Natrag
18.3.2019 20:54

facebook

twitter

google

rss

dulist

NOVA KNJIGA SLAVICE STOJAN Plemići su prije ljetnikovaca gradili kuće gospodara

14.2.2019 @ 21:02 Barbara Đurasović Kultura
5;5

Podijelite:

Ljetnikovci su obnovljene kuće gospodara s dodatnim sadržajima ili su nanovo podignute građevine s novim sadržajima koji su podrazumijevali dulji boravak gospodara odnosno cijele obitelji.

Kad čovjek pogleda Rijeku dubrovačku kako je ona izgledala i što je mogla značiti svojim stanovnicima u prošlosti, posve se logično upitati što je bilo prije Rijeka ili Grad. Jer nukleus Grada bio je na strmoj nepristupačnoj stijeni, posve sigurnoj od napada s mora i donekle sigurnoj i s drugih strana dok je Rijeka, s debelim naslagama plodne zemlje koju su natapale brojni izvori žive vode bila izložena sa svih strana. Birajući između obilja i sigurnosti, stanovnik Grada se nije morao u ovom slučaju odreći ni jednog ni drugog jer se do Rijeke stizalo morskim putem relativno brzo, a život u Gradu donosio je mirniji san.

To razmišljanje donosi prof. dr. sc. Slavica Stojan u uvodnom dijelu svoje nove knjige Ombla, vile i vilani. Svakodnevica života u ljetnikovcima Rijeke dubrovačke (15. do 19. st.). U višegodišnjem istraživanju različitih serija fonda Dubrovačke Republike u Državnom arhivu u Dubrovniku Stojan je identificirala šezdesetak kuća vlastele i bogatijih dubrovačkih građana koje su se nizale na obalama zaljeva, što pruža jednu drukčiju sliku života u Rijeci dubrovačkoj. O kamenim kućama dubrovačke gospode (kuće gospodara kako se zovu u dokumentima) uokolo zaljeva Rijeke dubrovačke svjedoči u 15. stoljeću Filip De Diversis. Kako su izgledale kuće gospodara, čemu su služile i tko su im bili vlasnici, ali i o životu u Rijeci dubrovačkoj u Dubrovačkoj Republici kao i mogućnostima koje taj predio i danas pruža porazgovarali smo s prof. dr. Slavicom Stojan. Inače, sredinom siječnja ona je imenovana upraviteljicom Zavoda za povijesne znanosti HaZu u Dubrovniku, a obnaša i dužnost predsjednice Matice Hrvatske ogranka Dubrovnik.

— Podizanje kuća uz obalu Rijeke dubrovačke nije u početku služilo ljetovanju, nego probitku, mogućnostima dobre zarade. Na Mirinovu je u 13. stoljeću, a možda i ranije, plemićka obitelj Bocignolo imala u koncesiji brodaricu na ušću Omble. Brodarica je prevažala putnike i na drugim mjestima duž zaljeva Rijeke i bila odličan izvor prihoda koncesionarima. Iz Sustjepana, koji dokumenti zovu Portus Umblae (luka Omble) brodarica je prevažala putnike u Mokošice, a iz Mokošice vodio je put prema Petrovu selu i dalje na kontinent. Dokumenti taj put zovu Via Romana što znači da je ta komunikacija brojala ne samo stoljeća već i tisućljeća. Brodarica je prevažala ljude, a ponekad i životinje. Brodarice su bile vrlo česta mjesta obračuna ljudi koji su imali međusobnih razmirica. Pokušavajući ih razriješiti čekajući da se prevezu s jedne obale na drugu, dolazilo je do fizičkih obračuna, premlaćivanja i utapanja. Tada se vadio nož ili se bacalo u more. A to je značilo isto jer nitko nije znao plivati pa su utapanja ljudi bila jako česta. Za rekonstruirati konkretne događaje poslužili su mi arhivski spisi Kaznenog suda Dubrovačke Republike. Iz lamenata (tužbi) se sve iščitava.

Osim brodarice što je još donosilo zaradu uz Omblu?

Putnici koji su s kontinenta dolazili u Grad ili se iz Grada vraćali u svoja udaljena sela često su se morali okrijepiti na toj početnoj točki dalekog putovanja, ponekad i prespavati. Tome je služio stranj. Radi se o prostoru koji je služio kao prenoćište i u kojem se prodavalo vino gospodara stranja. Životinje koje su služile za prijenos robe trebalo je napojiti i nahraniti. Na Mirinovu su i danas vidljivi ostatci goleme cisterne koja je upravo tome služila. U Sustjepanu i Čajkovićima, koji su smješteni na osojnoj strani podnožja Srđa, stanovnici su bili upućeni više na ribanje, a manje na poljodjelstvo i stočarstvo. Plemići su sudjelovali u tom poslu posjedovanjem barke i šabake što im je donosilo također značajni dio zarade. Šabake su se sušile i krpale na ledinama ili u arsenalima koje su posjedovali plemići. Na Tenturiji je cvjetao posao bojaonica sukna. Znamo da je Dubrovačka Republika tijekom 15. stoljeća značajno bila podigla manufakturu sukna. Veličina, snaga i moć nekog grada mjerila se brojem obrtnika, a u Republici su tada u najvećem broju bili različiti obrtnici tekstilne struke, osobito grebenari, bojadisari. Bilo je desetak različitih vrsta zanimanja tekstilnog obrta. U Rijeci dubrovačkoj se i bakar prerađivao. Od istanjenih bakrenih ploča izrađivali su se na izvoru Omble kotlovi za kuhanje hrane, kotlovi za pečenje rakije, kutli za piće i drugi predmeti neophodni u domaćinstvu i gospodarstvu. Radovi koje je inženjer Paskoje Miličević izvršio na izvorištu Omble otkrivaju njegov inventivni duh, a njegovo višegodišnje zakupstvo pridonijelo je neprekidnom radu mlinova i stupa punih kapaciteta. Latinski pjesnik i prevoditelj Bernard Zamagna (1735–1820), prisjetivši se vizionarskog pothvata Paskoja Miličevića, pita se krajem 18. stoljeća gdje su nestali domaća mudrost i znanje i zašto se bolje ne koriste vodeni resursi Rijeke dubrovačke za domaće probitke i razvoj dubrovačkog gospodarstva.

U svojoj knjizi, prva plemićka zdanja u Rijeci dubrovačkoj, nazivate kućama gospodara. Dosad o tome nitko nije pisao, čak se prvi put donosi taj termin kao tipologija ladanjskog života?

Tek u 16. stoljeću počinju se graditi skupe građevine, ljetnikovci kakve danas poznajemo jer prostor Rijeke dubrovačke postaje koliko-toliko osiguran političkim ugovorima s Osmanskim carstvom. Kuća gospodara je bila prostrana građevina od kamena dvostruke namjene; služila je kao gospodarski prostor, ali je u njoj gospodar mogao i prespavati, ali ne ljetovati. Njezina namjena nije bila dulji boravak, osobito s članovima obitelji u zoni velike nesigurnosti. U prizemlju je bio prostor za kmeta koji je skrbio za tu kuću. Gornji kat je imao jednu prostoriju koja se kasnijih godina razvija u saloču i dobiva još dvije prostorije sa svake strane pa postaje reprezentativni prostor sa središnjom saločom i četiri sobe. U tom su se prostoru sušili rogači, smokve, pohranjivali bobica, slanutak i leća. U svojoj knjizi nisam utvrdila kad se točno počelo s gradnjom kuća gospodara, istraživanje sam počela u dokumentima s početka 15. stoljeća kada one već postoje na tom prostoru mada vjerujem da su postojale još mnogo ranije.

Znači da su ljetnikovci nasljednici kuća gospodara?

Ljetnikovci su zapravo obnovljene kuće gospodara s dodatnim sadržajima ili su nanovo podignute građevine s novim sadržajima koji su podrazumijevali dulji boravak gospodara odnosno cijele obitelji. Kuća gospodara prestaje biti samo gospodarskog sadržaja, tu ulogu preuzimaju stranj i arsenal, a novoizgrađeni stambeni prostor koji dokumenti zovu Grande casa (velika kuća) u skladu s humanističkim težnjama poprima savršenije oblike ladanjskog života. To je ljetnikovac sagrađen po mjeri cijele obitelji, u kojemu obitelj provodi topliji dio godine, u koji se pozivaju gosti, u kojem se organiziraju svečanosti, slavlja, predstave, koncerti, pa čak i akademije.

Uspjeli ste locirati šezdesetak lokaliteta na kojima su bili ili su još i danas kuće gospodara i ljetnikovci?

Nisam znala čitati prostor i u tome mi je uvelike pomogao suprug. Kao arhitekt mnoge stvari u tom ranom graditeljstvu mi je protumačio. Uputio me na različite prostorne detalje, uz njegovu pomoć uspjela sam locirati mjesta gdje je bio ljetnikovac, a danas ga nema. Dakako, arhivski dokumenti su bili inicijativni u tom istraživanju, a potom je slijedilo prepoznavanje prostora na samom terenu.

No zapravo Vi ste imali neku drugu polazišnu točku za ovo istraživanje i knjigu?

U ovaj projekt sam ušla kao rad na zadanu temu, premda sam u sklopu drugih projekata koje sam već bila dovršila, obavila veliki dio istraživanja dokumenata povezanih s Rijekom dubrovačkom. Tadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić koji je 2014. godine krenuo s idejom oživljavanja ljetnikovaca rekao mi je: ‘Trebam knjigu o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke i za mjesec dana mora bit gotova’. Odmah sam mu rekla da je to nemoguće i da mi za takav projekt treba najmanje godinu dana. Na kraju je samo istraživanje trajalo godinu dana, a danas mislim da mi nedostaju još dvije godine da zaokružim ladanjski niz Rijeke dubrovačke jer u ova istraživanja nisam uključila Šumet i šumetsku dolinu, koji tu svakako pripada, a Petrovo Selo sam tek natuknula. Na početku je glavni naglasak bio na ladanju, na užitku. Bilo mi je sve jasnije kako je dubrovački trgovački i poslovni duh nespojiv s pojmom golog užitka. Oni koji su upravljali jednom dobro uređenom državom, koji se nisu štedjeli da bi osigurali njezin opstanak na krajnje nesigurnom prostoru i uz tanke granice morali su i u sparnim ljetnim mjesecima razmišljati kako ugodno spojiti s korisnim. To je otvaralo jedan drukčiji način razmišljanja, novu vizuru i na gradnju ljetnikovaca i na užitak boravka u njima. Gradili su ih oni koji su stekli novac visokorizičnim poslovima i prekomorskom odnosno kontinentalnom trgovinom, uz ogromna odricanja. Najčešće ne bi ni dočekali završetak gradnje svojih vila. Njihovi nasljednici vodili su u njima ugodan, ponekad i raskošan život koji često nije bio u skladu s njihovim financijskim mogućnostima. Tako da se za svaki od ljetnikovaca može reći da je živio svoje uspone i padove te da su njegovi gospodari, uz slasti i lasti, upoznavali i gorčinu neimaštine i ruševnosti.

Ipak, ono početno bilo je utvrditi vezu dubrovačkih pjesnika s Rijekom dubrovačkom?

Spiritus movens za ovu knjigu bio je identificirati gdje su sve živjeli dubrovački pjesnici. Nekoliko puta sam naišla na činjenicu da se Ombla zove dubrovački Helikon. Mavro Vetranović koji živi na koncu 15. i početkom 16. stoljeća piše o elikonskom bistrom vrelu. U Rijeci ljetuju najznačajniji humanistički pjesnici, u njoj borave i pišu renesansni pisci. U njoj stvara i Držić. Pridružit će im se kasnije i barokni pisci poput Ivana Gundulića i Junija Palmotića, u Rijeci se intenzivno komunicira kolendama u 18. stoljeću i kasnije. Rijeka pjesnički živi i tijekom 19. stoljeća. Prema koncu Republike Rijeka je u duhovnom smislu bila mjesto inspiracije, mjesto u kojem prebivaju muze, mjesto u kojem treba boraviti onaj tko se književnošću bavi i sredina ga smatra piscem. Neki su na tom prostoru Rijeke bili od starine (Dubrovčani su Rijeku, kao dio Astareje, zvali djedovinom), drugi su se nastojali domoći posjeda kuće ili terena kad je posjedovati kuću u Rijeci dubrovačkoj postalo modom.

Znači li to da ćete se posvetiti novom istraživanju?

U razgovorima s pok. Nenom Vekarićem uvijek smo za Gundulića govorili: ‘Ako postoji autentični stanovnik Rijeke dubrovačke, plemić, to je Gundulić’. Samo značenje njegova prezimena vezano je uz vodu. Uz Rijeku najviše ima kuća čiji su vlasnici obitelji Gondola i Bona. Obitelj Bona je nastala od Gundulića jer je jedan doseljenik oženio Gundulićevu kćer koja se zvala Bona i cijela je obitelj preuzela to prezime. Uz Gunduliće i Bone na okupu su i Crijevići. Na više mjesta u Rijeci susrećemo njihove kuće i kuće njihovih vilana odnosno kmetova. Klement Gozze (Gučetić) nije autentični Riječanin. Kako bi izgradio raskošni ljetnikovac u Mokošici, on kupuje dio terena od jedne udovice.

Vi ste i izvrstan sugovornik za priču o praktičnom životu u ljetnikovcu u Rijeci dubrovačkoj. Vi živite u ljetnikovcu Gradi? Kakav je to život?

Živjeti u ljetnikovcu je zahtjevno. Otac mi je vrlo rano rekao da će mi u nasljeđe ostaviti ljetnikovac. Molila sam ga da to ne čini. Djetinjstvo sam proživjela u ljetnikovcu u kojem smo se zimi smrzavali i nisam htjela ponavljati istu priču. Njemu je, međutim bilo važno da se kuća ne proda, da ostane u vlasništvu naše obitelji u kojoj je dulje od dvjesto godina. Ljetnikovac pak pretpostavlja rad brojne posluge. U njemu se stalno nešto mora raditi i obnavljati. S druge strane ta kuća je nastala kao dom i njoj jedino odgovara da i dalje bude dom. Promijenilo se samo to što je taj koji je gradio imao pet-šest žena sluškinja i tko zna koliko kmetova koji su obrađivali zemlju i brinuli se da u kući uvijek bude i pračevine i janjetine, dobroga vina i leće, boba, kupusa. Ta kuća ima đardin na kojemu ne možeš posaditi englesku travicu, to je đardin u kojemu mora biti kupusa, perivoj služi da na njemu bude odrina. U njih je visila krivaja, ali danas je teško gojiti tu zahtjevnu vrstu grožđa. Vrste cvijeća nastojim prilagoditi tradiciji koju je kuća njegovala. Nemamo kućnog majstora, improviziramo često, grijemo se na originalnom kaminu, divan je to ugođaj, ali on i zadimi, a ni pepeo nije baš ugodno čistiti. Ipak, to je kuća koja ima dušu, ima povijest. Budući da smo suprug i ja s troje djece u njoj doživjeli rat, njeno razaranje i njenu obnovu te nove priče potiru stare. Ta je kuća postala sada samo naša priča. Naravno, kad razmišljaš o njoj općenito, sve što ona pamti stapa se u jednu pripovijest i nije to više samo priča već pravi roman – rijeka (Rijeka).

Kakva je budućnost ljetnikovaca u Rijeci dubrovačkoj?

Mogućnost da ljetnikovci zažive obiteljskim životom više ne postoji. Mnoga mjesta gdje su ljetnikovci bili postala su neprepoznatljiva. Tek se po đardinu i križnom perivoju može utvrditi postojanje zdanja. Postoje ljetnikovci koje je otkupio Grad. Zagovornik sam da je bolje da ljetnikovce otkupljuju privatnici jer država slabo skrbi o svemu što ima. Ljetnikovac tada živi sam cijelu noć i pola dana, kuća ne može živjeti sama, ona diše. Kuća nije živo biće, ali ona se ponaša kao živo biće. Kuća radi.

Mislite li da je komercijalizacija ljetnikovaca dobra?

Ja je isto komercijaliziram. Iznajmljujem dijelove jer inače je ne bih mogla uzdržavati. I to je bolje nego da je ruševina. Država je vlasnik Sorkovićevića, a Grad je otkupio Gučetića (Gozze), vlasnik je Restija, Bosdarija. Država je vlasnik ljetnikovca Staij-Caboga. Izvorno je i taj bio vlasništvo obitelji Bona, kao i susjedni obnovljeni ljetnikovac Bona – Caboga koji također služi u restauratorske svrhe.

Gradonačelniku Frankoviću ste predložili da u jednom od ljetnikovaca smjesti kulturni centar Ruđera Boškovića.

Ta je ideja potaknuta inicijativom Matice hrvatske, a podržala ju je i HAZU i Dubrovačka biskupija. Bi li to bio memorijalni muzej Ruđera Boškovića ili kulturni centar sve je to još načelno, no ono što smatram važnim je da bi se naš velikan i brojni sadržaji povezani s njegovim djelom i životom idealno smjestili u Gučetićevom ljetnikovcu. Gradonačelnik je tu ideju rado prihvatio premda je tražio od mene poveznicu. Napravila sam mu elaborat u kojem je sve objašnjeno.

Koja je poveznica Ruđera i Rijeke dubrovačke?

Ljudi ovog grada smatraju kako bi Bošković trebao imati svoj muzej unutar povijesne jezgre. Ja se pitam koji je to prostor na kojem se može napraviti sve ono što bi prezentiralo znanje i postignuća Ruđera Boškovića. Ne bi nam bilo dovoljno šest Straduna. U Gučetiću, koji ima velebni đardin, mogle bi se napraviti vanjske instalacije. Mogla bi se postaviti velika kupola vatikanske Crkve sv. Petra koju je sanirao Ruđer. Tu bi mjesto našao i mjesec dojmljive veličine pa bi se mogao ‘razgledati’ krater posvećen Ruđeru, ali i maketa hidroregulacijskih radova koja bi prikazala kako je spasio Firencu od izlijevanja rijeke Arno. U tom parku djeca bi uživala, dolazile bi ekskurzije iz svih dijelova Hrvatske. Gdje se to u povijesnoj jezgri može prikazati? U Gradu može biti samo knjižnica s malim brojem autentičnih rukopisa. Cijela Ruđerova knjižnica je prodana i nalazi se u knjižnici američkog sveučilišta Berkley. I mi do toga ne možemo doći. Skupo plaćamo svaki komad karte koji nam od tamo pošalju. Nažalost, nema puno toga izvornog u hrvatskim arhivima što o Ruđeru Boškoviću možemo pokazati. To sve može stati u jednu poličicu. Biskup je ponudio jedan prostor na Jezuitima za spomen sobu. Ta ideja je također dobrodošla i nimalo ne konkurira prijedlogu za muzej većih razmjera. Zar nije vrijeme da Boškoviću posvetimo prostrani interaktivni muzej?!

Stvarna veza Rijeke dubrovačke i Ruđera postoji, a priča je zaista zanimljiva.

Ruđer je s nepunih 13 otišao iz ovog Grada. Otišao je iz gruške luke i vratio se samo jedan put u životu u svojoj 36. godini. Bio je u Dubrovniku od kraja lipnja do sredine kolovoza. I gdje je proveo to vruće ljeto? U Rijeci dubrovačkoj, dakako. To se zna, to se nalazi u pismu koje je Ruđer napisao starijemu bratu Božu, u njegovim djelima gdje se spominju ljudi koji su ljetovali u Rijeci, koji su mu bili prijatelji i s kojima je u razgovoru htio provjeriti svoju teoriju živih sila. Trebao mu je netko tko ga je mogao razumjeti. To su bili Marin Orsatov Sorgo i njegov sin Antun, Frano Savinov Ragnina i Marko Tomov Bassegli. U tim vrućim ljetnim danima šetali bi uz rijeku i razgovarali i o njima Ruđer piše: ‘Oni su me razumjeli’. Njegov učenik Benedikt Staij za sobom ostavlja zapise u kojima Boškovićevu družinu naziva ‘učena kohorta iz Mokošice’.

Iz kuće – ljetnikovca, dolazite na posao u ljetnikovac Sorkočević. Sve Vas je potresla smrt akademika Vekarića i Vas je pripala dužnost preuzeti njegovo mjesto na čelu Zavoda za povijesne znanosti HAZU.

Pok. akademik Vekarić je otišao i ostavio jedan jako dobro uređeni sustav. Časopis Anali je s velikim ugledom i u svijetu i u domovini, drugi časopis Annals na engleskom jeziku također. Ovdje radi osam ljudi koji su sami sebi spiritus movens. Svi ljudi koji ovdje rade, ljudi su uz čije ime može doći pridjevak – izvrstan. Ja sam samo netko tko će ih podsjetiti na neku obvezu i staviti potpis. Sad vodim brigu i o zgradi što dosad nisam morala. I još nešto nisam morala… Dok je bio Neno nisam se morala pojaviti u zgradi. Nitko ne bi pitao gdje sam. Znali su da sam u Arhivu, ili da doma pišem ili u Zagrebu u Sveučilišnoj knjižnici. Danas moram biti svaki dan u Zavodu. Provela sam u Zavodu 30 godina i moram reći da je to bio jedan vrlo ugodan život sa šefom koji mi je ostavljao na volju čime ću se baviti. Kao mladu magistricu književnosti zaposlio me je dr. Ivo Perić, a Neno se zaposlio nešto prije mene i zapravo mi bio šef jer se dr. Perić u to vrijeme odlučio vratiti u Zagreb. Nedugo nakon mene došla je u Zavod i Vesna Miović. Kako sam bila povjesničarka književnosti, jedina nisam imala izravne veze s povijesti, međutim život i rad u ovoj atmosferi odvukao me je prema književnoj antropologiji. Počela sam promatrati književnost kao povijesno svjedočanstvo vremena. Vekarić je radio na demografiji i jako mi je pomagao. Nije bilo osobe koju on ne bi mogao identificirati. U mojim je radovima jako puno vrijedila njegova riječ i savjet u svezi demografskih okolnosti, a njemu koji se nije snalazio u književnosti, moja mu je informacija koristila. Tako da smo bili fenomenalan spoj i izvrsno funkcionirali.

Kakva je budućnost Zavoda?

Budućnost su projekti. Nakon što je završio projekt Colinda, kreće Intrada. Njega je već Vekarić započeo i u tom projektu ćemo se nastaviti baviti identitetima i poviješću Dubrovnika. To su sredstva Hrvatske zaklade za znanost za ciklus od sljedeće četiri godine. Anali i Annalsi isto idu dalje, s tim da će se vjerojatno nešto postrožiti kriteriji i izlazit će samo jedan svezak godišnje. Mi idemo dalje. Staza je duboko utabana. Ovo je najjači Zavod kojeg ima Hrvatska akademija, a u sastavu ih je 21. O tome se javno govori. Kad dođete u knjižaru Akademije u Zagrebu svi će vam reći da nema dubrovačkih izdanja da ne bi opstali. Samo se naše knjige prodaju. U Dubrovniku godišnje objavimo knjiga koliko svih dvadeset Zavoda zajedno. Mi smo njima jako važni, stoga naša budućnost, uz rad, disciplinu i posvećenost koja i danas na jednaki način obilježava ovaj dubrovački zavod HAZU – nije upitna.

Osim što ste na čelu Zavoda, već dvije godine vodite i dubrovački ogranak Matice Hrvatske. Hoće li se to možda odraziti na produkciju u Matici?

Sigurno neće zbog Zavoda. Već ranije smo značajno smanjili izdavačku djelatnost jer je novaca bitno manje nego što ga je bilo. Financira nas Grad i Ministarstvo, a prihod nam je i ono što prodamo. Ali prodamo vrlo malo ili gotovo ništa jer nemamo knjižaru. Prodaja se može odvijati samo tako da knjige kupuju članovi Matice. Njih nije veliki broj i najveći je broj umirovljenika koji često nisu u mogućnosti kupovati knjige, čak i ako su jeftine kao što su naše knjige. Sveli smo izdavačku djelatnost na pet-šest knjiga manjega obujma. Velika količina od ranije neprodanih knjiga, dvadesetak tisuća knjiga, uskladištena nam je iznad glave i predstavlja statičku opasnost. Nitko više ne kupuje knjigu, čak mi i donacije odbijaju, primjerice dubrovačke srednje škole. Knjiga je potpuno izgubila svoje mjesto u glavama, srcima i potrebama. Stoga smo se orijentirali atraktivnim izdanjima lokalnog karaktera. Pok. Miljenko Foretić je imao divnih ideja da Matica širi ruke prema Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, kako je uostalom i počela svoje djelovanje, kako je u začetku bio odnos Matice zagrebačke i Dubrovnika. Taj odnos treba biti široka magistrala, a ne se suzbijati u neke lokalističke okvire. Međutim, prodamo samo ono što je dubrovačko, a tako je i s predavanjima. Dakle, na publicistici sam morala raditi ustupke, a predavanjima sam pokušala to ispraviti. Težimo imati vrhunska predavanja na hrvatskoj razini. Dovodim vrhunske stručnjake, ali ako nije dubrovačka tema, dolazi jako malo svijeta. Treba se baviti lokalnom tematikom, nju iznimno poštujem, ali to što se ljudi sve više zatvaraju u čahure lokalnih okvira ne može biti dobro. Lijepo je voljeti svoj Grad, ali zatvarati se u uske krugove jedne male sredine, to ne vodi kvaliteti. Nije nikada. Ja ću se truditi, pozivati, biti dosadna, slati po dvije pozivnice kako bih ljudima otvorila oči, da dođu, a tko dođe, dobro je došao. I to će biti moje djelovanje do kraja, za sad sam na pola mandata.

Pohvalili ste kolege iz Zavoda, a kakav je odnos sa suradnicima u Matici?

Imam dobar odnos sa suradnicima u Matici koji surađuju. Stanoviti broj ljudi, međutim, uopće ne surađuje. Neki nisu nikad bili na našim predstavljanjima, a jedna trećina uopće ne plaća članarinu središnjici. Od velike su mi organizacijske, ali i sasvim konkretne pomoći svojim predavanjima i pisanim radovima Rina Kralj Brassard, Jelena Obradović, Helena Brautović, a od mladih članova istaknula bih Anu Rajić, Ivanu Grkeš, Katu Jozović. Nisam sve vrijedne članove spomenula, ali svakako još je marljivih članova Ogranka koji daju svoj prinos promociji Matice i njezine uloge u ovom gradu. Zahvaljujući izvrsnoj suradnji s Davorom Mojašem i našom lektoricom Sandrom Bazdan Rossetti časopis Dubrovnik uredno i navrijeme izlazi i sigurno je jedan od ponajboljih hrvatskih časopisa iz kulture i znanosti.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. veljače 2019.

Komentari





O autoru: Barbara Đurasović


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana