Natrag
15.11.2018 11:58

facebook

twitter

google

rss

dulist

OBITELJSKI BIZNIS VINKA ČILIĆA Od teniskih terena i nogometa do uzgoja školjaka

5.11.2018 @ 22:27 Dulist Aktualno
12;12

Podijelite:

Kad smo krenuli s tvrtkom, a bilo je to 2016. godine, ne mogu reći da smo krenuli od nule – krenuli smo od velikih minusa. Ali, sada ide odlično. Preuzeli smo cijelu priču kao obitelj i zaista smo zadovoljni – reći će nam odmah po dolasku na ribogojilište nedaleko od Stona Vinko Čilić, koji je u obiteljski posao ušao prije dvije i pol godine.

Uz oca Zdenka Čilića je voditelj, kroz smijeh će dodati – i terenac, logistika – tvrtke Nonos Dyo, čije parkove i kaveze možete vidjeti duž Bistrine, ali i iza Stona, iza mjesta Luka. Tamo vrijedna obitelj Čilić uzgaja brancine, kamenice, a uskoro će i mušule. Nije bilo lako, rekao nam je Vinko rano ujutro dok smo šetali uz mirnu Malostonsku valu, doći do brojki koje ostvaruju u uzgoju danas. Koncesija je stigla tek prošle godine, u lipnju, a poslovanje se ‘zakoturalo’. Ribe ima, kamenice se uzgajaju na poseban način… Kako, provjerili smo za ovaj broj DuLista i to na licu mjesta. Vinko nam je otkrio i s kim najčešće posluje, kako izgleda jedan dan na bazenima s brancinima i koliko mogu pojesti, koji su najčešći problemi, odnosno rizik uzgoja…

– Najčešće poslujem s restoranima, ugostiteljskim objektima te svima onima koji su zainteresirani za normalnu, ljudsku suradnju. Pomalo u Stonu i Dubrovniku, a najviše u Splitu. Lijepo je ovdje poslovati, no veliki smo uzgajivači i samim time trebaju nam veliki otkupljivači, koje pronalazimo u Splitu – priča nam u điru. Svaki dan, ističe, putuje iz Međugorja, gdje živi, do uzgajališta. Krene oko šest ura ujutro, izbjegne gužve na granicama, a doma je ponovo oko pet popodne. Naporno, ali ne žali se, reći će, dok se spremamo za obići jedan od bazena. Koliko je ribe u njemu je gotovo pa nemoguće znati, puno je prirodnih faktora i nesretnih događaja koji određuju smjer poslovanja.

Tek na kraju priče znamo ‘na čemu smo’
– Nikad se ne može reći sa sigurnošću koliko ima komada ribe, jer bude dosta prirodnih gubitaka, uginuća se događaju, a velik faktor su i vremenski uvjeti, odnosno skokovi i padovi temperature što su šokovi za ribu, a tu su i ptice koje tu i tamo zgrabe koju… Tek na kraju priče, kada vadimo ribu, znamo ‘na čemu smo’, ali pretpostavljamo da gubitaka ima oko 20 posto od onoga što je kupljeno, nasađeno… – dodaje. Prije svega, mora kupiti mlađ. Ona dolazi s nekoliko lokacija, surađuje s domaćom tvrtkom Seabass Junior s Hvara, potom grčkom Andromedom, a od iduće godine plan je surađivati i s jednom francuskom tvrtkom.

– Najviše bih volio uzimati mlađ riba iz hrvatskih mrijestilišta, no rijetko koji vlasnik je u mogućnosti isporučiti mlađ u trećem, četvrtom mjesecu, kad nama zapravo treba. Dok ovi vani mogu to napraviti u bilo kojeg dijelu godine, zbog takvih načina uvjeta uzgoja – dodaje, a sam nije niti razmišljao o uzgoju mlađi.

– Nisam, iskreno, jer je preskupo, a ne znam što me čeka na kraju. A i ne isplati se to činiti na male količine. Recimo, tridesetak tona, s koliko smo krenuli je zapravo mala brojka. Primjera radi, tvrtka Cro Maris uzgaja tri, četiri tisuće tona uzgoja godišnje. Nama je ovdje cilj doseći oko stotinjak tona godišnje, sve drugo bilo bi previše. A i nije neka velika procedura dovesti mlađ iz uzgajališta. Dolaze u bazenima gdje ima vodu i kisik na lice mjesta, kamion se prilagođava temperaturi, izmjenjuje se more kako bi se riba priviknula na promjenu i onda ide u kaveze – priča nam dalje Vinko.

Pripreme za novu sezonu
Upravo su kavezi, odnosno proširenje poslovanja, razlog našeg dolaska.Obitelj Čilić hrabro se upućuje u veći projekt, a nije im, kaže žurba, dok promatramo djelatnike kako slažu velike corpo morte od pet i osam tona na lokacije budućih bazena.

– Trenutno imamo dva velika, okrugla kaveza promjera 12 i pol metara. Tu su i velike platforme gdje se mogu stavljati kavezi ‘pet puta pet’ metara, njih imamo 50, a tek kreće sidrenje za kaveze promjera 12,5 m. Pogledajte gdje sidrimo, tu će biti 24 okrugla nova kaveza promjera 12 i pol metara i oni imaju kapacitet za po deset tona ribe. U velikim platformama će biti mlađ, a u okruglim kavezima pretkonzum i konzum – pokazuje rukom ‘posred’ vale, gdje se priprema nova priča o ribogojenju. Dotad…

– Ove godine, uspjeli smo prodati 22 tone, dogodine ćemo pomalo povećavati, možda trideset tona, 35… S obzirom da smo dvije godine u poslu, ponavljam, jako smo zadovoljni – napomenut će još jednom. Prelazimo s brancina na kamenice. — U Bistrini imamo kamenice. S mušulama je nova priča, njih još nismo krenuli proizvoditi jer nam je nedostajalo i ljudi i uvjeta. Ovdje gdje smo sad ćemo instalirati još osamdeset parkova, baš za mušule, uz ovih 24 kaveza za brancine što sam spomenuo. S punim kapacitetima imat ćemo 100 tona brancina, te 300 tona mušula – priča nam. Inače, mi smo prije odlaska iza Stona krenuli prema Bistrini, gdje smo zatekli djelatnike kako na pravilne dijelove sijeku komade plastične cijevi. Pretpostavili smo, ali nismo bili sto posto sigurni, da se sprema nešto za školjke! Ali, koliko je to različito od onog ‘po starinski’?

– Ovo je nešto novo, inovativno. Inače se uzgoj radi na mreži od mušula, one se malo našmirglaju da budu hrapave i tu se hvata kamenica, što je dosad solidno funkcioniralo. No, tražio sam nešto novo, pa sam našao jedan zanimljiv način rada iz Amerike. Amerikanci plastične cijevi utapaju u cement tako da se kamenica hvata na njega. Problem je dosad, bio skinuti kamenicu s cementa, jer ona naravno puca. No zato mi koristimo plastične cijevi, jer kad ih protresemo, otpadaju i cement i kamenica, tako da ona ostane na malom dijelu cementa i dalje nastavlja rasti. Po starinski bi se bacala na grane te bi se protresla da otpadne s njih, danas se hvata na mreže za mušule, gdje se uhvati za jednu nit, tih nekoliko milimetara, pa se lako skine s nje. Bilo je teže skinuti je s cementa, ali sad to više nije problem. Ne lomi se i onda se kasnije opet lijepi na konope, ali se mora držati u mrežama i slično dok ne naraste na veličinu da bi se mogla cementati – pojašnjava nam dalje.

Prava mala farma
Prije nego je pjatača krenula prema bazenima s brancinima, na hranjenje, zanimalo nas je i zapravo koliko su naši ‘smuduti’ zahtjevni gurmani, postoje li posebni pripravci, dohrana…

– Sve to postoji (smijeh). Mlađ koja nam dolazi u prosjeku je velika tri do četiri grama, ma pet maksimalno. Tad se za njih koristi najsitnija hrana, recimo milimetar, i mlađe se hrani minimalno četiri puta dnevno, što više to bolje, jer ne mogu ni pojesti previše odjednom. Nije dobro niti da imaju prevelik razmak između obroka, stoga pokušavamo doći što ranije ujutro, s izlaskom sunca, te ih navečer hranimo što kasnije, da im je razmak od noći do idućeg hranjenja što kraći – priča nam o ovoj pravoj maloj farmi. Kako ribe rastu, smanjuje se i broj obroka, ali raste veličina hrane.

 

– Hrana koju koristimo je kupovna i dolazi šleperima iz Italije. Na taj način, stvara se najmanje, zapravo niti malo otpada. Imamo ljude koji ju tu hrane. Inače, malo prije izlova riba se prestaje hraniti, kako bi se kroz par dana na neki način pročistila. Bilo bi bolje da ju dohranjujemo, da je što veća i punija, te da dobijemo što bolju cijenu, no za kvalitetu je ovako zapravo najbolje- ističe. Od trenutka dok riba dođe, dok se ne izvadi iz bazena, pojede u prosjeku dva i pol kilograma. S veličinom ribe, povećava se i ta kilaža, a to mijenja i cijenu, i kvalitetu…

– Klase u cijeni postoje i zavise od otkupljivača, hoće li on uzeti tonu odjednom ili deset, dvadeset kilograma… Tako da imamo klase od 200 do 300 grama, 300 do 400, 400 do 600 – do kila, preko kila, te luksuznije. A najčešće ide takozvana porcija, 300 do 400 grama, to je najtraženije – napominje nam dalje. Iako je bilo riječi o tome, Vinko negira moguće uzgajanje orada u Nonos Dyu.

– Problematično ju je uzgajati jer pravi štete za školjke, iako mislim da to ne radi orada iz uzgoja. No, bilo bi dobro da se provede neka studija gdje bi se pokazalo odakle dolazi orada. Mi, što se tiče školjaka, ovakvih šteta nemamo jer je uzgajalište u Bistrini gdje je dosta zaštićeno i sigurno, ali i plitko, što oradi zapravo ne odgovara. Voli dublje more i sad kad je hladnije povlači se u dublje gdje je jednaka temperatura – napominje dalje.

Putovanje do posla
O uzgajalištu iza Stona, točnije Luke, pričamo još malo. Zapravo, još smo malo (o)krenuli na brojke.

– Ukupno koncesionirano područje izađe nas 60 tisuća kuna godišnje. Drugačija je cijena za ribu i za školjke, za kojih imamo 123 tisuće ‘kvadrata’ za školjke u uvali Bjejevica, gdje možemo uzganjati tristo tona. 56 tisuća kvadrata je koncesionirana površina za uzgoj ribe, ako znamo da se po metru kvadratnom uzgaja šest kilograma ribe dolazimo do brojke od 300 tona. Mi bismo mogli i sad uzgajati oko tristo tona ribe, ali to je previše i nepotrebno, iziskuje previše opreme i ljudi, u svakom slučaju povećat ćemo kapacitete pa će onda tih stotinu tona biti prihvatljivo – napominje. O ovim ‘kvadraturama’ brine se njih ukupno šestero zaposlenih, a Vinko je osobito ponosan na činjenicu da su se zaposlili lokalci.

– Mislim da se i na taj način pomaže kraju. Najdraže mi je i najbolje tako jer lokalac je tu, u ovom je poslu ‘sto posto’, iskusan je, rođen na moru, bit će prisutan koliko treba i brzo može doći odraditi posao… A meni u sezoni u svakom trenutku, svaki dan, treba netko. Po potrebi, momci dođu i naprave posao dva tri sata i odu doma, a ostali su daleko – Split, Hercegovina… Pa je, mogu reći, i neisplativo – napominje dalje, iako i sam bez problema putuje i dodaje kako mu nije naporno. A i zadovoljan sam ekipom koja radi tako da nema razloga nešto mijenjati. Naravno, među našim zadnjim ćakulama bilo je i pitanje je li ikad očekivao baviti se uzgojem riba i školjaka? Ma ni blizu, odgovara, ponovo kroz osmijeh.

– Planovi su bili u sportu, do 2016. sam bio teniski trener u Međugorju, s puno djece i rekreativaca, imali smo teniski centar. Odjednom sam prešao ovdje. Nekad mi nedostaje tenis, već sam dogovorio otputovati na finale Davis Cupa, ma dovoljno mi je tako – dva puta godišnje. Igranje tenisa mi ne nedostaje, ali nogomet… Da. Njime sam se bavio, a danas pored svih obaveza i svakodnevnog putovanja ne stignem zaigrati – dodaje. Nije lako svaki d putovati ‘gore-dole’, ali njemu to niti malo ne smeta. Kaže, u Međugorju je sad ‘laganini’, prestala je sezona, nema gužvi, a vrijeme je lijepo.

– Uostalom, treba mi sat vremena, kao i vama iz Dubrovnika, do tu. Vi samo imate malo više turista, a ovdje je mir na uru vremena vožnje – zaključuje kroz osmijeh, a pomalo mu i zadvidimo, dok se napunjenih baterija vraćamo u redakciju kako bismo papir zapisali i ovjekovječili ovu poslovnu, ali ponajviše lijepu obiteljsku priču.

POVIJEST PROJEKTA Radi se punom parom

U lipnju 2017. godine župan Nikola Dobroslavić potpisao je Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru na Bistrini s direktorom tvrtke Nonos Dyo d.o.o. Vinkom Čilićem kao novim ovlaštenikom koncesije te stečajnim upraviteljem tvrtke Maribic d.o.o. u stečaju Josipom Kneževićem kao dosadašnjim ovlaštenikom koncesije.
Nad tvrtkom Maribic d.o.o. otvoren je stečaj 2014. godine, a koncesiju je koristila od 2013. godine, sa svrhom ‘gospodarskog korištenja pomorskog dobra radi obavljanja djelatnosti uzgoja školjaka i riba’. Tada novi Ovlaštenik koncesije tvrtka Nonos Dyo d.o.o. podmirila je sva dugovanja za osnovne ugovorene naknade za koncesiju, zaključno s cijelom 2017. godinom te iskazala tehnološku i financijsku sposobnost za nastavak ove djelatnosti.
S obzirom da je ova koncesija u velikom dijelu obrazovno-istraživačka, doprinijet će daljnjem razvoju i unapređenju Malostonskog zaljeva kao iznimno vrijednog prirodnog resursa, zaključilo se tada na sastanku i potpisivanju, a obitelj Čilić s istom misijom nastavlja i danas.

MNJ/ZP

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana