Prođe i Uskrs, s njim smo pomakli i sat naprijed, ušli u ljetno doba, te nam započe još jedna „sezona“, kao najava još jednog ljeta i gužvi po Gradu, kruzera sa jednodnevnim turistima, autobusa na Pilama i taksista na sve strane.
Ulicama moga Grada br. 233 – 30. ožujka 2016.
Počinje vrijeme kad se domaća čeljad sklanja u stranu, kad se sve pretvara u službu brze zarade, a ljudi postaju „uslužna djelatnost“. Sve je manje skrivenih dijelova Grada gdje se u ove nadolazeće ljetne dane može skriti i mirno živjeti, jer na sve strane su apartmani, hosteli, zimmer frei…Gornji dio Antuninske ulice, kad se krene s Prijekog krivudavim skalinima, donekle još uvijek krije taj mir. Ispred kuća još ima zelenila, poneki fikus je tu, još uvijek će vam vrata svog doma otvoriti netko od znanih. Sve manje, jer i tu je kao i u ostalim ulicama Grada, otišlo se, prodalo, a ako i nije, pretvorilo se u apartmane, iznajmljuje se, a ljeti se živi i mirno spava negdje drugo van Zidina, u koje se navrati tek za promijenit’ lincune i dočekat’ nove goste.
Luneta, original i kopija
Na početku gornjeg dijela Antuninske, u jednom od najljepših objekata
na Prijekom, nekadašnjoj palači Braichi – Isusović. danas je moderan hotel „Prijeko Palace“. Gradnja ove palače učinjena je po zapisima 1481. godine, jednim dijelom se pripisuje i znanom graditelju i klesarskom umjetniku Marku Andrijiću i njegovoj radionici u kojoj je bio i njegov brat, po kojima se zove Ulica braće Andrijića u Karmenu. Zapisano je i „kako arhitektonska dekoracija palače Braichi – Isusović obiluje motivima klasičnog podrijetla i vrsnoćom klesarske obrade odskače od prosjeka stvaralaštva tog vremena“. Nakon svih godina, bolje reći stoljeća, ima jedna zanimljivost vezana za ovu palaču. Posebnost palače bila je luneta, koju je Marko Andrijić učinio iznad ulaznih vrata na Prijekom. U luneti šiljastog luka dvije su simetrično postavljene anđeoske figure, dva mala puta, koji pridržavaju grb obitelji Braichi i Kristov monogram sv. Bernardina. Iznad je glava manjeg puta, krilatog anđela, a oko njih se vijore vrpce koje će postati jednim od stalnih motiva radionice braće Andrijića. Po pretpostavkama, nakon Trešnje iz 1667., kada je dijelom stradao i ovaj dio Prijekog, luneta je prenesena na susjednu kuću u Palomotićevu ulicu na broj 5., prvu na desno niz skaline s Prijekog. Znano nam je kako se nakon Trešnje zbog obnove kuća iz ruševina uzimalo i koristilo sve za radnju, te je očito tada netko uzeo i ovu lijepu lunetu za svoj obnovljeni dom, te je tamo u originalu možete i vidjeti. Kopiju tog originala možete vidjeti tamo gdje je nekad bila, na ulaznim vratima s Prijekog u hotel „Prijeko Palace“, jer su novi vlasnici željeli obnoviti palaču bar približno kakva je nekad bila.
Desna strana Antuninske
Prije prodaje, u palači, na broju 4. Antuninske ulice živjelo je nekoliko obitelji, obitelj Surla više nije tu, u jednom dijelu ostala je obitelj Haklička.
Tim nizom, uza skaline na desno, na narednom broju 6. živjela je teta Ružica Ljuba, a vrata iznad nje još uvijek živi obitelj starog maranguna Bolfeka. A dalje, gore uza skale, s te desne strane ulice obitelj je Koprivica, iz koje nam je znana akademska slikarica Marija – Merica, znanija po svojim djelima van Grada nego doma, koja je bila dio vrlo važne izložbe sedam tada mladih dubrovačkih likovnjaka zvane „Ružičnjak“ iz 1989. godine u crkvi Rosario. Na narednom kućnom broju s te strane ulice odavno ne živi nitko, a iznad je još uvijek obitelj Vidosavljević Vučić. Tu smo već na pola puta gornjeg dijela Antuninske, puno više naseljenog od onog donjeg, ispod Prijekog, kao što je slučaj sa svim ulicama ovog kvarta Grada. S ove strane je i obitelj Bašica, Jurić, a tu je i obitelj jedne od legendi Grada, na žalost pokojnog, velikog i omiljenog Pere „Limunade“ Miljkovića, koji je zbog puno toga posebna priča za sebe. I tako dolazimo do samog vrha ulice s ove desne strane, obitelji Bustruc, Sabljić, pa tu je i naš dragi Milan Goszl koji će reći kako ova ulica „ima i te kako puno priča“, te sam vrh ulice obitelj Petrić i na vrhu obitelj Srijemsi, gdje je nekad živio Davor Mojaš, a koja u svoj dom ulazi s Pelina. Toliko na brzinu o toj, desnoj strani Antuninske i čeljadi iz nje, kad se u nju uđe s Prijekog. Naravno, ne smije se zaboravit, u ovom nizu živo je nekad i Mato „Novinar“ Balarin, o čemu smo već pisali.
Lijeva strana Antuninske
A kad se krene s Prijekog u Antuninsku, prvi s lijeve strane, na broju 7. su Maris i Srđan Barjaktarević, brat naše Prinčipese Marine. Tu je njihov otac Ivan držao svoju bravarsku radionu, tu na skalinima pila se zajednička kava čeljadi ulice, tu se marendavalo, pjevalo, pa i plakalo, ako je trebalo. Iznad njih, na narednom kućnom broju 9. živjelo je i još uvijek živi puno čeljadi. Živjela je tu nekad teta Nike Kesovija i imenjakinja joj Nike Kokić sa suprugom Stjepanom, kao i obitelj Kristović, svi su pokojni. Tu sad živi obitelj Tomasi, Đuro i Anka, a tu je i jedna mlada obitelj, jedan od sinova Suzane i Nikše ‘Pimpeka’ Kovačića tu živi sa obitelji. U ovom nizu uz skaline nekad su živjele dvije drage tete, Fatima Hadžimahović i Luiđa Memić, i one na žalost pokojne, a tu su živjeli i Danica i muž joj Tonći Mirošević, nekad davno konobar u Gradskoj kavani. Nekad je tu živio i Mime Restović, sjajan bubnjar, odavno već u Americi, a nekad dio znane nam grupe „Modeli“ sa Vjekom Zajcom i Srećkom Kljunkom. Tu negdje živjela je i Marinina prijateljica Anita Luburić, a još uvijek je tu obitelj Plazibat i naredni ulaz Katija Šarić. I obitelj Emilia Mila Stamenića je tu, a tu je i „povratnica“ u Grad, kćer mu Mara Stamenić, nekad također glazbenica i članica prve dubrovačke ženske rock grupe „Harpije“ u kojoj je uz ostale svirala i Dijana Lepeš. Sad smo već i ovdje pri vrhu ulice, obitelj Žustra je tu, a tu je i jedan lijepi đardin. Neko vrijeme tu negdje živio je i Đelo Jusić, te smo došli do vrha ove ulice i s ove lijeve strane, uz neparne kućne brojeve, sve do Pelina. A tu na vrhu naš dragi Pero Limunada Miljković pokrenuo je svoj restoran, koje nakon njegove smrti vodi kćer mu Maja. Stoga, još nam nije otići iz ove ulice, jer ima tu još lijepih priča.
Ogoljeni Grad
I još nešto za kraj – za kraj nečega što bi moglo, nadam se, biti početak kraja jednog bahatog i pohlepnog ludila koje traje u našem gradu. Gradu koji je sve manje s onim stoljetnim i ponosnim početnim „G“. Proglasivši Rijeku za europski grad kulture 2020. Steve Green iz Europske komisije rekao je kako se ova odluka ne temelji na naslijeđu i povijesti, već na planovima za budući život grada. A kakav je budući život našeg grada? Daljnja rasprodaja i pretvaranje svega u pohlepnu zaradu, a sve u režiji znane nam političke „braće“, kako tepaju jedan drugome, dvojca koji olakom lakoćom kombinatorike privlači gradske vijećnike po potrebi, kako kojem od njih dva zatreba. Zbrojite samo dva, tri slučaja njihova „kadroviranja“, te se uvjerite kako jedan drugog podržavaju kad kojem zatreba, a vijećnici kao bene dižu ruke. Lako je bit’ „general poslije bitke“, pomalo sam se nadao, ali još više slutio i vjerovao kako ipak netko odnekud vidi što se to u ovom našem gradu događa. A događa se svašta, nije teško pametnom to shvatit’! Grad ovakav kakav je već duže vrijeme nije zaslužio biti prijestolnica kulture Europe i s tim se treba pomirit, shvatit i priznat da je tako. Čak me i raduje što tu lijepu titulu nismo dobili, jer od našeg Kneza Andronika ne bi se moglo živjet. Gdje bi mu tek tada bio kraj? „Grad u nastajanju“ nazvana je kandidatura našeg grada, a mi smo već odavno „grad u nestajanju“, grad u kojem je pohlepa za zaradom prešla sve granice pristojnosti i kulture. Tek smo „bezlična kulisa za zgrtanje love“, grad koji članovima europske komisije pri posjeti nije smio ponuditi ni običnu pitku vodu, jer je – pokvarena. I pri prijavi smo pokazali bahatost i nepotrebnost trošenja, valjda kao najbogatiji grad u Hrvatskoj, potrošivši čak 3,5 milijuna kuna, dok je Rijeka potrošila tek milijun kuna i pobijedila nas. Zapravo, veći je gubitnik naš Grad, nego što je Rijeka pobjednik! Jer, naš grad odavno nestaje! Pametnom dosta, a nama na sramotu i konačno priznanje gdje smo danas, uz pitanje što će od nas ostat’ te 2020. godine. Nakon svega, već sad najavljujem kako će se naredni zimski program u našoj betuli po mjeri zvati „Grad u nestajanju“, a otvorit će ga Slaven Tolj sa svojim perfomansom „Ogoljeni grad“, kao odgovor čeljadi Grada na sve što će nam se još dogoditi „u nastajanju“!