Nakon što smo nedavno doživjeli šok zatvaranja kultnog dubrovačkog okupljališta – Talira, brojni Dubrovčani bili su skeptični prema tome što će se s ovim prostorom dogoditi. Nedavno se u njemu otvorio Ambassador bar.
U maniri pravog jazz-wine-gentleman’s bara, u ponudi su vino, jaka pića, kava, a uskoro i kokteli koje majstorica i vlasnica Viktoria Dobrynska, Ukrajinka i Dubrovkinja u duši, kaže – sprema izvrsno. Dok ih ne kušamo, odlučili smo s njome porazgovarati o prvima danima Ambassadora, zaposlenicima i ponudi, te njezinom životu u Gradu…
Nakon Talira, svakako je izazov pokušati napraviti nešto slično u ovom prostoru, a istodobno zadržati duh, kvalitetu i razinu ponude. Prije Ambassadora imali ste kafić Gorbačov. Je li Vam bilo teško upustiti se u ovaj projekt?
– Nije. Sigurno je da ću uspjeti, jer držimo kvalitetu. Optimist sam i borac pa mislim da će Ambassador biti dobar kafić. Gorbačov je bio lijepo mjesto, ali ti ne možeš tamo napraviti kvalitetu, uz autobusnu stanicu i trgovine, prometnicu. To jednostavno nije bila moja koncepcija, već ovo. Došla sam u Dubrovnik prije četiri godine. Gorbačov je trajao tri i pol godine, a sad imam ‘Talir’, kako ga ja još uvijek volim zvati.
S obzirom da je koncept dosta sličan kao u Talira, očekujete li da će i u Ambassadoru biti dobra posjećenost?
– Kvaliteta je na razini, usluga, konobari su najbolji na cijelom Jadranu. Sve je na odličnoj razini, vina vinarije Matuško, piće, ponuda. Držimo razinu jer se sve radi od srca. Takvu vibru ljudi prepoznaju i cijene.
Rijetkost je da je netko iz Ukrajine stanovnik Dubrovnika. Koja je vaša životna priča i kako ste, od svih mjesta na svijetu, završili baš ovdje?
Da, znam da je čudno, Ukrajinka došla u Dubrovnik, imala jedan kafić, i sad još uzela i Talir! Za osamdeset posto ljudi iz Grada to je u najmanju ruku čudno. Rođena sam u Odessi, na Crnom moru, prije 34 godine. Klima je tamo ista kao tu, more, sunce, predivno. Ali s 18 godina udala sam se u Moskvu, te tamo išla i na studij ugostiteljstva i magistrirala ga. Živjela sam tamo trinaest godina i sedam godina bila vlasnica agencije za vjenčanja. Surađivala sam s jednim Hrvatom, Dubrovčaninom, postali smo prijatelji i na njegov poziv jednom došla vidjeti Dubrovnik. I zaljubila sam se u ovaj grad.
Talir je institucija, kao Knežev dvor
Traje li još ta ljubav?
– To je bila ljubav na prvi pogled.Dubrovnik je u vrhu najromantičnijih gradova na svijetu. Kad dolaziš u Dubrovnik i vidiš ga iz aviona, ne možeš osjećati ništa drugo osim ljubavi. Svaki dan ručam kod kuće, to je tradicija moja i moje šesnaestogodišnje kćeri Violete, samo zbog pogleda na grad. Živim u staromu gradu i imam najljepši pogled na svijetu. Obožavam stari grad.
S obzirom na veliki ugostiteljski izazov, a i kafić otprije 4 godine, kakav je bio osjećaj pokušati s ovom idejom?
– Radim od svoje 16 godine, u očevim hotelima i slično. Nikada nisam radila za plaću. Uvijek je tu bio onaj faktor ljubavi. Ako u nešto ne vjerujem od prve, neću to uzeti. Zato sam iznajmila Talir, jer vjerujem u ovu ideju. Još sam imala zahtjevnu konkurenciju, jer, naravno, ne možeš tek tako uzeti ovaj kafić. Talir je stvarno – legenda. Koja još legenda postoji u gradu? Za mene je ovo isto kao da sam uzela Knežev dvor, na toj razini. Institucija. Ja još i dan danas, kad na primjer naručujem robu, kažem dostavite u ‘Talira’. Ili kad ljudima objašnjavam, uvijek kažem Talir. Ambassador je ime za strance, kad stranci čuju ime, odmah promisle na wine, jazz, gentleman’s bar… Ali za domaće ljude, i za mene, to je Talir. Svatko zna gdje i što je to. Za domaće ljude još trideset godina to će biti Talir, to neću još mijenjati. Drago mi je da sam ga preuzela, iz razloga što ga još malo želim očuvati.
O Viktorijinom mišljenju o Dubrovniku, njenom odnos sa zaposlenicima, koji su joj najbolji, a koji pak najgori gosti, te kako je naučila hrvatski jezik, pročitajte u novom broju duLista, koji je od 30. travnja u prodaji!