Natrag
17.1.2019 02:26

facebook

twitter

google

rss

dulist

O dum Nikovim zapisima, grobovima, svjetlosti i crkvi Sigurati i bambinu

22.6.2016 @ 22:55 Boris Njavro Ulicama moga Grada
6;6

Podijelite:

U neko doba dana čudna neka svjetlost obasja oltar male, skromno i tiho skrivene dubrovačke crkvice od vjernika i puka nazvane skraćeno Sigurata, izvedenicu od njena punog službenog latinskog imena, smještenu i izgrađenu nekad davno na pola ulice koja se također zove po ovoj maloj crkvici Od Sigurate, ili Od dumana onako pučki i po naški, na pola skala od Prijekog do Pelina.

Pisali su mnogi u naše doba o ovoj crkvici, o njenoj velikoj i burnoj povijesti, ponajviše prepisujući ono što je o njoj zapisao danas već davne 1929. posljednji rektor ove crkve dum Niko Gjivanović koji je istražujući u dubrovačkom arhivu mnogo pridonio rasvjetljavanju povijesti ove crkve kao i dumnama trećoretkinjama u Dubrovniku, koje o ovoj crkvici, kao i o samostanu i muzeju Sigurata brinu sva ova stoljeća. A dum Niko je već tada zapisao sve što se o njoj moglo i treba znati.

Bratovštine u Sigurati
Sunčeva svjetlost u neko doba dana, između krovova kuća na Prijekom, pronađe svoj put i osvijetli glavni oltar, skroman kakva je već i crkvica Sigurata, na kojem je slika Bogorodice sa djetetom, malim Isusom. Dum Niko će zapisati kako je krajem 17. stoljeća u ovoj crkvici podignut i oltar sa slikom Krštenja Kristova od Svetog Ivana Krstitelja, te napomenuti „u starini zvan Svetog Križa“ bratovštine dubrovačkih zlatara, a sa strane su slike Svete Lucija i Svetog Andrija apostola. Na osnovu grobova ispred crkve Sigurata, dum Niko će u svom tekstu istražiti i povijest bratovština koje su se okupljale u njoj. Po njegovim zapisima, u ovoj je crkvi bilo sjedište bratovštine kovača i kotlara već u 14. stoljeću, a najvjerojatnije i od samog njenog početka. Najstariji sačuvani grob te bratovštine u ovoj crkvi, danas se nalazi ispred crkve, iz 1423. je godine, a najkasnija su dva groba iz 1808., također i danas vidljiva ispred crkve.

Dum Niko će i pojasniti razloge tadašnje slike na oltaru, Sveti Ivan Krstitelj zaštitnik je kovača, u Bibliji je zapisano kako ga je Herod najprije bacio u okove, a zatim mu mačem odrubio glavu, a Sveta Lucija je tu zato jer je zaštitnica očiju, a oči kovača su zbog jake svjetlosti usijanog željeza i zbog iskri koje vrcaju pri kovanju veoma izložene opasnostima i bolestima. Zašto je tu na glavnom oltaru bila i slika Svetog Andrije dum Niko će pojasniti time što je taj svetac bio zaštitnik stolara, te navodi kako se i bratovština stolara, dubrovačkih maranguna, neko vrijeme okupljala u crkvi Sigurata. Nakon što je u potresu 1667. srušena njihova mala crkva Svete Barbare (nalazila se između današnje Široke i Božidarevićeve u Ulici Vara), sjedište svoje bratovštine privremeno su premjestili u ovu crkvu zajedno s kovačima, dok se nisu preselili u svoju novu crkvu Svetog Josipa u Ulici od Puča.

Grobovi i zavjeti
Pribilježit će dum Niko Gjivanović kako je u crkvi Sigurata jedno vrlo kratko vrijeme boravila i bratovština češljara vune, zaštitnik kojima je bio nitko drugi do Sveti Vlaho. Potvrda tome možda su i sačuvani talački stolovi u muzeju u sklopu samostana, kao i činjenica kako su u ta davna vremena češljari vune bili ponajviše smješteni na Pelinama. A činjenica da je toliko bratovština upravo u ovoj maloj crkvici tražilo i imalo svoje sklonište i mjesto vjerske službe, još jedna je potvrda kolika je važnost i štovanje prema ovoj maloj i skrivenoj crkvici Sigurata dubrovačkog puka bilo u svim ovim davnim stoljećima. Dakle, neke od najstarijih dubrovačkih bratovština zasjedale su i imale vjerske službe ovdje, a sve je to potrajalo do 1808., kada pada Republika i kada Frančezi ukidaju sve bratovštine, čak i Antunine kao najvažnije, te zabranjuju ukopavanje unutar crkve, što je do tada bila tradicija. Tada se grobovi iznose iz crkvica i premještaju ispred, što je slučaj i sa crkvom Sigurata i grobovima ispred nje, na onom malom trgu ili placeti. Još je netko, osim članova navedenih bratovština, tražio svoj mir i zavjet u ovoj crkvi, i u davnim stoljećima, ali i nakon ukidanja Republike. Ova je crkva bila od davnine mjesto zavjeta dubrovačkih pomoraca i posebno njihovih supruga, što svjedoče brojni zavjetni darovi u slikama i srebru, nazvani i „brodovi i srca“. Mornari su se u crkvi Sigurata nekad zavjetovali za sigurnost svoje plovidbe, a supruge za vjernost svojih muževa dok plove morima. I oni su pronašli svoj mir i mjesto molitve u tišini ove male skrivene crkvice.

Aničin bambin
Sa strane glavnog oltara, u pomalo skrivenom dijelu ove crkve nalazi se ipak njeno najvažnije i u dubrovačkom puku najomiljenije obilježje, nešto kao mali oltarić, od puka nazvan Oltar Bambina, s malim kipom Djeteta Isusa, ili Malog Isusa, kojeg je Anica Bošković, sestra znanog nam Ruđera, oporukom pisanom 19. lipnja 1803., godinu dana prije svoje smrti, a umrla je 13.8. 1804., ostavila svojoj rođenoj sestri, dominikanki časnoj sestri Ozani tada na službi u samostanu Svete Katarine. Zapravo, tri se mala bambina nalaze u crkvici Sigurata, dva su ležeća umotana u male kolijevke, a središnji je poseban stojeći mali bambin, Mali Isus u ružičastoj haljini, zbog čega se u puku taj oltar i zove Oltar bambina. Dolaskom Francuza 1808. ukidaju se svi ženski samostani, mnoge vrijedne stvari nestaju na razne načine iz njih, a mali Aničin bambin srećom njena sestra skriva i donosi u crkvicu Od Sigurate, gdje se nalazi i danas. Anica Bošković bila je jako vezana za tog bambina, o njemu je pisala svom bratu Ruđeru u njihovoj znanoj prepisci, a o njemu je napisala i nekoliko pjesama. Zanimljivo je još i ovo; bambin je do Sigurate došao iz ruka jedne od zadnjih dumna samostana Svete Marije od Kašćela, koja se zvala dumna Marija Katarina, te se ovaj Aničin mali bambin od tada zove i „bambin dumne Marije Katarine“.

Bambin i jaslice
Bambin je lutka koja predstavlja malo dijete bogočovjeka, zvali su ga i Mali Isus, a vezuje ga se i sa prvim jaslicama, Betlehemom koji se izrađivale od lutaka. Nekad davno svaka imućnija dubrovačka obitelj imala se svog bambina kojeg bi ponosno iznosila za Božića i stavljala na središnje mjesto jaslica. U Gradu, za Božića bio je običaj da se okiti i iznese bambin, djetešce Božje, mali Krist izrađen od voska. U dubrovačkim kućama Bambin je imao svoje mjesto najčešće u staklenoj kutiji, a na Badnjak se postavljao na mahovinu ili u umjetnu, ukrašenu špilju i bio mjesto štovanja i okupljanja cijele obitelji. I reklo bi se „lijep kao bambin!“ Treba znati kako je kićenje božićnog drvca ili jelke došlo je do Grada s Austrijom. Po nekim tvrdnjama i danas je u Dubrovniku u privatnim i crkvenim zbirkama sačuvano ukupno devet bambina. U crkvenim zbirkama sačuvano je osam Bambina, potiču od 19. do prve polovice 20. stoljeća. Po jedan Bambin se čuva u Katedrali, u crkvi Sv. Vlaha i u crkvi Domino, u samostanu od Sigurate čuvaju se tri, među kojima je i onaj iz ostavštine dubrovačke pjesnikinje Anice Bošković, dok se u franjevačkom samostanu Male braće nalaze dva. Zna se da se jedan primjerak još nalazi u crkvi Svete Marije od Špilice na Lopudu, te je jedan u privatnom vlasništvu.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana