Ulicama moga Grada

Niz Pile do Grada

I tako, ulicom sa tri naziva; Kukuljevićevom, Dumanjskom ili Đenevrijom, izađe se iz Pila ‘na veliki put od Pila’,

pored samostana dumana na glavnu dubrovačku prometnicu, koja spaja Pile s ostatkom Dubrovnika, tamo preko puta Hotela Imperijala i nekadašnje Pošte, malo ispod nekadašnje Radio stanice i crkve časnih Ančela, a dalje se može u đir pored Danteove ulice bez ijednog kućnog broja, tek s omiljenim okupljalištem ‘Sesame’, pa uz Ženski đački dom, preko puta je nekadašnje rodilište, pa pored Doma umirovljenika, zatim pored nekadašnje bolnice, danas Sveučilišta te lagano šetnjom s pogledom na more i beskrajnu mu pučinu do Boninova i ‘Okružnog’, gdje zapravo i prestaju Pile. Sva ova navedena mjesta potvrda su važnosti Pila, jer na njima je bilo zapravo sve bitno za život našega grada.

Preko Pila
Pođimo natrag u taj đir, niz Pile do Grada, od Boninova, kako se i prije zvao taj dubrovački predio, koji postaje glavno gradsko groblje odlukom Francuza početkom 19. stoljeća. Nekad je to bio prostor ladanja i ljetnikovaca dubrovačkih plemića, a jedan od ljetnikovaca pun šetnica bio je u vlasništvu obitelji Altesti, upravo onaj gdje je današnja kapelica groblja. Zanimljiva priča kaže kako je upravo taj ljetnikovac u 18. stoljeću bio okupljalište tadašnjih mladih i malo starijih plemića zbog zgodnih mladih dama, prostitutki. Zaljubivši se u jednu prelijepu mladu Francuskinju, vlasniku ljetnikovca proradila je savjest, prestane s tim biznisom te cijeli ljetnikovac i okolne šetnice pokloni za javno dobro, on navodno zauvijek napusti Dubrovnik, a njegovo imanje postade gradsko groblje. Dalje šetnjom nase put Grada s jedne strane i dalje je predivan pogled na more, a s druge strane tog đira lijepi je pogled na okolne velike zgrade, učinjene ponajviše krajem 19. i početkom 20. stoljeća tadašnjih dubrovačkih bogataša. S tim pogledom prolazimo i pored ljetnog kina ‘Slavica’, jednog od mitskih mjesta nezaboravnih filmskih ljetnih večeri mlađih generacija naših sugrađana. Koji korak niže i dalje u tom điru je i ta mala slijepa Žalasta ulica te dolazimo do male predivne i na žalost jako zapuštene kapelice Svete Elizabete, preko puta nekadašnjeg ljetnikovca s kraja 16. stoljeća vlastele Crijević – Cerva, kasnije Pucić – Pozze, danas ureda dekana i uprave Sveučilišta. Ova mala kapelica bila je sastavni dio tog ljetnikovca, u podnožju svoga prelijepog vrta, kao svetište, izgradio je posljednji vlasnik Mato Pucić zvani Nerun, čudak koji je uz nju učinio i svoju grobnicu točno izmjerivši je po svojoj visini, dakle dužini kad je umro i tu pokopan. Probijanjem ‘velikog puta do Pila’ s Boninova kojeg prvo učiniše Francuzi, zatim uredi Austrija, kapelica je zauvijek ostala na drugoj strani ove prometnice, danas zvane Ulica branitelja Dubrovnika, a značajna nam je i stoga što je u njoj bilo zvono kojeg je salio Frano Antica.

Kono
Gore iznad Ulice branitelja Dubrovnika, za koju bi možda ipak bilo pravednije i pravilnije da se zove Ulica dubrovačkih branitelja, inače glavne prometne ulice preko Pila, samim tim i cijelog Dubrovnika, pravi je mali, oku slučajnog prolaznika, skriveni arhipelag ulica. Prva u tom nizu kao glava, paralelna s onom ‘prometno’ glavnom, ulica je Između vrta, koja dalje ugodnom šetnicom prema Gružu, kao nekad, vodi prvo preko Ulice Baltazara Bogišića i nastavlja se dugačkom Ulicom Anice Bošković, nazvanoj po Ruđerovoj sestri i dubrovačkoj pjesnikinji. Iz te ‘Aničine’ ulice odvaja se Ulica između tri crkve koja vas vodi na Boninovo, a ‘Aničinom’ se pored svih tih lijepih kuća i još ljepših đardina, ide dalje do mosta i Splitskog puta, koji zapravo odvaja Dubrovnik na dva dijela, stari i novi dio grada. Iznad Pila, prometnog središta Dubrovnika, tri su paralelna dijela našeg grada, donji, srednji i gornji Kono, čak su i dvije ulice nazvane Srednji i Gornji Kono, a to Kono obavezno je s velikim početnim slovom, riječ nastala od dubrovačkog izgovora riječi ‘kanal’, kojim je do Grada dolazila voda. Kad se krene Ulicom uz Posat na Srednji Kono, odvaja se Ulica Bernarda Shawa, još jedna od dubrovačkih ulica dana u čast dragim ljudima koji u našem gradu nisu nikad živjeli, kao što su ulice u Gradu Strossmayerova i Hanibala Lucića te na Pilama Kukuljevićeva. Tu naokolo je inače puno ulica od puka nazvanih predivnim, životnim imenima, kao što ih imamo i unutar Grada, a te su Izvijačica, Tiha, Strma, Vicina, te Žalasta, možda i najmanja dubrovačka slijepa ulica. Naravno, i u tim ulicama puno je lijepih priča koje ostavljamo za neki drugi i novi đir, jer i to je dio povijesti Dubrovnika na svoj način. Al’, valja nama natrag u Grad, u đir na Stradun.

Početak i kraj
I eto nas opet na Brsalje, središte Pila i ulaz u Grad, mjesto gdje svi moramo proći, ili na noge ili u prometnoj gužvi, gdje sve počinje i sve završava. Tu je bio prvi restoran, prvi hotel, prve kočije, prvi taksisti i prva benzinska pumpa, tu na Pilama s trombunjerima i barjaktarima počinje Festa svetog Vlaha. Tu je naš ‘Žućko’, neprežaljeni dubrovački tramvaj prvi put iz Gruža došao 22. prosinca 1910. godine u prvoj pokusnoj vožnji te s njih i zauvijek pošao, 20. ožujka 1970., uz svečani i emotivni ispraćaj s Pila uz jako puno tužne čeljadi, nakon nesreće koja se zbila nekoliko dana prije, u subotu 7. ožujka 1970. godine, kada je svoju šezdesetgodišnju priču završio padom u park u Pilama, ispod Vrata od Grada. A preko mosta od Pila prođe se kroz Vrata od Pila te niza skale uđe se u Grad. Iznova, u još jedan đir. Na Stradun, Placu kako se zapravo službeno i zove ta najljepša ulica na svijetu, bar za nas koji volimo ovaj naš Grad. U kojem nas u ova naša vremena čeka slavna prošlost i gola istina vremena koje živimo. Upravo tako, ‘Slavna prošlost – gola istina’, zove se jedna od pjesama gospođe Kaje Đerek iz njene nove, treće zbirke, u kojoj naša draga Kaja, jedan od simbola i obilježja života Grada dvadesetog stoljeća, zapisuje ‘Nisu groblja samo hladne / Kamene ploče / Pod kojima se stoljećima / Sni množe / Ni bura, ni vjetrovi, ni zime / Povijest ne može da izbriše / Stari mrtvi Dubrovčani / Danas hrane žive / Nedosljedne.’

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro