Crtice iz Konavala

Niko Skurić – „radišni vizionar“

U stolici sjedi sijedi starac, s mnoštvo burnih godina na plećima – treba li uopće uz to napominjati kako je bolestan i onemoćao – a kod njega mlađi muškarac koji ga hrabri riječima: „Što si se prepo, moj učo, kad ugrije ti ćeš opet na taracu …“ stariji sluša pa mu odgovora: „srami se! Jesi li došao ovdje da me lažeš ili da se sa mnom rugaš. Mjesto da rečeš: godine su tu, bolest je teška, a smrt može nenadano zakucati na vrata…trebalo bi sređivati račune s Bogom, ti me u oči lažeš…!“. Mlađi ovim odgovorom ostaje zatečen, ali samo nakratko, jer pred slikom ostarjelog “uče“ u svojoj nutrini brzo spoznaje kako njegove isprazne riječi ne mogu biti i nisu nikakva utjeha tvrdokornoj realnosti koja izbija iz „učinog“ srca i usta. stariji muškarac u ovoj kratkoj crtici je Niko skurić, čovjek od mnoštva zanata i interesa. U svom dugom i plodnom životu Niko je radio kao učitelj i trgovac, bio je narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru, vrsni orguljaš u crkvi sv. Nikole u Čilipima, a bavio se i pčelarstvom, stočarstvom i povrtlarstvom. Rođen je u Čilipima 8. listopada 1879. godine, a završio je učiteljsku školu u Zadru 1899. iako mu je bio ponuđen posao u Dubrovniku, vratio se u svoje rodno mjesto gdje je značajno doprinio da se proširi znanje mještana o poljoprivrednoj proizvodnji i općoj kulturi. Pored toga, skurić je bio vrlo muzikalan i vješt violinist, pa je njegovao pjevanje i folklorni ples, prvo u školi, a zatim i na selu. Zahvaljujući njegovom primjeru i u ostalim dijelovima Konavala započela se njegovati folklorna baština.

SVESTRANI UČITELJ
No, tu nije kraj Nikovim interesima i djelovanju. U Čilipima je osnovao prvo konavosko športsko društvo nazvano „Društvo za ciljanje u nišan“. Iste godine osnivaju se još tri takva društva u Grudi, Popovićima i Vitaljini, a 1912. i u Mrcinama. Čilipi su zahvaljujući njegovom radu od 1912. bili bogatiji i za mjesnu knjižnicu te tamburaški zbor. Sva njegova nastojanja i rad na korist lokalne zajednice bili su prepoznati pa se u razdoblju od 1910. pa do 1912. nalazio na mjestu zastupnika vanjskih općina Dalmatinskog sabora u Zadru. Na tom mjestu možemo ga smatrati slijednikom dr. Pera Klaića, Pera Vukovića i dubrovačkog političara dr. Pera Čingrije. U Saboru je odlučno zastupao i promicao interese dubrovačkog kraja, a posebno se zalagao za poboljšanje uvjeta na selu kao i za bolje ekonomsko stanje učitelja, u čemu ne bi trebalo gledati neke sebične težnje, već svijest kako su učitelji neophodni za napredak i prosperitet bilo koje zajedice. Svojim brojnim interpolacijama potiče mnoge djelatnosti i investicijske radove: izgradnju željezničkih i cestovnih veza, osnivanje poljoprivrednih objekata u svakom kotaru te osnivanje vrtova uz škole. Također potiče akciju za isušivanje i melioraciju konavoskog polja. Tako je još davne 1910. godine u Dalmatinskom saboru predlagao probijanje tunela kroz Donju goru. Kao drugu mogućnost predlagao je kopanje kanala prema Zvekovici i Obodu koji bi vodio oborinske vode u more iz „gornje bande“. No, u svom radu nije razmišljao skučeno, zaustavljajući se samo na interesima Konavala. Tražio je reguliranje prava ribolova i određivanje ribolovnih pošta između ribara Koločepa, Lopuda i Rijeke dubrovačke, osnivanje brzojavnog ureda na Koločepu, izgradnju lukobrana pod Orašcem, izgradnju puteva u Općini Zaton, zidanje jazova na šipanskom polju itd. (vidi A.Burđelez, Učitelj Niko Skurić, Konavle u prošlosti sadašnjosti i budućnosti, Dubrovnik 1999.). Svestran čovjek poput njega, s mnoštvom ideja i planova, zasigurno se u jednom trenutku našao pred kritikom cinika, koji su sumnjali u mogućnost ostvarivanja njegovih brojnih zamisli. No, Skurić, kao čovjek koji zasigurno nije priznavao nikakve zapreke, i svojim je primjerom svjedočio u praksi kojim putem lokalna zajednica treba ići. Tako je, kako bi drugima pokazao kako se može živjeti i raditi od poljoprivrede, osnovao i poljoprivredno imanje uz rijeku Ljutu na kojem je uzgajao voće i povrće. Također, prvi je u Konavlima dobavio traktor kojeg je upotrebljavao za duboko oranje. Da njegovim idejama i nastojanjima, ali i znanju koje je neophodno stajalo iza svega toga, za kraj je možda dostatno reći kako je bio došao na ideju da se za vrijeme zimskih poplava u konavoskom polju koristi makedonske bivole za oranje, jer ta vrsta goveda ima razmaknute pake i nešto je laganija od ostalih pa ne upada nogama u močvarno tlo. Iz ove kratke biografije sasvim je očito kako ljudi poput Nika Skorića nema i nikada nije bilo mnogo. Kada bi ga se trebalo opisati u dvije riječi te dvije bi zasigurno bile radišni vizionar, budući je mnoštvo svojih nauma znao i pretočiti u djelo, što je kvaliteta koja nedostaje mnoštvu vizionara. To također znači kako je bio prepoznat od svoje zajednice, koja je pozitivno odgovarala na takvu iznimnu figuru koja se zatekla u njihovoj sredini. Budući da čovjek ne postoji nikad sam za sebe te se u konačnici može definirati samo u susretu s drugim ljudima Niku ćemo možda najbolje opisati usporedimo li ga s njegovim nasljednikom na učiteljskoj poziciji, Dušanom Živkovićem, koji dolazi nakon šestojanuarske diktature, i kojem je vrhunac rada s učenicima bilo učenje tadašnje himne „Bože pravde“. Sapienti sat!

Pročitajte još

Orhan Pamuk, turski nobelovac i Jakov Pervitić, kartograf iz Konavala

Božo Lasić

Veliki rat, Božićni mir, Bečka filharmonija, Konavle i Mihovil Nikolić

Božo Lasić

Nikola Primorac – prvi na svijetu u maloj brodici preplovio Atlantik

Božo Lasić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija