Rad nam je i dalje filmska kulisa. „Ovih dana Gradom prohodu nam svemirci“ kako završno i šaljivo reče gospar Luko Paljetak na kraju predstavljanja svoje knjige „Šmigalove furbarije“, frančezarije koju je po Molijeru učinio za predstavu u našem teatru.
Grintat nam je badava, tako je kako je, još koji dan valja izdurat, ajmo mi u naš đir, još uvijek u sjećanjima iz Antuninske ulice. Nekoliko godina prije nego što je Davor Mojaš otišao iz svoje Antuninske ulice i preselio s obitelji u Šipčine, rodila se Marina Barjaktarević, odavno već prezimena Glavinić, sretno udana za svog Senka, znanog nam lika dubrovačkog sporta. U Antuninskoj je Marina od rođenja, baš na Božić 1962., dozvoljava zapisati taj podatak, jer „nije frka, napiši slobodno“, u toj ulici provela je djetinjstvo i mladost, te i danas kad god stigne navrati do svoje „rodne“ kuće. Na svoj način svih ovih godina Marina je obilježje ove ulice, pa i Grada, bar za pripadnike svoje, zapravo naše generacije. Ipak, još veće obilježje ove ulice bio je njen otac, znani lik Grada, dugo godina vlasnik poznate bravarske radnje koju je otvorio 1967. u prizemlju njihove kuće, smještene na samom Prijekom, vrhunski meštar Ivan Barjaktarević. „Imao je zlatne ruke i bavio se dekorativnom bravarijom, izrađivao je sve što se tražilo, a ponajviše one lijepe ograde, prava umjetnička dijela“ Marina će, ali njenog oca pamtimo i kao sudionika i svjedoka mnogih događanja po Gradu.
Stradun je bio naš tinel
„Vazda je bio kazin u njega u radnji, ali i na ulici i oko nje!“ počinje svoja sjećanja Marina dok prelistava stare fotografije iz tih vremena. Na jednoj od njih pije se zajednička kava dok se „spravljaju srđele“u hladu ulice na skalinima, jer „nije se moglo dogoditi ni na tren da ulica bude prazna, bez ljudi na skalinima. Tada se živjelo zajedno, svi smo se znali i sve se dijelilo!“ Na drugoj je slici veći dio ekipe iz ulice na kupanju ispod Orsule, barke vezane ili usidrene, a tamo u hladu kamena roštilj i osmijeh na licima svih sa slika. „Nikad nismo imali auto, nije ni bila potreba za njim, ali imali smo barku, kao i mnogi tada u Gradu, Porat nam je bio blizu, te smo s njom kad god bi se uhitilo vremena išli na kupanje do Lokruma, ispod Orsule, u obilazak svih tih uvala…“ Pokazuje i fotku na kojoj je ona kao mala curica s prijateljicama, sestrama Gjuranović, Dubravkom i na žalost pokojnom Franicom iz klape „Ragusa“, oko njih Stradun pun golubova. „Stradun je bio naš tinel i naše igralište, kao i Prijeko, Peline i sve ulice Grada, na njima bi se igrali svega,“na hvatice, žandara, lopova, između dvije vatre“ svih naših igara, po njima bi kolendavali, znali smo svakome ime, gdje tko živi, a danas…“ Tu je i stara fotka sa nekog rođendana, mnogi znani današnji likovi Grada su kao djeca na njoj. Ima tu i slika Marinina plesa u „Linđu“, „u nas iz Grada bio je neki red zabave i druženja, prvo kao dijete pjevaš u „Malom raspjevanom“, a onda kad malo narasteš plešeš u „Linđu!“ A među slikama je i ona očeve vaterpolo ekipa u Portu. Njen otac Ivan bio je veliki prijatelj sa također velikim i znanim likom Grada, Krešom Nikićem, „stalno su bili skupa, družili smo se i kao obitelji, svaka festa, svaki događaj!“ Ni Krešo, ni Marinin otac Ivan više nisu s nama, ostaje za spomen tek ova slika. „Otac je umro 10. veljače 2006., zadnjih godina znao mi je govoriti kako više po Gradu ne susreće susjede, znance, kako više nikoga nema!“ Njegovim odlaskom, zamro je i njegov obrt i njegova znana radnja. Puno prije oca umrla je i Marinina majka Nike, 16. siječnja 1997. godine. U njihovoj kući na početku gornjeg dijela Antuninske danas živi Marinin brat Srđan sa suprugom Maris.
Hobi zlatnih ruku
„Pomalo izumiru svi stari obrti u radu, ne znam ima li više koga?“ prisjeća se Marina kako su i nekadašnji znani maranguni iz njene Antuninske ulice, Bolfek i Haklička zatvorili svoje radnje. A sjeća se kako je nekad u Gradu bilo svega, „pa u našoj ulici bilo je kupit sve što nam je trebalo, znana butiga koju smo zvali po nekadašnjem vlasniku „Zec“, iako je naših godina držala danas također propala „Dubrovkinja“, bila je bolja od današnjih robnih kuća, sve je bilo u njoj, tehnika, pitura… mi nismo imali potrebe izaći van Zidina za nešto kupit! Ne sjećam se, zaista, da smo išli van Grada za nešto kupit. Zato je tada malo tko i imao auto među nama koji smo u Gradu živjeli!“ Prisjeća se i kako bi se čeljad okupljala pred raznim butigama ne samo zbog kupovine, već zbog druženja, znale su se sve prodavačice, pa bi se s njima i „pročakulalo štogod, onako uz put“. Grad je bio pun čeljadi, ali kuće se nisu zaključavale, jer na njih bi pazili susjedi, znalo bi se kad netko nepoznat navrati u ulicu uza skale. A danas, Marina s obitelji živi van Zidina, radi u gradskim službama kao financijski referent, ali ima i jedan „životni hobi“. Od svog oca naslijedila je „zlatne ruke“, te „od svoje 16 godine počela sam od starih majčinih lincuna činiti prve kreacije za sebe, prvo su oni „stradali“, a već tad bi se oduševila kad bi nešto svojim rukama učinila, skrojila. Majka Nike mi je davala podršku, posebno moja baka Marija koja mi je istina znala reći kako je „iglica prazna plitica“, ali najviše sam naučila od svoje susjede, gospođe i drage tete Ide Hakličke, koja je bila znana krojačica Grada!“ Tako je i Marina ušla u taj svijet, završila je i školu u Splitu namijenjenu modnim kreatorima, imala je i nekoliko modnih revija na kojima su pokazane i njene kreacije, a sve je završilo njenim butigom kojeg je nazvala „Prinčipesa“. „I to sam naslijedila od mog oca, on me još kao malu nazvao Prinčipesa, nešto kao njegova mala princeza, te je tako ostalo do danas!“