Natrag
15.12.2018 17:07

facebook

twitter

google

rss

dulist

Ono što propovijedamo moramo i sami živjeti

30.3.2013 @ 12:27 Ana Prohaska Aktualno
2;2

Podijelite:

U duhu najvećeg blagdana Katoličke crkve, Uskrsa, kao simbola odricanja, patnje, uskrsnuća i ponovne obnove, kako tjelesne, tako i fizičke, porazgovarali smo s mons. Matom Uzinićem, biskupom Dubrovačke biskupije.

Problemi koje muče sve nas, trenutna situacija u državi, odnos države i Crkve, zakoni, nove metode školovanja, te naravno i nezaobilazno – izbor novog Pape… sve su to teme koje objedinjuje jedan govornik – upravo mons. Uzinić.

Stiže nam još jedan Uskrs, najveći vazmeni blagdan katolika. Ove godine on je u duhu dolaska novog pape Franja. Mislite li kako će njegove poruke o odricanju i siromaštvu, koje često upućuje kroz medije, imati odjeka kod nas?
Naravno da Papa uvijek daje usmjerenja i novi Papa također to radi. Stavlja naglaske, no mislim da se malo previše naglašava novost koju je on donio, a zapravo nema novosti. On samo ponavlja one stvari koje već postoje. One u Katoličkoj crkvi nisu nove, ali medijima su zanimljive pa ih zato naglašavaju. Crkva nije samo karitativna i socijalna institucija, karitas je samo jedna od dimenzija Crkve. Crkva mora evangelizirati i treba nastaviti vršiti bogoslužne čine. Zato Crkvi nije moguće radikalno siromaštvo u duhu siromaštva sv. Franje. Crkva mora imati i sredstva za evangelizaciju, za bogoslužje, za pristojno održavanje klera i drugih službenika koji su zaposleni u Crkvi. Ali mora imati i karitativnu dimenziju. Mislim da se svugdje mora pronaći pravu mjeru. Papa sada želi naglasiti karitativnu dimenziju, a mislim da je to povezano s vremenom u kojem se nalazimo i teškom ekonomskom situacijom, krizom, ali i s činjenicom da Papa dolazi iz zemlje u kojoj je razlika između bogatih i siromašnih naglašenija nego u nekim drugim dijelovima svijeta pa tako i u našem. To se nama čini kao nekakva novost. Ono što Papa naglašava, i mislim da je to najvažnija poruka nama, članovima Katoličke crkve, je onaj Kristov pojam duha siromaštva koji uključuje ne materijalno siromaštvo, već nenavezanost na 'imati'. To znači biti čovjekom u odnosu prema Bogu, što je osobito naglašavao papa Benedikt, ali i biti čovjekom u odnosu prema čovjeku, što će, čini mi se, naglašavati papa Franjo.

DRŽAVA RADI NA ŠTETU DJECE

U kakvom će ozračju, po Vama, biti proslavljen ovaj Uskrs? Na koji način bismo se trebali odricati?
– Uskrs je uvijek isto otajstvo kojim slavimo naše ljudsko oslobođenje koje je, pobijedivši u vlastitoj smrti našu smrt, za nas učinio Bog u svom Sinu Isusu Kristu. Njegov Sin postao je utjelovljenjem jedan od nas u Isusu iz Nazareta, a Isus iz Nazareta je u poslušnosti Ocu to oslobođenje napravio radikalnim odricanjem od samog sebe do kraja, do smrti na križu. Uskrsnuće je potvrda da je njegovo odricanje u posluhu Otac prihvatio. Isusov put je i naš put. On kaže da nema veće ljubavi, a možemo tu dodati i milosrđa i svega ostaloga, nego dati život svoj za prijatelje svoje. Isus to čini, ali i nas poziva da ga slijedimo. Nije to, u našem slučaju, potrebno raditi u onom radikalnom smislu u kojem je to on činio. Iako se može možda dogoditi takva situacija, mi uglavnom nismo pozvani na to da mučeništvom potvrdimo svoju opredijeljenost za druge, ali jesmo u svakodnevnim malim stvarima. Postojale su situacije kada se to događalo radikalno, i nažalost u današnjem svijetu postoje jer ako danas netko trpi zbog svoje pripadnosti određenoj zajednici, onda trpe pripadnici Katoličke crkve, točnije kršćanskih crkava.

Kao osoba od Crkve i iz Crkve, koji je Vaš stav po pitanju zdravstvenog odgoja, kako njegovog četvrtog modula, tako i programa u cijelosti?
– Ja nisam stručnjak za to područje, tako da ne mogu previše razglabati, niti odgovoriti kao stručnjak, ali mi je žao što se glas stručnjaka ne želi čuti. Stručnjaci su progovorili, ne samo o tom četvrtom modulu, već i općenito o zdravstvenom odgoju i njegovoj navodnoj znanstvenosti i dali su ocjenu prema kojoj je vrlo upitna znanstvenost tog sadržaja, koji se unutra nudi. Ono što ja mogu reći vezano uz zdravstveni odgoj je to da mi smeta način na koji je uveden, a što pokazuje da se u pozadini događalo i događa nešto drugo, nešto netransparentno. Svaki roditelj ima pravo na odgoj vlastite djece u skladu s vrijednostima koje zastupa kao roditelj, a što je s ovakvim uvođenjem zdravstvenog odgoja u potpunosti zanemareno i zanijekano. Roditeljima se oduzima pravo na odgoj vlastite djece, a djeci se nudi odgoj koji je za djecu štetan jer nije primjeren njihovoj dobi i koji je u većini slučajeva oprečan onim vrijednostima koje im zastupaju roditelji.

Na koji način će se Crkva postaviti prema zdravstvenom odgoju?
– Mi biskupi smo željeli stati na stranu svojih vjernika i reći im da ih podržavamo u njihovoj borbi. Meni je žao što se sve to pretvorilo u nekakav navodni sukob između Crkve i države, što su roditelji potpuno stavljeni sa strane, kao nebitni. To Crkvi nije bila namjera. To nije bila borba koju je na sebe trebala preuzeti Crkva kao institucija, nego je to trebala biti borba roditelja kojima smo svi mi dužni pomoći u njihovim opravdanim zahtjevima i borbi za dobro vlastite djece. Nitko od nas nije protiv zdravstvenog odgoja, i bez obzira na sve, zdravstveni odgoj bi trebao postojati u našim školama. Ne znam je li namjerno potenciran onako oštar govor pojedinih ljudi u vladi i Crkvi, a onda i izrežiran tako snažan sukob Crkva i države, ali ne bih se iznenadio ako bi to bila istina. Istovremeno se, s pravom su to neki primijetili iako su kritiku upućivali Crkvi umjesto Državi, zanemarila teška ekonomska kriza koja nas gura sve dublje. Na površinu su izišle teme koje nisu trebale biti teme u ovom društvu samo da se poštivala procedura, a i ustavna prava, dok su neke druge teme koje nas se sviju tiču potpuno stavljene sa strane. To izaziva još veći nered i još veće probleme. Mislim da trebamo svi, osobito oni roditelji koji se smatraju zakinutima, poduzeti sve što nam pravni sustav omogućuje, ne isključujući mogućnost promjene na izborima, da odgoj koji mi ocjenjujemo lošim u vrijednosnom sustavu, a stručnjaci i stvarno štetnim za djecu, bude izbačen iz škole.

I LAICI SU DIO CRKVE

Gdje je taj ključni loš trenutak u zdravstvenom odgoju?
– Bit je u tome da nitko nije ni protiv zdravstvenog, niti protiv ikakvog drugog odgoja u školama. Mislim da je djeci potrebno govoriti o pojedinim temama, između ostalog i o spolnosti, međutim problem ovog odgoja je u tome što je on ideološki, što zastupa sustav vrijednosti koje nisu kompatibilne s 86 posto ljudi koji se u ovom društvu izjašnjavaju kao katolici, a preko 90 i nešto posto kao vjernici. Govorim o postocima, ali oni zapravo nisu važni jer je nužno da i onih pet ili deset posto također ima pravo da njihova djeca slijede vrijednosti koje oni žele. Za katoličke roditelje ne tražimo veća prava, nego ista prava koja se daju drugima. Često spominjem roditelje, ali nisu oni i njihova prava najveći problem. Najveći problem je to što je zdravstveni odgoj, koji je uveden u naše škole, štetan za djecu. On djeci nudi sadržaje i teme kojima djeca, u trenutku kad im se nudi, psihološki nisu dorasla i zbog toga, prema ocjeni stručnjaka koje sam slušao, izaziva vrlo štetne posljedice na njihovo duševno i psihičko stanje. Ne vjerujem da su nakane onih koji su taj odgoj uveli bile takve da unište djecu. U svemu tome je indikativna ponuđena literatura, koja, kažu, nije sastavni dio odgoja. Postojala je i drukčija literatura, a nisu je ponudili. Mislim da je već pokrenuta tužba pred Ustavnim sudom o uvođenju zdravstvenog odgoja. U teoriji postoji trodioba vlasti, no ne znam je li ona u stvarnosti takva, pričekat ćemo rezultat tužbe, ako ne, postoje i više instance. Pokušat ćemo napraviti što možemo za zaštitu djece. Ne smijemo odustati od tog i pokušavamo činiti što možemo, ali ako ne budemo mogli pravnim sredstvima unutar našeg pravnog sustava, pokrenut ćemo stvar na višim međunarodnim instancama, a ako ni to ne uspije, morat ćemo pokušati spašavati bar vlastitu djecu tako da im kod kuće nudimo sadržaje koji će u najmanju ruku umanjiti štetu koju nanosi ovaj odgoj.

Mislite li da se unutar Crkve pojavljuje sve više laika, ljudi koji iz učenja Crkve tumače nešto drugo?
– Mi sami u Crkvi moramo konačno razbiti klerikalnu sliku Crkve. Crkva nisu samo svećenici, biskupi, samo papa, već i naši vjernici. Vrlo je važno da mi s naše strane damo nešto više prostora vjernicima laicima, a oni da konačno shvate kako Crkva nije nečija tuđa, već da su oni dio Crkve i u njoj nose dio odgovornosti. Dakako, pod vodstvom hijerarhije, biskupa i pape, jer u pitanjima vjere i morala vjernici bi trebali vjerničkom poslušnošću slijediti njihove smjernice. Ne može svatko uzimati od vjere i morala ono što mu se sviđa i onda to slijediti, a ono što mu se ne sviđa odbacivati. Takvim selektivnim uzimanjem, bilo da se radi o svećenicima, biskupima ili vjernicima, isključujemo se iz zajedništva Katoličke crkve. Dakle nit koja nas povezuje je vjera i ćudoređe. Vjernici laici unutar Crkve bi trebali preuzimati ulogu i činiti ono što mogu. Istovremeno, vjernici laici su također pozvani djelovati u društvu, ne kao nekakvi pijuni hijerarhije. Usklađeni s učenjem Crkve i crkvenog učiteljstva u pitanjima vjere i morala, vjernici su dužni u svakodnevnom političkom životu biti kreatori političkog života, ne u ime Crkve, nego u svoje vlastito ime kao građani koji su s dužnostima i pravima izjednačeni s drugim građanima, ali i koji su istovremeno kao kršćani i vjernici.

Što je s laicima koji se „miješaju“ u rad Crkve iz političke domene?
– Imali smo stranke koje su se retorički deklarirale kao katoličke, ali su donosile zakone koji su bili daleko od tog. Ako netko u Saboru digne ruku za zakon koji je izrazito nemoralan, protivan onom što bi on kao vjernik trebao zastupati u svakodnevnom životu, moglo bi se reći da on samim tim sam sebe isključuje iz zajedništva Katoličke crkve. Ponavljam, on sebe isključuje, a ne da ga Crkva isključuje. Problem našeg političkog sustava je stranačka stega koja zastupnicima potpuno oduzima savjest i vlastito mišljenje, pa se s pravom postavlja pitanje jesu li nam uopće potrebni zastupnici. Jeftinije bi nam bile tipke umjesto zastupnika. Kad se pojedina stranka za nešto odluči lijepo pritisnemo tipke prema broju zastupnika i to je to. Šalim se, ali ovo i nije samo šala. Mislim da bi, kad su u pitanju neke bitne stvari, a vjera i moral za onoga koji vjeruje jesu bitne stvari, trebalo postojati malo više unutarstranačke slobode i mogućnosti da svaki zastupnik glasuje po vlastitoj savjesti. Dakle, postoje neke teme koje ne spadaju u dimenziju prigovora savjesti, ali postoje neke u kojima smatram da bi političke stranke trebale savjesti i mišljenju vlastitih članova dati više prostora. Ovim se ne zadire u odvojenost Crkve i države, nego u pravo vjernika da budu aktivni u životu političke zajednice, a što im se na ovaj način uskraćuje jer moraju li kao vjernici birati između stranačke stege i svoje vjere, trebali bi izabrati svoju vjeru. Inače, odvojenost Crkve i države nije dobra samo za državu, nego je dobra i za Crkvu. Kao što država ne želi da joj se Crkva miješa u stvari koje su u njezinoj nadležnosti, tako ni Crkva ne želi da joj se država miješa u stvari koje su pod njezinom nadležnosti. Nažalost, čini mi se da se u nas sve više događa ne samo sekularizacija, koja zapravo znači oslobođenje civilnog društva od crkvenog utjecaja, a što ocjenjujem kao nešto što je po sebi dobro, nego se u nas sve više javlja sekularizam, koji ne samo da odvaja Crkvu od države i obratno, već smatra da Crkvu i Boga treba potpuno ukloniti iz javnog života, čim se zadire u osnovna vjerska prava.

NISMO U KOMUNIZMU, ALI…

Dakle, Crkvi bi se moglo dogoditi da ima manje ovlasti?
– Čini mi se da to sve ide i malo dalje, da nije ovdje samo u pitanju zdravstveni odgoj. Ministarstvo sebi daje za pravo propitivati i propisivati i vjerski odgoj. Čini se da kako vrijeme odmiče ne samo da nemamo pravo miješanja u zdravstveni odgoj, već da i svoje vjersko učenje moramo prilagođavati naputcima iz Ministarstva. Crkva ne može dopustiti ministru da joj on napiše što će poučavati po pitanju vjere i morala. To je zadaća crkvenog učiteljstva, a ne ministarstva i ministarstvo bi to, želi li poštivati slobodu Crkve u slobodnoj državi, moralo poštivati.

Vraćamo li se tako u godine kada je Crkva bila ugrožena kao institucija?
– Teško je donositi sud o tome vraćamo li se nazad. Mislim da ne vraćamo nazad, nego da se danas na sličan način događaju stvari koje su se događale u prošlosti. Dakle, ne mislim da će se onaj sustav koji je postojao prije 60-ak godina, i koji je trajao do početka 90-ih, vratiti u onom smislu u kojem je postojao tada, ali da duh tog sustava postoji i da se isprofilirao i da je on puno lukaviji nego je bio prije, mislim da je to očito svima. To je, zapravo, onaj radikalni oblik sekularizacije koji želi ukloniti svaki spomen Boga iz javnog života. On za sada nije nasilan na onaj način na koji je bio sustav komunizma. Mislim da bi iz svega ovoga trebali izvući jednu poruku, a ona je da nama vjernicima nije problem toliko to što drugi čine u odnosu prema nama, nego da nam je najveći problem to što mi nismo onakvi kakvi bi trebali biti.

Možete li dati neki životni primjer te sekularizacije, te uz to poruku vjernicima u svakodnevnom ponašanju?
– Možemo spomenuti Zakon o abortusu, koji je katastrofalan ili Zakon o potpomognutoj oplodnji, koji je također zločinački zakon, jer se pod krinkom da se daje život, uništava život mnogih ljudskih bića koja su na umjetan način pozvana na život. Međutim, koliko god da su ti zakoni strašni, nama nisu problem ti zakoni koji mogu biti ovakvi ili onakvi, koliko je problem što mi kršćani ne živimo kao kršćani. Mi se služimo takvim lošim zakonima i mi ubijamo život na taj način. Takvi zakoni bili bi beskorisni kada bi se svi mi držali svoje vjere i živjeli u skladu s vjerom. Mi smo problem sami sebi jer se ne držimo vlastite vjere, mi se moramo obratiti i biti bolji. Mi moramo konačno ono što propovijedamo i sami živjeti. Uz Godinu vjere, mi sami moramo susresti Isusa Krista i ljepotu zajedništva s njime, da bismo to mogli posvjedočiti drugima. Svojim životom kao najboljom metodom mogli bismo to posvjedočiti.
 

O kupnji mosta
Simbolična poruka

– Često idem preko granice i uvijek je tu malo muke sa zaustavljanjem, granični policajci su dobri i nikad nisam imao nikakvu neugodnost, ali svejedno neugodnost je sama činjenica da morate stati, prijeći iz jedne države u drugu. Zbog toga smatram da bi bilo dobro da mi imamo jedan most koji nas povezuje s ostatkom Hrvatske. Slušao sam često od drugih ljudi iz drugih dijelova zemlje kako bi se uključili u inicijativu kad bi ona postojala. Kad se dogodila ta inicijativa, naravno da sam je rado podržao. A na koji način reći simbolično da je podržavaš, nego da se odrekneš nečega. Pokažeš ljudima da si kupio taj jedan centimetar. Biskupija ih je kupila deset. Pokazali smo simbolično koliko nam je stalo do toga da budemo povezani s ostatkom Hrvatske. Možda će netko reći: „Pa lako se njemu bilo financijski se odreći jednog centimetra!“ Sigurno je meni puno lakše nego drugima, jer ja nemam kod kuće obitelj za koju se moram brinuti i novac koji imam uglavnom trošim za moje potrebe i za pomoć drugima. Uostalom, nitko ne mora kupiti cijeli centimetar, važno je sudjelovati. 

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana