Natrag
17.1.2019 02:35

facebook

twitter

google

rss

dulist

O čeljadi, dumnama, zgodama i igrama djece Od Sigurate

7.7.2016 @ 10:48 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

I tako smo došli sjećanjima Nikše Krželja opet na Prijeko, u donji dio Od Sigurate, ulice u kojoj je živio. Vraća nas Nikša iznova na Stradun, za novi početak, s desne strane ove ulice i parnih brojeva kuća, prvo od broja 2, kuće koja je također izgorjela u bombardiranju Grada tog 6. prosinca 1991. godine.

Tu je nekad živio gospar Andro Pavlović, pravnik u Općini, i supruga mu Slavica, znana babica u nekadašnjem rodilištu na Pilama koja je porodila mnoge klince Grada. Kao izbjeglice za vrijeme Drugog svjetskog rata tu je doselila obitelj Dilberović, dio koje je i nekadašnja važna karika priče nekadašnjeg 8.c razreda nekadašnje osnovne škole „Miše Simoni“ na Pločama, Suad zvani Sutko, a kako je mucao zvali bi ga i Tutko, jer je tako ispalo kad bi se sam predstavljao.

Naš Sutko nekad je bio ponajbolji igrač nogometa naše generacije u Gradu i šire, a kako je cijela ekipa u razredu igrala sjajno, bili smo ponajbolji i na svim školskim natjecanjima. Sam bi Sutko znao sve predriblati, pa i golmana, te nekome iz ekipe dodati loptu pred prazan gol, pa smo često zahvaljujući njemu postajali strijelci i zvijezde škole bar na jedan dan. Vezano uz ovaj kućni broj, Nikša se prisjeća još jednog stanara ove zgrade, Livia Pjerotića, doktora pulmologa, koji je tu u prizemlju imao i svoju ordinaciju, a uz to je bio i sjajan gitarist, te bi u slobodno vrijeme u ordinaciji davao repeticije za gitaru. Na narednom broju 4 živjela je obitelj Dabelić, kasnije su to prodali nekome tko je dalje to sve prodao nekome, te je sada i to hostel. I tako krenusmo na gornji dio Od Sigurate.

Branko Kardum
Sad smo već na gornjem dijelu ulice Od Sigurate, koja je nešto kraća od dosadašnjih ulica na Prijekom koje smo obišli, jer na pola je sijeku preko Ulice Mala Plovani skalini, gore kod crkvice. Iako je ovdje nešto manje kuća nego u ostalim ulicama, samim tim i nešto manje kućnih brojeva i manje čeljadi i nekad, a naravno i danas, ipak je tu jako zanimljivih likova našega Grada. Za početak jedan od najomiljenijih likova Grada, Branko Kardum, tu je rođen i tu je proveo djetinjstvo i mladost, odmah gore do crkvice na broju 18, sin jedinac, kasnije se oženio za sestru znanog nam Muhe Ovčine, te preselio na Mrtvo zvono. Branko je rođen 1951., a umro je, kako to već biva, nenadano i neočekivano prije nekoliko godina. Svi koji ga se sjećaju, a to su sve znani i veliki likovi Grada, evo tek navodim riječi Nikše Hrdala i Igora Žuvele, reći će za Branka kako je bio duša od čovjeka, predrago biće, dio balice i osoba koja je voljela društvo, sjajan nogometaš i dobar igrač „na puca“, ali „malo nervozan kad bi počeo gubit’, sve bi tada pobacao, i table i puce!“ Često bi sa svoga Prijekog navraćao Iza Roka, volio bi kad bi ga zvali „Rokaš“, kao što je to volio i njegov najbolji prijatelj Vlaho Kemija Bruer, na žalost također pokojni.

Znao bi Branko ostat’ s Rokašima u igri dugo u noć, pa bi mu otac s Prijekog dolazio po njega, tražit ga po placetama Iza Roka, jer tad nije bilo mobitela kao u ova naša vremena. Priča sjećanja kaže i kako je nekad najgori policijot u Dubrovniku bio Krsto Kardum, tukao bi nekadašnje mladiće kad god i gdje god bi stigao, a jednom je pretukao do boli i Branka, iako mu je bio nećak. Svoj radni vijek počeo je Branko kao portir u hotelu Libertas, završio škole i postao kuhar, htio polagati i za slastičara, al’ nije stigao. Nakon što je odselio s Prijekog, tu je ostala njegova majka Slavica.

Čeljad i igre djece
U tom gornjem dijelu Od Sigurate spominju se u sjećanjima neke davne obitelji, kao Hranitelj iz koje je bio znani meštar za liftove, zatim obitelj Milat, djed i baka vaterpoliste Antonija koji je do njih često navraćao, pa obitelji Skaramuća, Skočibušić, Kostrenčić, Benzon, Bajan, Kisić, te još puno imena samaca koji su tu živjeli neko vrijeme u svojih nekoliko kvadrata. Tu je još uvijek na broju 11 obitelj Đula, iz koje nam je i Nino Đula, dugo godina glavni urednik tjednika „Globus“ i znani nam novinar komentator. U ovoj ulici s majkom je dugo živio i Toto Egehert, dragi lik, radio je u „Gorici“ kao pitur i pamtimo ga po tome što je često išao ulicom i sam sa sobom na glas pričao, valjda jer nije bilo nikoga pametnog za ozbiljan razgovor. Svakako, Toto, kako smo ga svi zvali, svima ostaje u sjećanju kao drago i dobro čeljade. Ovdje je nekad živio i Milan Vukanović, djelatnik na repetitoru na Srđu. Toliko o čeljadi, nekad i danas, a onda su se Nikša i Zore Brajević, uz kavu, počeli sjećati igara djece ovih ulica, spoja Od Sigurate i Plovanih skalina, ali i ostalih s Pelina, svatko svoje generacije. „Svatko od nas dok smo bili djeca imao je svoju ulicu i znalo se tko je iz koje, ali družili bi se svi zajedno, na Prijekom, na Buži, na Pelinama, ma gdje li bi se već nalazili i igrali! Sve je tada bilo krcato djece, a mi muški, igrali bi se onom starom krpenjačom, udarali bi njom po zidovima na sve strane!“ počeo je Nikša, Zore nastavila „A kad se sjetim ringišpila na Tenisu, na Buži kako je danas zovu! Nije bilo televizije, svi smo se igrali vanka. Ma isto smo činili škerce, krale bi se naranče u fratara, a tek kad su počela zvona na ulazu u kuće, zazvoniš i bježiš. A mladost tek, kupanje na Banjama, tamo smo mi ponajviše s Pelina išli, a ako je neki mladić imao gondolu, on je bio frajer, vozio bi sve lijepe djevojke, a mi djeca uhvati se za kraj gondole, pa iz Porta tamo do Banja, Excelsiora i onda se kupaj… Bilo je nekog spirita, duha u nama, strašnih smo smjehova imali, ma se isto i poštivalo starije. I znalo se tko je gospar, to je nekad bio izraz za skladnost, a ne bogatstvo, kako je danas, čim imaš novac, odmah si gospar! Ma ke…“

Naše dumne
A onda se gospođa Zore prisjeti još nečeg, kao za oproštaj iz ove, Od Sigurate ulice, te smo krenuli za kraj pričom o dumnama, zbog kojih starija čeljad ovu ulicu i zove Ulica od dumana. „Mi bi gore do naših Plovanih skalina redovno išli Palmotićevom, pa kroz Malu, jer su skalini u Ulici od Sigurate bili nekako visoki nama djeci. A bilo je i još nešto, kad bi se išlo Od Sigurate, nije se smjelo psovat’ ni neke šporke riječi govorit, jer to je vazda bila Ulica od Dumana i to se moralo štovat!“ priča Zore Brajević, nastavljajući Nikšina sjećanja i priču o ovom labirintu ulica podno Minčete. „Vazda bi nam dumne dale beškotina, kad bi došli do te naše male crkvice, jer to je bila baš naša crkvica, nas iz tih okolnih ulica, još od malena, kao dijete, to naučiš poštovat! Kad bi netko s Pelina ili tih naših ulica umro, tu je bila misa. A te naše dumne, vazda su nešto činile, češljale bi vunu, i toga se sjećam, pravile nam džempere, a od viška vune znale su nama djeci učinjet’ i male figurine za igrat se!“ Nastavlja Nikša ovo ugodno sjećanje na djetinjstvo: „Sva čeljad iz ove ulice za Uskrs, točnije na Veliku subotu, išla bi do naše male crkvice za blagoslovit jaja i hranu. Nekad bi časne sestre iz Sigurate, naše dumne za svoga blagdana, 6. kolovoza, okitile cijelu ulicu, ali toga iza Drugoga svjetskog rata više nije bilo. Tek starija čeljad o tome zna što reći. I još nešto, i u mojoj generaciji dumne su nam znale plesti džempere, najbolje na svijetu, svi bi ih kod njih naručivali i kupovali. A pravile su i nama slatko, pa bi prije Uskrsa svi dolazili za najesti se kolača kod njih, sve bi nas častile, svu djecu iz ulice i s Prijekoga.“ A za kraj, kao prava dama, završna riječ o ovim sjećanjima, gospođa Zore: „Mađ smo zvali naše svibanjske pobožne mise u crkvici Sigurata, sva bi se čeljad tad unutra i okolo skupila. A pravile bi nam i jedan poseban, predivan sok, zvali smo ga himber, od svega ukusnog i zdravog su ga činile, a kako tada nije bilo soka za kupit, mi djeca bi se tome jako radovala!“ Eto, toliko o ovoj ulici, Od Sigurate, a onda smo zajedno sjećanjima krenuli u Plovane skaline.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana