Slušni aparat

Neuništiva mašina i dalje se kotrlja

Keith Richards, legendaRni gitaRist najdugovječnijeg rock’n’roll benda s navršene 43 godine izgledao je kao da su mu 63. No sada, kada hvata 80-tu, opet izgleda ni dana starije od tih 63.

I kada je u studenom prošle godine Richards najavio da će Stonesi na proljeće 2019. sa 17 nastupa na sjevernoameričkom kontinentu nastaviti posljednju stadionsku turneju ‘No Filter’ te da su Mick Jagger i on započeli rad na novom studijskom albumu, nije bilo ni trunke iznenađenja. ‘Pa… naravno da hoćete!’. U međuvremenu, bili su prisiljeni malo pomaknuti početak turneje jer je Jagger morao na hitnu operaciju srca. Kao da bi im bilo kakva operacija mogla pomrsiti planove.

Rolling Stones se nikada nisu planirali tek tako predati. Debelo u svojim 40-ima, Jagger i Richards su se već sredinom 80-ih smatrali ostarjelim rokerima od kojih se u najoptimističnijem scenariju mogao očekivati povremeni povratak u formu s još kakvim pristojnim albumom i niz ‘greatest hits’ turneja. Negdje u isto vrijeme, tijekom jednog u nizu sezonskih šoping posjeta Trstu, kao 13-godišnji štrkljavac došao sam u posjed albuma ‘Dirty Work’, mog prvog ozbiljnog susreta s Rolling Stonesima, ne računajući ‘Angie’, koja su tada nemilice vrtila na Radiju Dubrovnik. Neoprostivo grozni omot s bendom odjevenim u sve boje United Colors of Benetton nije najgora stvar oko tog albuma jer povremeno pati od zastrašujućih produkcijskih praksi 80-ih poput ‘velikih’ elektronskih bubnjeva i nešto više snythova nego što ih možete očekivati na ploči Stonesa. To im tada nisam mogao uzeti za zlo, jer nisam znao bolje i jer su, hmmm, bile 80-te. No, zahvaljujući upravo objavljenom kompilacijskom albumu ‘Honk’ dobio sam priliku s velike vremenske distance preispitati ‘Dirty Work’ kojemu se poslije nisam vraćao i došao sam do zaključka da su i preproducirani ili ‘half-assed’ Stonesi bolji od većine glazbe i onda i danas, a čak se i ne smatram njihovim velikim fanom.

Kada god se rade nekakve liste najboljih albuma Rolling Stonesa, ‘Dirty Work’ (1986.) s produkcijom tada već slavnog Stevea Lillywhitea (Psychedelic Furs, U2, Simple Minds, Pogues…), gotovo bez iznimke završi na samom začelju. No, protok vremena govori u prilog onome s čime se dosta štovatelja grupe slaže – album je nepravedno zapostavljen i bolje je ostario nego što je dočekan u svoje vrijeme. Najveća kvaliteta mu je opaki gitarski rad Richardsa i Ronnieja Wooda, dok je Jaggerova izvedba uživljena i strastvena. Ako je i bilo kakvih međuljudskih ispadanja, što većina natpisa koristi kao opravdanje za loše kritike, ona ne izlaze kroz pore albuma. S trademark gitarskim riffom na tragu ‘Brown Sugar’ ili ‘Start Me Up’ uvodna ‘One Hit (To The Body)’ nepravedno je izbrisana s koncertnih set lista, ‘Harlem Shuffle’ je izvrtan cover dua Bob & Earl iz 1963., a obje pjesme su imale dobru komercijalnu prođu. Tu su i nabrijane ‘Fight’ i ‘Had It With You’ kao i reggae cover ‘Too Rude’.

Jagger i Richards su uskoro pronašli zajednički jezik i pogubne 80-te završili su s najvećom turnejom do tada i albumom ‘Steel Wheels’ koji je kritika proglasila povratkom u formu, a bend je nastavio nizati uspjehe i u turbulentnim 90-im, no u novom mileniju dobili smo tek dva studijska izdanja – pomalo dosadni ‘A Bigger Bang’ i vrlo dobar album blues obrada ‘Blue and Lonesome’. Unatoč tom stvaralačkom zastoju, bend nije stao prašiti, a interes generacijski bliskih obožavatelja i novih fanova nije jenjavao. I zato ako me danas pitate treba li nam u 2019. još jedno retrospektivno izdanje Rolling Stonesa, moj odgovor je apsolutno da! Pa čak iako ‘Honk’ s izborom 36 pjesama koje je bend snimio u razdoblju od 1971. do 2016. dolazi tek pet godina nakon također opsežnog kompilacijskog albuma ‘Grrr!’ on je jedino ‘best of’ izdanje koje dubinski pokriva ovo, 45 godina dugo razdoblje diskografske aktivnosti. Obuhvat ‘Honka’ počinje s albumima ‘Sticky Fingers’ i ‘Exile on Main St.’ kojim su Stonesi nastavili nisku bezgrešnih albuma započetu na izmaku 60-ih s ‘Beggars Banquet’ i ‘Let it Bleed’. Nije posložen kronološki, ali osigurava pitke prelaze i pokazuje da diskografija Stonesa nije bila bez svijetlih trenutaka ni nakon spomenutih remek djela s kraja 60-ih i početka 70-ih. Jest da je u pitanju ‘samo rock’n’roll’, ali ponekad je malo rock’n’rolla sve što nam treba.

FOTO: Facebook/TheRollingStones

Pročitajte još

D.J. setovi koji su ‘pokvarili’ Coachellu

Petar Ipšić

Godišnja nagrada grada za kanjon pun čudaka

Ivan Jelčić

Sezona klupske glazbe

Ivan Jelčić