Situacija s koronavirusom u mnogima je probudila veliku dozu kreativnosti, a profesoricu tjelesne i zdravstvene kulture i odgajateljicu u Domu Maslina, Dubrovkinju Nikolinu Šimunović potaknula je na ostvarenje svog dugogodišnjeg sna – rada s djecom kroz razne sportske aktivnosti kojih, ističe, u Dubrovniku itekako nedostaje. Odlučila je tako pokrenuti Sportsko-rekreacijsku udrugu simpatičnog naziva – Šimini čije je ime složeno od inicijala njezina tri sina. Udruga je trenutno u nastanku, sređuje se potrebna dokumentacija, a u nju bi se mogla javiti djeca od 4 do 10 godina. Rad udruge bazirao bi se na obuci djece neplivača na kupalištima te na ritmičkoj gimnastici koja je Nikolinina velika ljubav. Šimunović preko 20 godina radi s djecom i uvijek je tražila pravo vrijeme za realizaciju svoje ideje.
—Nikad nije bio pravi trenutak. Ili ne bih imala prostor u kojem bih djecu podučavala ili se teško bilo organizirati s troje djece i uz posao. Za vrijeme korone imala sam dosta vremena za razmišljanje i tako sam došla do spoznaje da nemam što više čekati, da se sada trebam prihvatiti konkretne realizacije. U Dubrovniku nedostaje jako puno sadržaja za djecu. Smeta mi jako što se nazivamo ‘Grad prijatelj djece’, a nemamo dovoljno igrališta ili dvorana. Za vrijeme moga studija u Splitu već je tad u vrtiću postojao tjelesni, a i od 1. do 4. razreda su ga držali profesori tjelesnoga i studenti. Tete u vrtiću ne mogu tako dobro održati i sat tjelesnog, pogotovo one koje su pred mirovinu. A i djeca su sve slabijih motoričkih sposobnosti, sve više sjede za ekranima. Stalno govorimo da se to ne smije, a ne nudimo im ništa konkretno. Mislim da bi Dubrovniku kao ‘Gradu-prijatelju djece’ upravo ona trebala biti prioritet – ističe Nikolina Šimunović.
‘Većina djece u Dubrovniku ne zna plivati’
Ovo ljeto posvetit će tako učenju djece plivanju, a za to su joj se javili brojni roditelji koji bi uključili svoje mališane. Nažalost, naglašava Šimunović, veliki broj djece u Dubrovniku ne zna plivati iako žive uz more, a zakon propisuje da dijete mora svladati ovu vještinu prije polaska u školu.
—Ako roditelji nemaju novaca za platiti trenera ili su prezaposleni voditi dijete na more, zašto ne bismo iskoristili tu situaciju i ponudili Gradu profesora tjelesnog koji bi to radio? Upravo ću to predložiti Gradu. Prije su nam aktivnosti bile besplatne, dok se sada sve plaća. Djeca žele ići na mnogo toga, ali, tko ima više djece, nije mu izvedivo, ne može sve platiti. Djeca onda stoje doma pred ekranima, slabe im motoričke sposobnosti, krive leđa, a mogu razviti i probleme s govorom i očima. To možemo spriječiti. Zato mislim da je jako dobra ideja da jedan profesor tjelesne i zdravstvene kulture drži djeci te aktivnosti i da ga, na primjer, plaća Grad Dubrovnik kao stalnog zaposlenika za sport i rekreaciju kod djece – govori Šimunović te dodaje kako kod nas u gradu ne postoji rekreacije za djecu, osim one sportske. A, svakodnevno treniranje, naglašava Šimunović, previše je djeci u nižim razredima.
—Brzo im dosadi, naporno im bude uz školu i nemaju slobodnog vremena za igru koja im je jako potrebna. Puno je bolje da se bave svime, da imaju opće pripremnih vježbi, štafeta, plesa, ritmičke gimnastike na koju bi se najviše bazirala jer tu mogu najviše ponuditi. Sve aktivnosti koje planiram mogu se organizirati na otvorenom. Imamo predivan Lokrum, park Gradac koji se ne koristi kako treba i park Pile koji izgleda sramotno. Bilo mi je divno vidjeti djecu kako voze bicikle i igraju nogomet po Stradunu dok je bila epidemija koronavirusa, kad se moglo izlaziti. Sve smo to radili kad smo bili mali, a sad kako turizam obično dominira, našu djecu ‘ćeraju’ jer im smetaju – govori ova profesorica tjelesne i zdravstvene kulture.
‘Stručnjaci su važni’
Dodaje kako u Dubrovniku postoje izvrsni stručnjaci koji mogu raditi s djecom. Tako je u Sportskoj školici godinama radila kao vanjski suradnik s profesorom Aleksandrom Selmanovićem, a na bazenu s profesorom Deanom Kontićem. Ponavlja kako djeci nedostaje rekreativnih aktivnosti u kojima bi se i oni koji nisu sportski tipovi, mogli baviti sportom, družiti se, socijalizirati te gdje neće imati pritisak nužnog postizanja izvrsnih rezultata.
—Kao majci nije mi najbitnije hoće li mi djeca ići na natjecanje i dobivati zlatne medalje, nego da se nečim bave, da im je tamo lijepo i da to vole, da se druže, nešto nauče i da im je dobro za zdravlje. Moja tri sina treniraju judo, voze biciklu, svi su u moru cijelo ljeto isto kao i ja. Baš su aktivni, iako, nedostaje im raznolikog sadržaja – priča nam Nikolina. S obzirom da je svoju ideju o Sportsko-rekreativnoj udruzi proširila društvenim mrežama, mnogi su joj se roditelji javili s brojnim upitima što bi sve njihova djeca kod nje mogla trenirati.
—Puno mama me pitalo za atletiku, zatim za plivanje u Cavtatu, sportsku gimnastiku te sam ih uputila da na to sve djecu mogu upisati u Lapadu, Cavtatu, Mokošici i OŠ Marina Držića. Ja bih u sklopu udruge ponajprije radila ritmičku gimnastiku i rekreaciju za djecu te obuku neplivača. Roditelji su oduševljeni, priložila sam im nekoliko linkova o ritmičkoj gimnastici i jako su pozitivno reagirali. U Dubrovniku se baš puno o tome i ne zna. Prekrasno mi je kad curice plešu s tim rekvizitima. Taj je sport za njih savršen jer se razvija fina motorika. Nadahnuta je težnjom da se pokreti i ritam izraze stvaralačkim mogućnostima vjezbača, a karakterizira je jedinstvo pokreta cijelog tijela nadopunjeno raznim rekvizitima. Roditelji su za to pokazali najveći interes i to mi je posebno drago jer to najviše volim – otkriva nam Nikolina te pojašnjava zbog čega je jako važno da djeca s rekreativnim aktivnostima krenu od najranije dobi. Naglašava kako su se danas djeca zaboravila igrati, a prirodno je stanje djeteta upravo igranje, a ne sjedanje za mobitelom ili računalom.
—Strašno mi je kada pođem sa sinovima na Lokrum i vidim da se pola djece ne zna popeti na stablo. Djeca moraju imati takve vještine, voziti biciklu, trčati. Žao mi je što se puno djece uvuklo u kuću, sjede uz kompjutere, fali im fizička aktivnost, sve su češće lordoze, kifoze, skolioze, fizikalne terapije zbog sjedilačkog načina života. Jedan od mojih blizanaca bio bi po cijele dane na mobitelu, ali mi mu ne damo. Bilo bi mi najlakše doći s posla, upaliti im Playstation i dati im mobitele. Mirni oni i ja. Ali, ako imaš djecu mislim da moraš u njih ulagati. Kad mi netko reče da ne ide na kupanje jer dođe umoran s posla, to mi ne drži vodu jer mislim da je moja dužnost da djecu koja žive na moru vodim na kupanje, da tu nije bitno jesam li ja umorna. Dok su djeca mala moraju ići radi njihovog zdravlja – govori Šimunović.
Roditelji traže individualne sate
Javili su joj se, dodaje, mnogi roditelji čija djeca imaju određene probleme sa željom da se i oni uključe u ovu sportsko-rekreacijsku udrugu, najviše za učenje plivanja. Nikolina, naravno, i za njih ima plan. Najprije će ih povesti na more sa svojom obitelji kako bi vidjela kako reagiraju, a potom će se priključiti cijeloj grupi gdje će se dodatno socijalizirati. U grupu će se moći uključiti kako djeca koja žele naučiti plivati, ali i oni kojima je potrebno malo druženja s vršnjacima kako bi se dodatno ohrabrili. Nikolina Šimunović rado radi i s djecom s posebnim potrebama te u tome itekako ima iskustva. Roditelji joj se javljaju za individualne sate rekreacije jer to ovoj djeci jako nedostaje u gradu. Ipak, svi koji će se poželjeti pridružiti udruzi, najprije će proći inicijalni test kojim će se ocijeniti njihove sposobnosti. Tko ne zna plivati, u more će ići jedan po jedan te će kroz nekoliko treninga i naučiti. Na raspolaganju će im biti i razni rekviziti poput daskica. Nikolina svakom djetetu želi pristupati individualno stoga će za početak raditi s maksimalno 10 djece u grupi.
Kako interes bude rastao, razmišljat će se o većim grupama te zapošljavanju dodatnih profesora tjelesne i zdravstvene kulture koji će djecu trenirati. Jako je bitno, ističe Šimunović, da to budu stručnjaci u ovome području kako bi djetetu mogli pravilno asistirati, trenirati ga te kako bi se izbjegle moguće ozljede. Sve ove aktivnosti Šimunović planira provoditi na otvorenome. No, što ako joj zimi ipak zatreba dvorana?
— Razmišljala sam o tome puno. Mislim da ću poći nadležnima i predložiti dvorane koje su pri Gradu te pitati mogu li ih koristiti, ako treba i uz nadoplatu. Ako ne, smislit ćemo nešto, uvijek se otvore mogućnosti. Kad si u nečemu uporan, ništa te ne može zaustaviti. Mislim da će se mnogo djece odazvati i da će biti šteta ako Grad Dubrovnik to ne podupre – govori Nikolina te potiče roditelje koji nisu sigurni jesu li njihova djeca ‘sportski tipovi’ da ih se svejedno ohrabre upisati u grupu u ovoj udruzi.
‘Baci djetetu loptu’
—Uvijek sam tu za savjet, dijete može i mora naučiti. Nitko ne zna sve. Svi su talentirani za nešto i svi imaju različite želje. Netko bi išao na plivanje, judo, stolni tenis. Roditelji često imaju predodžbu tjelesnog u smislu ‘baci djetetu loptu da za njom trči’. Ali, to nije istina. Kod djece ćemo u Sportsko-rekreacijskoj udruzi pratiti individualni napredak, ali i savjetovati roditeljima na čemu djeca moraju dodatno poraditi. Važno je da roditelji razumiju kako mi koji radimo s djecom, toj djeci želimo dobro. Često se roditelji uvrijede kada im prilikom testiranja na plivanju kažemo da im je dijete ‘plutač’ i da ne zna plivati. Dijete mora moći prijeći pet metara bez da dno dira nogama. Ako to ne može, ono ne zna plivati, već pripada kategoriji plutača. Ali, na tome se može poraditi. Osim toga, jako je važno da dijete u ranoj dobi odmah krene u more, u dubinu. Tako kasnije neće razviti strahove – govori nam Nikolina koja s obukom neplivača planira početi već ovog ljeta, dok bi na jesen krenula s ritmičkom gimnastikom. Idealno bi također bilo, naglašava, kada roditelji ne bi morali plaćati članarinu, već kad bi Grad prihvatio ideju o zapošljavanju jednog profesora tjelesnog koji bi djecu vodio kroz ovu rekreaciju.
— Kad djecu učim plivati ili kad radimo na nekom drugom sportu, to mi je kao igra. Želim cijeli život provesti u tome kao kroz jednu igru. Ne moraš činiti ništa veliko, samo male stvari s ljubavlju ili kako stoji u Deklaraciji o pravima djeteta ‘čovjek duguje djetetu sve najbolje što može dati – zaključuje Nikolina Šimunović.
RADI S DJECOM OD 20. GODINE
Od fakulteta do Sportske školice
Nikolina Šimunović s djecom radi od 20. godine. Studirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu, smjer kineziolog gdje je 2004. obranila diplomski rad iz područja plesova i ritmičke gimnastike. Za vrijeme studija radila je kao sportski animator, iza studiranja kao sportski i dječji animator u jednoj hotelskoj kući na području Dubrovnika. Po završetku fakulteta radila je u osnovnim i srednjim školama kao zamjena, zatim je bila trenerica u Plivačkom klubu Jug. Potom je trenirala djecu u Sportskoj školici od čega je morala odustati jer joj je bilo teško usklađivati sve obveze s troje male djece. Proteklih 10 godina radi kao odgajateljica u Domu Maslina.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 1. srpnja 2020.