Natrag
17.11.2018 05:46

facebook

twitter

google

rss

dulist

NOVA ČLANICA GRUPE SILENTE Ivana Čuljak: Kada nakon puno truda izađeš na scenu, osjećaš se najbolje na svijetu

19.9.2018 @ 13:16 Hrvoje Curić dulist IN
3;3

Podijelite:

Ponekad pjevačica, ponekad slika­rica, neostvarena kuharica i cijelo vri­jeme violinistica. Ivana Čuljak Dubrov­kinja je mnogih talenata, a odnedano je i najnovija članica popularne dubro­vačke grupe ‘Silente’. Ivanu smo uhva­tili između usvajanja novog kućnog ljubimca i rada s bendom ne bi li nam ispričala njen put do ‘Silentea’.

Zapravo me bilo strah, ‘Jesam li spremna, mogu li ja izaći na scenu pred hrpu ljudi u bendu koji već ima svoju publiku, hoćemo li funkcionirati…’.

Nova si članica dubrovačke grupe Silente, kako je došlo do toga?
Jedan dan sam samo dobila poruku od Sanča da mu se javim ako sam zainte­resirana za sviranje u Silenteu. S obzi­rom da sam tad spremala diplomu i bila u totalnom kaosu, rekla sam mu da ću mu se javiti kad malo razmislim. Zapravo uopće nisam stigla razmi­šljati o tome nego sam se fokusirala na diplomu. Nakon par dana mi se Sančo opet javio s podužom porukom u kojoj mi je objasnio kako sve funkcionira, o koncertima, što žele, što rade i tako dalje. Tu sam se malo zaustavila i počela razmišljati kako bi to stvarno voljela, ali me nešto kočilo. Zapravo me bilo strah, ‘Jesam li spremna, mogu li ja izaći na scenu pred hrpu ljudi u bendu koji već ima svoju publiku, hoćemo li funkcionirati…’. Zapravo ovo drugo pitanje me najviše brinulo i uhvatila me panika. Vratila sam se vježbanju za diplomu i pisanju diplomskog rada, dok me to cijelo vrijeme kopkalo. Na kraju svega sam se javila i rekla ‘da, može’, međutim oni su u svojoj panici zbog nadolazećeg koncerta u Domu sportova već nekog našli. I tu je priča za mene završila, doduše na par sati kad se Sančo javio da bi oni ipak da ja sviram. I to ti je to. Samo je krenulo. ­

Kakav je osjećaj biti član Silentea? Što misliš o teretu popularnosti?
Ne znam kakav osjećaj može ili treba biti, još se navikavam, i oni i ja. Treba vremena dok se upoznamo i na pro­bama, a i privatno. Svi zajedno radimo i dosta je ugodna atmosfera, moram pri­znati, Doris i momci su stvarno super ekipa i kao glazbenici i kao prijatelji. Što se tiče tereta popularnosti, mora se nekako živjeti, u ovakvom poslu bez toga nema kruha. Zato mi je to sasvim uredu. Iako ja još uvijek ne znam ništa o tome.

Odricanje je prisutno goto­vo u svakom poslu, pa tako i u sviranju violine, ako želiš postići nešto značajno, makar samo za tebe, moraš dati sve od sebe

Koliko dugo se baviš sviranjem violine i zašto baš violina kao instrument?
Sviram već 17 godina. Wow, mislim da je ovo prvi put da sam išla brojati. Zašto violina? To ćete morati pitati moju sestru. Ona me upisala, a violina je izabrana, kažu, zbog dobrog sluha, pa ga valjda imam (smijeh). Sestra svira violončelo, i jednom prilikom kad sam jako mala bila, puštala je neku simfo­niju, ja sam pjevala neke dionice koje se teže čuju, pogotovo za jedno dijete od 6 i pol godina. Ona me odmah pote­gla za rukav i upisala u UŠLS. Tamo sam morala nešto otpjevat i poslali su me na violinu. I jako sam sretna zbog toga jer mislim da je instrument baš za mene.

Sviranje violine, pretpostavljam, zahtjeva puno odricanja, ali i truda, reci nam nešto o tome?
Ovisi koliko ti je stalo, koliko ti dobro ide i koliko jako to želiš. Odricanje je prisutno gotovo u svakom poslu, pa tako i u sviranju violine, ako želiš postići nešto značajno, makar samo za tebe, moraš dati sve od sebe. U mom slučaju to bi značilo da umjesto da odem na plažu, ostat ću doma vježbat za neki ispit, audiciju, koncert. I tek kad budem zadovoljna rezultatom tog dana, mogu se opustiti. Jako je bitnoda vježbaš svaki dan, makar sat vre­mena, ali moraš biti u formi, inače se ništa neće ostvariti niti dogoditi samo od sebe. Naravno da postoje usponi i padovi i oni dani kad ti se baš ništa neda, ali se boriš na neki način sam sa sobom jer će se naposlijetku ispla­tit. Nažalost ako preskočiš jedan dan s vježbanjem njega ne možeš vratiti bez obzira koliko si sljedeći dan vjež­bao, a neki minimum je 4 sata, pa sad samo zbrajaj. Na kraju dana poslije sve te muke, truda, uspona i padova, ostaje tebi ono najljepše, a to je rezul­tat svega toga. Onaj trenutak kada sta­neš na scenu, pred ljude i odsviraš ono za što si radio i vježbao mjesecima. Tad se osjećaš najbolje na svijetu i daš sve što imaš u sebi.

Osim svirke čime se još baviš? Što radiš kada ne sviraš?
Nema ništa posebno, volim kuhati. Uvijek svima govorim kako mislim da bi bila kuharica da nisam violinistica (smijeh). Volim i slikati, ali nekako sam se udaljila od toga. Slikam tu i tamo, ali ne više toliko često, međutim to me opušta. Volim kreativne stvari, izrađi­vanje nekih sitnica za stan, ukrase, pa čak i sašijem pokoju majicu ili nešto preuredim od stare odjeće. Zapravo, očito volim praviti nered, skupljati stvari ko’ hrčak, ništa ne bacati i svega izmisliti nešto, dati mu novi život.

Što bi poručila mladim glazbe­nicima koji pokušavaju uspjeti u glazbi? Neki savjeti koji bi im dobro došli?
Nisam sigurna da sam ja netko tko može pričati o tome, ali mogu reći da poslije kiše dolazi sunce i koliko god se nekada činilo teško bitno je da ‘gurate’ naprijed, jer će se i to jednoga dana isplatiti.

Foto: Hrvoje Curić/Ivana Čuljak Arhiva

Komentari





O autoru: Hrvoje Curić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana