Peškafondo

[OBRANA OD SAMIH SEBE] Tko upravlja joystickom?

Zašto baš sad? Zašto je baš sad nekome palo na pamet provjeriti je li ministar Milan Kujundžić unio stvarnu cijenu svoje nekretnine u imovinsku karticu? Ili zašto je baš sad netko uzeo ‘metar’ i krenuo premjeravati nekretninu ministra Damira Krstičevića? Pa tri godine su ministri u Vladi, zar ne bi bilo logično da je netko već ranije pročešljao njihove imovinske kartice i uočio nepravilnosti. Ako ne u početku mandata, onda barem u vrijeme dok se klimalo ministrima Tolušiću, Mariću, Kuščeviću. Uostalom, zašto su i oni u jednom trenutku ‘podlegli’ nekretninskim aferama. Zar je potrebno ‘završiti fakultet’ za ispuniti najobičniju imovinsku karticu? Zašto se Žunićeva kupovina povlaštenog POS-ovog stana nije ‘razotkrila’ kad je potpisivao ugovor s APN-om, agencijom u kojoj je bio čelna osoba? Zašto je uopće dotični, nakon razotkrivanja, ostao raditi u istoj državnoj agenciji?

Da država funkcionira ne bi se mogao ‘pojaviti’ nesrazmjer u imovini i prihodima unutar obitelji, ne bi ženina tvrtka mogla kupiti stan, a da to muž ne zna, ne bi nakon smrti svekra/punca ostala hrpa deviza ispod stramaca na kojem je, pokoj mu duši, spavao, ne bi… Puno toga ne bi. A ne bi niti novinari morali glumiti da rade njihov posao

Zašto je baš sad, nakon dugih dvadeset godina, Milanu Bandiću po svemu sudeći došao kraj? Više od desetljeća oko tog gradonačelnika redaju se afere i sve do sada je bio nedodirljiv. Zašto se baš sad političari
odmiču od njega, a narod, koji ga je do jučer na dijeljenju graha na Sljemenu obožavao, priređuje mu prosvjede na Trgu. Ostario je, osijedio, dosadio… Ma ni govora! Zašto je trebalo proći toliko godina
do faze pada s trona?

Kako se posloži ‘taj’ trenutak? Mediji su sedam dana ‘kopali’ i došli do istine! Da, dio sam ‘tih medija’, i baš zato mi se hvalospjevi o mukotrpnom istraživačkom novinarstvu čine poput priča za malu djecu.
Jer, temeljnu postavku u svakoj aferi u našoj državi nažalost (!) treba promatrati isključivo iz gramatičkog konteksta upitne rečenice – ‘zašto sada i zašto baš u ovom trenutku?’

Sve kreće ‘tog dana’ kada ‘netko upućen’ odluči skrenuti pažnju novinaru na ‘dvanaesti redak, šezdesetsedme stranice materijala’ ili poslati mu WhatsApp poruku (o kojem vlada mit da je ‘ispod radara’ i da ga ne čitaju!) sadržaja: pročešljaj i.k., ima izmjena… I.k. su, dakako, čitavoj javnosti dostupne imovinske kartice. I baš tad, sve se otvori! Uđe se u trag vjerodostojnim izvorima, nađu se pouzdani sugovornici, na mail ‘pristignu’ dosad neviđeni, uz to i tajni dokumenti. OK. I kako onda nastaje priča? Novinar sve to dobro prouči, zaključi da ima TOP materijale za TOP aferu. I što bi bez novinara, tog korektiva vlasti, nas boraca za pravo javnosti na istinu i ništa osim gole i brutalne istine. Koliko god ona nekada zna biti teška i surova! E, ja sve vas opet pitam, zašto se baš svako toliko, u gotovo precizno utvrđenim vremenskim razmacima, pojavljuju afere? Ne jedna, već više njih na istom valu? Je li baš svatko u ovoj državi toliko korumpiran? Jesu li baš svi lopovi?

I ne branim niti jednog od gore navedenih likova. Neki mi čak nisu ni simpatični. Ali, stvari nisu baš tako jednostavne niti su novinari baš toliki vitezovi. Pojednostavnila bih priču i svela je na činjenicu da su ti gore izdvojeni, a i mnogi prije njih, nekome zasmetali i/ili prestali biti svrsishodni. Sa svim su njihovim grijesima
bili upoznati, s njima su ih držali u šaci i onda kad su odradili svoje, trebalo ih je jednostavno pomesti. E, u tom trenutku nastupaju ‘vitezovi’ koji će sve to iščitati, skucati, u naslov ubaciti dvije riječi – AFERA i EKSKLUZIVNO i plasirati vijest u javnost. I tu smo došli do kraja. A što je sa sredinom? Koja je prava strana priče?

Sve kreće ‘tog dana’ kada ‘netko upućen’ odluči poslati WhatsApp poruku (o kojem vlada mit da je ‘ispod radara’ i da ga ne čitaju!) sadržaja: pročešljaj i.k., ima izmjena…

Kome su zasmetali? Kakav su posao i za koga odradili? Zašto im je istekao rok trajanja? To više ionako nije bitno, važno je da padaju ostavke. Ma ne radi se uopće o manipulaciji s pojedincima u medijima, već o klasičnim metodama pomoću kojih raznorazne strukture u ovoj državi vladaju. Desetljećima. Je li riječ o udbašima, mafijašima, podzemlju, ljudima koji se, isključivo radi svog interesa, bave teorijama zavjere? Ili
čak banalno, političkim konkurentima koji se bore za položaj u svojoj stranci? Svakako su to neka lica iz polusvijetova. Nažalost. A glavni problem zašto nam se sve ovo događa jest taj, što nemamo izgrađen
sustav obrane od samih sebe. Nemamo sustav, kako porezni, ali možda još važnije onaj kojeg kolokvijalno nazivamo ‘služba’. Sigurnosna provjera političkih dužnosnika u našoj je državi tek fraza. Ne postoji! Da
te ‘službe’ odrađuju svoj posao ne bi čitava javnost imala potrebe zagledati u imovinske kartice dužnosnika, jer oni ih ne bi niti ispunjali. Ne bi se mogao ‘pojaviti’ nesrazmjer u imovini i prihodima unutar obitelji,
ne bi ženina tvrtka mogla kupiti stan, a da to muž ne zna, ne bi nakon smrti svekra/punca ostala hrpa deviza ispod stramaca na kojem je, pokoj mu duši, spavao, ne bi… Puno toga ne bi. A ne bi niti novinari morali glumiti da rade njihov posao. Tada bi se moglo reći da imamo državu. Sve ove godine ‘imamo nešto’ čime vladaju raznorazni lobiji, muljatori, klaunovi, lopovi i ljudi koji su opustošili i ono malo što je u ovoj zemlji vrijedilo. A tako i padaju. Čim netko iza kulisa pritisne pucu na joysticku.

Pročitajte još

Mislite da dramatiziram?

Barbara Đurasović

Tragikomedija u 6 činova

Barbara Đurasović

Suspenzija i indokrinacija

Barbara Đurasović

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija