U prošla dva broja feljtona upoznali smo se s problemima oko nabave naoružanja i organizacije obrane Dubrovnika pred sami početak općeg srpsko crnogorskog napada na dubrovačko područje, a koji je predvodila JNA, tada već pretvorena u srpsku imperijalističku vojsku.
Već u srpnju 1991. godine Generalštab tzv. JNA donosi odluku o formiranju Druge operativne grupe, na čelu s generalom Jevremom Cokićem, kojoj je zadatak bio izraditi plan napada i izvršiti okupaciju Dalmacije. U ovoj vojnoj operaciji trebali su sudjelovati Kninski, Sarajevski, Mostarski, Podgorički i Užički korpus, te 9. Vojno pomorski sektor Boka. Nepovoljan razvoj događaja na hrvatskim ratištima i problemi u provođenju mobilizacije, kao i promjena raspoloženja međunarodne zajednice, onemogućili su i odgodili početak planiranih ratnih operacija.
RATNI PLANOVI
Polovicom rujna 1991. vojni vrh je odlučio, u skladu s izmijenjenim ratnim planovima, aktivirati i upotrijebiti Drugu Operativnu grupu za izvođenje napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja dubrovačkog područja i doline Neretve. S obzirom na smanjeni opseg operacije u njen sastav ušle su slijedeće postrojbe: 2. podgorički korpus pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije; 37. užički korpus pod zapovjedništvom generala Milana Torbice; 9. vojno pomorski sektor Boka, kojim nakon ubojstva kbb. Krsta Đurovića 5. listopada 1991., zapovijeda admiral Miodrag Jokić.
Njemu su podčinjene jedinice 2. TG pod zapovjedništvom generala Branka Stankovića, trebinjska 472. mtbr (pukovnik Obrad Vičić), pripadnici TO Crne Gore (ministar Božidar Babić) i jedinice specijalne crnogorske policije (ministar Pavle Bulatović). Komandno mjesto je prvotno smješteno u Ki?nu Selu kod Nevesinja, a kasnije u Trebinju (BiH). Komandu nad ovim jedinicama, koje su brojile između 11.000 i 13.000 vojnika, imao je već ranije imenovani general Cokić, a od 12. listopada 1991. tu dužnost je preuzeo general Pavle Strugar. Snage 2. OG imale su zračnu potporu dijela snaga RZ i PZO iz baza u Mostaru i Podgorici. Topničku potporu činilo je prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Istodobno s održavanjem pregovora između predsjednika Tuđmana i Miloševića 17. rujna u Igalu, kada je u nazočnosti Kadijevića i lorda Carinngtona dogovoreno primirje, tzv. JNA provodi opću mobilizaciju za napad na dubrovačko područje. Slab odaziv vojnih obveznika u Srbiji, kao i odlazak s ratišta cijelih postrojbi poput topnika iz Valjeva, primorao je vojni vrh u Crnoj Gori na dodatnu mobilizaciju. Kako bi smanjili mogućnost za neodazivanje poziv je upućen i javno preko crnogorskih radio-postaja. Umjesto tako oslabljenog Užičkog korpusa, zahvaljujući popuni svojih redova brojnim dragovoljcima, Podgorički korpus je, uz 472. mtbr iz Trebinja, postao udarna snaga u izvođenju borbenih djelovanja 2. Operativne grupe.
Nasuprot neprijatelju stali su slabo naoružani pripadnici Narodne zaštite, Policijske uprave, postrojba ZNG Dubrovnik i malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve u početnom napadu na dubrovačko područje.
Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica.
ODMAH, VEĆ SUTRA
Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić 29. rujna šalje na odobrenje Generalštabu prijedlog „direktive” za opći napad na dubrovačko područje. Prema njegovom svjedočenju slijedećeg dana održan je sastanak u Beogradu, koji je sazvao Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević, na kome je njegov prijedlog usvojen. Kadijević je vrijeme početka napada na Dubrovnik naredio riječima: ”Odmah, već sutra”. U zapovijedi za napad Cokić naređuje: „Većim djelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”. Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja te kako su priče o „30 hiljada ustaša koje su krenule u napad na Boku” bile smišljene laži namijenjene podizanju ratnog raspoloženja u crnogorskog javnosti.
Istodobno Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin.
Opći napad započeo je jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume. S topovnjače jugo – mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati “Arboretum” u Trstenom.
NEOČEKIVANI PORAZI I GUBITCI
O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG–a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe. Početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području, s pripadnicima Odreda Narodne zaštite i dragovoljcima, bilo je ukupno od 700 do 750 branitelja.
Kada vidimo kakav je bio odnos snaga i raspoloživog naoružanja moramo odati priznanje svima koji su u to vrijeme branili Grad. Očito puno važnije od broja i oružja bilo je srce i inat. Pred najavljeno ovogodišnje obilježavanje Dana dubrovačkih branitelja opet su u prvi plan izbile brojke. Čini mi se kako i sami branitelji olako zaboravljaju da su bez obzira koliko ih je bilo herojski obranili Grad i donijeli nam pobjedu u Domovinskom ratu. U muzejskim Zbirkama postoji sasvim dovoljno podataka uz pomoć kojih se može vjerodostojno utvrditi činjenično stanje, o čemu ćemo u slijedećem feljtonu.
PRILOZI:
Direktiva za napad, odobrena od generala Blagoja Adžića
Dubrovnik, studeni 1991. autor Milo Kovač /zbirka Muzeja suvremene povijesti