Ulicama moga Grada

ULICAMA MOGA GRADA Oko mosta od Pila

Jedno od obilježja ulaska u Grad s Pila pored mosta su i naranče, prelijepih boja kao neki blagdanski aranžman uklopljene u zelenilo lišća njihovih stabala.

Kao narančaste kugle božićnog drvca koje kitimo ovih dana po svojim domovima. Jedna zgoda, anegdota ili možda i neka legenda novijeg doba, kaže kako je jednom neki dubrovački političar, nije važno koji, jer oni su prolazni kao jesenje suho lišće na vjetru, dočekao nekog važnog stranog gosta, te dok su prolazeći tuda, preko mosta od Pila i pored svih tih lijepih naranača, taj važni gost upita svog domaćina „To su prave naranče?“, ovaj mu odgovori potvrdno, a gost nastavi s pitanjem „Pa zar ih nitko ne bere, ni djeca, ni…“ , na što mu ovaj naš odgovori lukavo „Ne, nitko ih ne bere, naša djeca i naši građani su pristojni, to su naranče svih nas!“ Prešutio je, nije rekao, dakle nije ni slagao, kako su to ljute, naše dubrovačke samonikle naranče, a ne one slatke za jelo, a taj važni strani gost na to je tek oduševljeno odgovorio kako je to divno. Ipak, iako nisu za jelo, te prelijepe ljute naranče i te kako su korisne, ovih blagdanskih dana poslužiti će vam za pečeno meso, možda i kao ukras malom praščiću za „zatvorit mu gubicu“ i za „apetit otvoraše“ kako bi rekao Pomet. Puno se toga još od njih zna učinit. Lišće te naše ljute dubrovačke naranče koristi se za spravit’ čaj za smirenje, a upravo taj čaj, zvan „narančana“ za svoj smiraj ispija gospar Lukša na taraci u Vojnovićevoj „Trilogiji“. Stoga se odavna u Gradu zna reći „ljute naranče za pogled blag i miran san“ kao u nekoj reklami suvremene medicine. I tako, uz ljepotu boje te ljute naranče koja skromno blješti u blještavilu kamena Grada i zidina mu, uđe se u Grad, na Stradun. Ulaz s Pila u Grad nije baš uvijek bio takav kakav je danas, u naše doba. Znano nam je kako je tu negdje bila i prva crkva Svetog Vlaha, kako su se vrata kroz utvrde, kao i same Zidine, mijenjale kroz stoljeća, zavisno od vremena koje se i kako li već živjelo. U jednom godištu Grada bila su čak tri ulaza preko posata, tadašnjeg kanala koji je okruživao Zidine, o čemu svjedoči tek jedan vrlo zanimljiv crtež.

Aristid Vučetić
Rijetko spominjan, još više osporavan, ali svakako zanimljiv lik novije dubrovačke povijesti Aristid Vučetić, geodet po profesiji, ali očito povjesničar po zanimanju, o čijem životu će te pronaći tako malo zapisanih podataka, svojom preciznom rukom nacrtao je i „sastavio“ 1930. godine veliku kartu Dubrovnika kako je po njemu izgledao u 11. stoljeću. Iako od nekih osporavana, po mišljenju drugih povijesno i ne baš utemeljena, te autorski od samog Vučetića često i nepotvrđeno imaginarna, mnogi će ipak reći kako ta njegova karta Dubrovnika, crtež Grada do u detalj označen i pojašnjen, ima veliku vrijednost. Veliki je i dugotrajan bio Vučetićev rad, on sam na jednom mjestu negdje u kraju crteža, zapisuje kako je sve to trajalo nekoliko godina, uz crtež svakog detalja Grada upisani su i tadašnji nazivi svih ulica, poljana, crkvi, predjela, utvrda… sa strane crteža i neki važniji povijesni datumi, imena dubrovačkih pjesnika, te još puno toga, te ovaj njegov crtež svakako ima svoju vrijednost. Rijetkost je imati ga, jer mu je cijena i potražnja jako velika, posebno jer postoje mnoge kopije u kojima se gubi kvaliteta i neki sitniji zapisi. Ovdje, zahvaljujući profesoru Tomislavu Kuljišu koji ovaj crtež ima, zbog novinskog prostora, donosimo tek slabo vidljiv dio tog velikog crteža, onaj gdje je Vučetić nacrtao ulaz u Grad s Pila tog davnog 11. stoljeća ili čak i prije. Tu je crtež ulaza, kao i tlocrt Zidina, gdje se vidi kako su tada postojala tri ulaza u Grad, vidljiv je i tada dugi drveni most preko posata, kao i godine kada su se ulazi, ako i Zidine, mijenjali. A o samom Aristidu Vučetiću; bio je štovan i precizan geodet, obožavao je povijest i arheologiju, te svakako najzanimljivije, prvi je već 1930. tvrdio kako je Troja bila u negdje na jugu Dalmacije, po njemu na Mljetu ili tu negdje okolo, što mu je i te kako osporavano, ali mnogi su kasnije tu ideju od njega i prihvatili, pa čak i bezobrazno i kopirali. Pa čak i onaj ‘zaboravljeni’ Meksikanac Salinas Prajs koji je tvrdio kako je Troja bila u Gabeli, zbog čega je početkom osamdesetih godina prošlog 20. stoljeća i posjetio tada ostarjelog Vučetića u njegovom domu u Kunićevoj ulici. Navodno mu je tada Vučetić i pokazao i pojasnio sve svoje teorije o tome kako je Odisej putovao Jadranom. Toliko o ovom našem manje znanom, ali zanimljivom sugrađaninu, uz spomen i na njegovu suprugu, dubrovačku slikaricu Elzu Wieland Schmidt Vučetić, čije su slike i danas vrlo tražene.

Crtež Zidina
Prije ulaska u Grad s Pila, osim na naranče, ogled zastane i na te neprocjenjive i tako moćne Mire od Grada, Zidine. I tu imamo još jednu priču o još jednom crtežu. Ta priča počinje 1952., kada se osniva Društvo prijatelja dubrovačke starine, ili samo „Starine“, kako ih naziva domaća čeljad, na inicijativu grupe zaljubljenika u Grad i baštinu mu, na čelu sa velikim gosparom, Lukšom Beritićem. Ta priča imala je ovih dana lijep događaj, objavljena je i predstavljena monografija povodom 65 godina od osnutka „Starina“, zbornik radova članova ove udruge. Da nije „Starina“ i njihove stalne brige o dubrovačkoj baštini, tko zna kako bi danas izgledale Zidine, možda bi i one bile nekakav disko ili što već, ali ovako, one su danas sačuvan i spašen ponos i svjetski prepoznatljivo obilježje Dubrovnika. Prva knjiga, malo džepno izdanje, koje su „Starine“ objavile, bila je knjižica Lukše Beritića „Dubrovačke zidine“. Kasnije je gospar Lukša istražio i objavio i vrlo važnu knjigu „Utvrđenja Grada Dubrovnika“, uz koju je objavljen i njegov crtež sa vlastoručnim zapisima o imenima svih kula u sklopu Zidina. Redom, na desno od ulaza s Pila, u tom nizu ili điru Zidinama prva je manje znana utvrda Puncijela, pa jedna od pet važnijih kula Bokar, dalje prema moru su manje utvrde Sv. Marija, pa Mrtvo zvono, Zvijezda, Sv. Margarita, iznad Karmena su Sv. Stjepan i Sv. Spasitelj, te smo došli do Sv. Ivana, još jedne od pet najvažnijih. Na lijevo od Pila đir vas vodi do manjih utvrda Sv. Frano, Gornji ugao, pa moćna Minčeta, a dalje preko Pelina tri damske kule Sv. Barbara, Sv. Lucija i Sv. Katarina, te smo pored Buže sa kulom Drezvenik. A niz Peline su još i Sv. Jakov i Asimov, sa strane, prema Pločama je znani nam Revelin, a u Portu, u Luci Sv. Luka, Sv.Dominik i Kneževa kula. Da, sa strane od Pila je izdvojen i prelijepi Lovrjenac, bez „i“ ime mu piše i sam Lukša Beritić. Ovaj đir kulama u Zidinama već smo u ovom điru „ulicama“ prošli, ali evo, uz ovaj Beritićev crtež, neka ovo bude čestitka „Starinama“ za sve dobro što rade za očuvanju bogatstva i ljepote baštine našega Grada kroz sve ove godine. Uz tu čestitku i đir Zidinama, silazimo s Pila preko mosta u Grad, na Stradun. Živ, veseo i pun čeljadi koja slavi život u ove blagdanske dane.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro