No me Gusta

U ovo doba godine uvijek se pod­meću ista pitanja i iste teme. Netko zloban izvuče prastari račun iz elit­nog gradskog restorana i krenu povike i nakude o skupom Dubrovniku. Je li skupa kava na Stradunu od 25 kuna ili večera u Nautike za 12 ljudi od 9 tisuća kuna?

Ili couvert za 38 kuna po osobi? Dubrovnik je skup upravo onoliko koliko to zaslužuje njegovo ime i mje­sto na svjetskoj turističkoj karti. I apso­lutno su zlonamjerni takvi komentari o Gradu, a jedino što o takvima mogu promisliti je da se nisu maknuli dalje od svog ‘prdečeva sela’ pa skrivajući se iza nekog nicka dodatno potpaljuju atmosferu. I ne, ne razmišljaju uopće kako baš taj skupi, preskupi Dubrov­nik hrani zapravo trećinu Hrvatske. Dakako kroz državni proračun, ali i izravno jer se velika većina radne snage spušta s kontinenta na ‘bauštelu’ u Grad radeći po tim skupim, presku­pim restoranima i kafićima.

Čini mi se kako je u Gradu sve više fensi restorana. Konkurencija napo­kon i konačno izbacuje s menua ledene patagonijske lignje (usput izrezane na kolutiće) ili piletinu na koju se zabo­ravilo od kada je u frizeru. Napokon je stvorena pozitivna atmosfera koja tjera naprijed, teži za boljim i raznovr­snijim. Radi se, ulaže. Misli se o sva­kom detalju, stvara se bolje gastro i ugostiteljsko okruženje.

No nekima konkurencija pomuti razum, a za uvjeriti se da je tome tako dovoljno je prošvrljat po Pločama. Tek što se otvorio jedan novi lokal na Putu od Bosanke, onaj par skalina ispod njega, s taracom i pristojnim unutraš­njim prostorom, odlučio je zapasati bokun javnog prostora tako što je uz postojeću taracu postavio dodatnu konstrukciju za stolove. Da, i izbrisao tri parking mjesta s lica zemlje.

A što li će tek bit dogodine, kada će prema najavama na najljepšoj taraci na predjelu Ploča, stolove postaviti japan­ski Takenoko. Ne bi začudilo da se dosjete konstruirati platformu, pa da novi stolovi niknu na krovu, ili možda kome usred tinela. Užas. Kome je malo, vazda je malo…

A gdje je mjera? Ona famozna dubro­vačka, toliko hvaljena mjera? Nju više nitko ne spominje, o njoj se ne govori, ne poštuje ju se… Ustvari, treba sve zatrat, a prvo tu ‘dubrovačku mjeru’. Treba postavljati nove granice i nova pravila. Jer novi su dečki u igri. I nije tu toliko kriv jedan ugostitelj koliko Grad­ska uprava koja dozvoljava i potiče anarhiju. Ponekad se čini da Grad baš uživa u neskladu i u stvaranju razdora. Prvo je trebalo natjerati ugostitelje da se natječu tko će više dat za ‘propo­vjedaonicu’ na kantunu svake ulice od Straduna, a kad su se isprsili, onda im je Grad nagurao štafelaje. A sve to s ciljem kako bi se unutar zidina uveo red i izbacili nasrtljivi ubacivači. Međutim, nikad se većeg nereda nismo nagledali. U Gradu je postalo zlatno pravilo da vlada onaj s debljim taku­jinom, dok se sve glasnije priča kako sav novac od nameta od javnih povr­šina ne završava u gradskoj blagajni, već dio toga kapne i u privatne špage…

Adio Vam

 

P.S.

A da je Grad Dubrovnik apsolutno pogubio konce na javnim površinama potkrjepljuje dugo očekivani odgovor iz Gradske uprave. Ostalo je nepoznato tko je i u kojem je gradskom uredu zapo­slen kao ‘brojač’ stolova i stolica, ali po odgovoru je očito da mu se kalkulator davno pokvario. Pa piše ovako: “U povi­jesnoj jezgri trenutno 112 objekata ima zaključen ugovor o zakupu javne povr­šine. Prošle, 2014. godine broj je bio 116. Ne vodi se evidencija o točnom broju stolova i stolica jer je podatak podložan izmjenama, ali pri posljednjem broja­nju okvirna brojka je bila 1000 stolova i 4000 stolica”.