenje vrhunskih desertnih vina 0,05 l ili 0,5 dcl. Podaci o buteljama malvasije iz troškovnika dubrovačkoga kneza i njezino otkriće u potpunosti dokazuju da se malvasija pila kao desertno vino. Na temelju literature našu dubrovačku butelju, možemo preciznije datirati. Roger Dumbrell u svojoj knjizi Antique Wine Bottles, donosi nekoliko primjeraka ovakvih butelja iz razdoblja od 1690. do 1720. godine.  

Malvasija cijenjen dar

Sortni prošek malvasije kao desertno vino bio je protokolarni poklon dubrovačkoga kneza gostima Grada. On svoje goste nije častio obilatim jelima što govori o tradicionalnoj dubrovačkoj umjerenosti i štedljivosti. Kneza Jana Lobkovica i nekolicinu njegovih prijatelja na proputovanju za Svetu Zemlju 1493. godine počastio je slasticama i malvasijom. Nama je ovdje važna činjenica da ih je knez ne samo častio malvasijom, nego ju je dao i kao dar. Jednako tako podatak da im je dao nekoliko boca govori o tome da ih je knez, tj. njegova posluga, imala pripremljene kao darove. Malvasija je bila i uobičajeni dar pripadnicima drugih vjerskih zajednica. Tako su 3.2.1709. knez i Malo vijeće darovali Židovima u getu 10 butelja dubrovačke desertne malvasije. Malvasija je bila stoljećima dio uobičajenoga dara bosanskim osmanskim dostojanstvenicima i to povodom božićnih blagdana ili prilikom odlaska dubrovačkih poklisara na Portu. Sređujući spise Acte Turcarum dr.sc.Vesna Miović otkriva pismo bosanskoga beglerbega Kuršumdži Mustafa-paše dubrovačkim vlastima s početka 17. stoljeća gdje zahvaljuje na uobičajenim darovima za Božić:

„Ponosima kršćanstva, uzdanicama kršćanskih velikana, onima koji postupaju ispravno, dubrovačkom knezu i ostalim begovima, neka im se život okonča na dobar način. Nakon dobrih želja u skladu s prijateljstvom i dobrosusjedskim odnosima, prijateljski se daje na znanje da smo sada iz ruku vašeg čovjeka Vukašina primili vaše prijateljsko pismo s vašim uobičajenim darom, jednim barilom ljutih naranača, jednim barilom smokava, 12 komada hladetine i 2 barila malvasije.“

Naivno ću vjerovati da je razlog nečije neznanje

 A gdje smo danas? Čiji smo danas ponos? Jednako kao što je austrijska birokracija vinskom klauzulom uništila dalmatinske vinogradare i vinare, dozvolivši slobodan uvoz vina iz Italije bez carine u Monarhiju, više nego što su to učinile peronospora i filoksera (žiloždera), tako i danas netko, negdje u ugodnom naslonjaču svoje birokratske fotelje stečene partijskom poslušnošću odriče se prava ne samo na ime prošek radi talijanskoga prosecca, već tjera u zaborav stoljetnu tradiciju. Zašto to čini? Zato što ne zna. Zato što misli da je prošek onaj jeftini industrijski „prošek“ dobiven ugušćivanjem mošta kojega je jednom neki nesretnik stavio u vinsku kartu kao aperitiv nadolazećoj masi turista umjesto dobro rashlađene loze, travarice ili prirodnih likera, a koji kao takav onda ne zaslužuje posebnu skrb. Naivno ću vjerovati da je to razlog. Nečije neznanje. U protivnom takav Vaš čin, to nedjelo naše birokracije, mogu smatrati ničim drugo nego izdajom još jednoga nacionalnog interesa. I na kraju. Ukoliko ne ustanete i ne uspijete obraniti onaj i onakav prošek o kojem sam ovdje samo ukratko iznio neke crtice moram Vam na dušu staviti i činjenicu da ćete nam uskratiti dvije, ovozemaljskom čovjeku posebne svetinje; pravo na zdravlje i lijek i pravo na posljednju želju. U „Knjizi o vinu“ iz Kapucinskoga samostana u Osijeku s kraja 18. stoljeća nepoznati autor daje tri savjeta ili recepta kako napraviti ljekovito vino poput malvasije, a u svojim zahtjevima Vijeću za kupnju malvasije (nije bila u slobodnoj prodaji) dubrovačka vlastela ističu da im treba za potrebe „zdravlja vlastite osobe“. Za zadnji obrok osuđenika na smrt u Dubrovačkoj Republici, uz piletinu, tada izuzetno cijenjeno meso, kolačiće, kavu i rozolin kao najčešći odabir nesretnika bila je upravo malvasija. Danas hvala Bogu živimo u civilizacijskom krugu onih gdje ne možemo, barem za sada, biti izloženi takvom završnom činu, a i malvasija je još uvijek u slobodnoj prodaji. Zamislite Gospodo što će biti kad od mojih unuka, ako dragi Bog da, da i to doživim pred kraj ovozemaljskoga druženja, s postelje zaželim: „Đeco moja, dajte svome đedu, još samo jednu kupicu prošeka malvasije!“ Kad gle! Donijeli mi pjenušavi voćni prosecco! Doći će mi odmah da umrem. Isti čas.
 
„AKO NEMATE POSLA, POSADITE VINOGRAD.“ –  čečenska narodna poslovica."

 
 

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana