Natrag
9.12.2018 22:40

facebook

twitter

google

rss

dulist

NOVOZAREĐENI ĐAKONI Ljudi očekuju da smo po nečemu posebni. Drukčiji smo jer smo predali život Bogu

28.11.2018 @ 20:11 Leona Rašica Aktualno
8;8

Podijelite:

Nakon gotovo 50 godina Dubrovačka biskupija u jednom danu postala je bogatija za tri novozaređena đakona. Dubrovčani don Robert Karačić i don Tonći Ante Prizmić te Vinkovčanin don Josip Mudri pred prepunom su Katedralom izrekli svoj ‘evo me’ i po polaganju ruku biskupa Mate Uzinića primili sveti red đakonata.

Prvi sam put rekao javno da želim biti svećenik u prvom ili drugom razredu osnovne škole kada sam sa župnikom išao na hodočašće na Sniježnicu – don Robert

Emocije su bile na vrhuncu, ali uz ‘nervozno iščekivanje’ bio je prisutan mir koji je, kako su istaknuli, dobar pokazatelj da su donijeli ispravnu odluku. Na taj trenutak čekali su od pet do deset godina i sretni su što je prvi dio cilja ispunjen.

Don Tonći Ante Prizmić, don Robert Karačić i don Josip Mudri

Kada ste prvi put osjetili poziv?
Don Robert: Prvi sam put rekao javno da želim biti svećenik u prvom ili drugom razredu osnovne škole kada sam sa župnikom išao na hodočašće na Sniježnicu. Otada sam stalno govorio da želim postati svećenik. Krajem sedmog razreda župnik me je pitao imam li još uvijek tu želju i uputio me je u splitsko sjemenište. Tako sam u prvom srednje otišao u nešto sasvim nepoznato. Kroz četverogodišnju formaciju u sjemeništu i kroz Božju milost dobio sam osjećaj mira i vjeru da me Gospodin uistinu poziva da budem svećenik. Nakon toga sam upisao i završio bogosloviju.

Don Tonći Ante Prizmić dugo se borio s pozivom na svećeništvo. Još u osnovnoj školi promišljao je kako će jednog dana biti doktor, vatrogasac, policajac, ali možda i fratar.
Don Tonći: U drugom srednje počeo sam intenzivno razmišljati o tome da budem svećenik. Taman sam bio u pubertetskim godinama i baš je to bila borba s idejom o svećeništvu. U našoj je župi u Gružu jednom prigodom bilo ređenje i u trenutku kada je ređenik ležao u prostraciji ispred oltara, postavilo mi se pitanje ‘Gospodine, želiš li da ti ja jednog dana ovako pred oltarom predam svoj život? I kao što se pitanje rodilo ‘samo od sebe’, tako je došao i odgovor ‘da’. Nakon toga sam osjetio mir i radost, onaj osjećaj koji se ne može riječima ni opisati. Tu sam donio konačnu odluku, odlučio sam pristupiti u dominikance. Ali kroz molitvu i razmišljanje shvatio sam da redovnički put nije za mene i otišao sam iz dominikanaca jer sam ipak shvatio da je dijacezanski put za mene. Predao sam molbu za moju Dubrovačku biskupiju i bio sam primljen te sam tako svoj put prema svećeništvu u njoj i nastavio.

Na korak prema svećeništvu don Josip Mudri odlučio se nakon dubokog promišljanja o onome što bi ga doista ispunilo.
Don Josip: Prva klica zvanja javila se u 8. razredu kada me župnik poslao na otvorena vrata sjemeništa gdje sam proveo vikend, vidio kako žive, rade, uče, mole i nakon toga je zvanje polako raslo u meni. Uvijek je zapravo bilo negdje u pozadini svih mojih planova. Promišljao sam i o raznim drugim zanimanjima, ali nije to bilo to. Čak i kada sam planirao obitelj znao sam da to nije ono što bi me u potpunosti ispunilo i tako sam na kraju, lomeći se kroz cijelu srednju školu, u četvrtom srednje odlučio prihvatiti taj poziv i krenuo na teologiju.

Znam za neke mladiće koji su osjećali poziv, ali ih je bilo strah obitelji. Mene je isto bilo strah oca. Nije sa mnom pričao godinu dana kad sam mu rekao da ću ići u svećenike. Ali, u trenutku kada sam odlazio, dao mi je svoj blagoslov – don Tonći

Kako teče formacija budućih svećenika?
Don Tonći: Danas se rjeđe odlazi u sjemenište, već se nakon srednje škole pristupa u formaciju, tj. bogosloviju. Dolaskom u bogosloviju upisuje se i teološki fakultet koji traje pet godina. Što se tiče same duhovne formacije i službi prije đakonata, na trećoj godini prima se kandidatura i lektorat s naslovom biskupije u koju smo primljeni, a na četvrtoj godini prima se služba akolitata, tj. poslužitelja kod oltara. Kroz formaciju se pripremamo na služenje ljudima i zajednici. Za vrijeme formacije u bogosloviji pojedinac na četvrtoj godini i petoj odlazi na župu u Splitu gdje se kroz pastoralni praktikum bogoslovu želi pokazati što ga uskoro čeka kao svećenika.

Vaše ređenje odjeknulo je vrlo pozitivno u javnosti. Kako se zbog toga osjećate?
Don Robert: U mojoj župnoj zajednici u Cavtatu, ali i u Lapadu gdje se trenutno nalazim, vidim da je ljudima jako drago i da se stvarno raduju zbog našeg ređenja. Osobno se zbog reakcija vjernika u našoj biskupiji osjećam radosno i da je moje zvanje prepoznato, osjećam se dijelom tih ljudi. Osim toga, vidi se da biskupija diše što se tiče duhovnosti i vjerujem da ljudi žive ovdje za te stvari i da mole za zvanja.

Spomenuli ste molitvu za duhovna zvanja. Koliko je ona važna za bogoslova u formaciji?
Don Robert: Osobna molitva neupitno je važna, ali važna je i molitva drugih ljudi. Možda to najbolje opisuje citat ‘najveći dar koji ćeš moći nekome pokloniti bit će tvoja molitva za njega. Jer razgovaraš s onim koji je njega stvorio, jer se moliš da mu Bog podari ono dobro koje mu je namijenio jer se s Bogom dogovaraš za njega, Bogu prepuštaš njegov život jer jednostavno moraš popustiti pred činjenicom da ga Bog voli više nego što ga ti voliš’. Važna nam je molitva drugih jer kad za nekoga moliš, želiš mu dati ono najbolje od sebe. A, Bog nas najviše voli pa kad netko za nas moli, traži upravo ono što nam On želi podariti.

Što sve obuhvaća đakonska služba?
Don Tonći: Dio je naše službe pomagati župniku kod oltara, pripremom darova i dijeljenjem pričesti. Služba đakona obuhvaća u sebi čitanje Evanđelja, dozvoljeno nam je propovijedati, izgovarati neke ‘zazive’ tijekom euharistijskog slavlja. Što se tiče drugih bogoštovnih čina, možemo podjeljivati sakrament krštenja, voditi obred sprovoda, biti svjedoci Crkve kod ženidbe predvodeći njezino slavlje i nositi pričest bolesnicima. Ne možemo podjeljivati bolesničko pomazanje jer ono u sebi uključuje ispovijed, a mi još ne možemo ispovijedati i slaviti Misu.

Odabrali ste zajedničko đakonsko geslo. Što Vam ono predstavlja?
Don Robert i don Tonći: Geslo se inače uzima za mladu misu, ali s obzirom da dugo godina u našoj Biskupiji nije bilo ređenja, u dogovoru s biskupom Matom Uzinićem, povjerenikom za duhovna zvanja don Marinom Lučićem i generalnim vikarom don Hrvojem Katušićem odlučili smo za ovu prigodu izdati sličicu na kojoj smo stavili molitvu za duhovna zvanja kao uspomenu na naše ređenje, ali i da potaknemo zajednicu na molitvu za zvanja. Za geslo smo izabrali citat iz evanđelja ‘Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali’ (Iv 17,6). Na prednju stranu sličice stavili smo sliku Sv. Vlaha s oltara bogoslovije u Splitu, a otraga je slika Milosrdnog Isusa. Ovaj smo citat odabrali jer se odnosi na svu trojicu, a govori o poslanju i svećeničkom zvanju.

Ljudi misle da smo nekakvi pobožnjaci, da samo molimo i imaju slične krive percepcije. Naravno, treba biti pobožan, svi trebamo moliti, ali nitko od nas nije ništa poseban, naš poziv nije nešto čudno -don Josip

Što biste poručili onima koji razmišljaju odgovoriti na poziv poput vas?
Don Robert: Neki ljudi razmišljaju o zvanju, ali ih je strah odlučiti se, ne samo radi sebe nego i zbog svojih obitelji, odnosa, prijatelja, a možda i zbog krivog shvaćanja samog poziva. Ako stvarno želiš živjeti svoju vjeru, moraš biti u potpunosti otvoren Isusu i onomu što On želi za tebe. Treba se nekada znati i ohrabriti i napraviti taj čin, otići u bogosloviju, ući u formaciju pa i ako samo razmišljaš o pozivu jer dok kod kuće netko razmišlja o pozivu razmišlja unutar poznate atmosfere. Nju treba probati promijeniti kako bi se poziv razlučio. Svjesni smo svoje slabosti, nema tu moje snage, nego njegove milosti. Ona me nosi. Da se mene pita, bio bih otišao prvog dana sjemeništa, ali pitalo se ‘Onoga gore’ koji me pozvao i daje snage da unatoč svojim slabostima, s Njim mogu ići naprijed.

Don Tonći: Drago mi je što smo nas dvojica s područja Biskupije što znači da u njoj stvarno ima onih koji su pozvani. Znam za neke mladiće koji su osjećali poziv, ali ih je bilo strah obitelji. Mene je isto bilo strah oca. Nije sa mnom pričao godinu dana kad sam mu rekao da ću ići u svećenike. Ali, u trenutku kada sam odlazio, dao mi je svoj blagoslov. Kaže se danas da Bog šalje onoliko koliko narodu treba. U našoj su se biskupiji počela rađati zvanja, uz nas trojicu imamo pet bogoslova i dva sjemeništarca. To je blagoslov i dokaz da naša Biskupija počinje duhovno živjeti. Ne osjećam se dostojno poziva i nikada se neću osjećati i uvijek ću biti zahvalan Bogu što me smatra ‘vrijednim povjerenja uzeti me u svoju službu’.

Jeste li naišli na čuđenje okoline što ste se odlučili na duhovni poziv?
Don Josip: Ljudi očekuju nešto posebno, izvanredno, da si imao viđenja, da si po nečemu specijalan, a kada vide da si zapravo i ti slab, grešan i ‘normalan’ poput njih, da to nije nešto izvanredno, iznenade se da ti ‘tako normalan’ ideš tim putem duhovnog zvanja. Ljudi misle da smo nekakvi pobožnjaci, da samo molimo i imaju slične krive percepcije. Naravno, treba biti pobožan, svi trebamo moliti, ali nitko od nas nije ništa poseban, naš poziv nije nešto čudno, sasvim smo ‘normalni’ kao i mladići naše dobi u biskupiji i drugdje, samo smo drukčiji po tome što smo čuvši Gospodinov glas povjerovali Mu i dajemo Mu svoj život kroz svećenički poziv.

Komentari





O autoru: Leona Rašica


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana