Ulicama moga Grada

Nema više ni sklada ni mjere!

Nema više ni sklada ni mjere!

Još se u điru Gradom nije stišala priča oko onih čudnih šugamana – bandijera što su visjele iznad glave našeg bivšeg Kneza Čeje. Zadnjih dana ljetne gužve. Kad su kamare iznajmljivača još uvijek bile pune naših dragih turista. S raznih strana.

Čeljad još uvijek kao slučajno prošeta iza Gospe za vidjet na kojem pjanu točno živi naš bivši Knez, pitajući se „Ma jel' to onaj čudni šugaman visio baš s njegove funjestre? Il' možda ipak iznad?“ Kako on uporno tvrdi. I pita se čeljad tko se tu više „okuražio“; onaj „delija“ postavljajući svoju navijačku bandijeru – šugaman, il' naš Čeja koji je poduzeo interventne mjere i uklonio je. Po hitnom postupku. Ostaje mu za vjerovat. Jer, zna se pored kojih bandijera on mirno stoji. S rukom na srcu. On zna što je sklad i mjera. 
 
GDJE SU NESTALI SKLAD I MJERA?
 
U međuvremenu pala je i prva kiša. Onako – prava, jesenja. I ohladila nas pomalo. Ne do kraja. Tek kad čujemo što nas čeka i što nam najavljuju, smrznemo se. Prođe još jedno ljeto. Još poneki cruiser, poneka gužva i izgubljeni turisti po Stradunu i gotovo. A i ovo ljeto nam je potvrdilo kako smo gotovo potpuno izgubili ono čime smo se stojećima ponosili – sklad i mjeru. Ovo u što se ljeti pretvara naš Grad nema više ni sklada ni nikakve mjere. Odmorimo se bar od gužvi ove jeseni i zime, uživajmo u buri, samoći i u điru praznim Stradunom uz ovo malo čeljadi što njime zna prošetat. Skladno. I s mjerom poštivanja prema njemu. Stradunu.

Nova školska godina dovela je i nove prvašiće u škole. U onu našu Osnovnu školu Centar, podružnicu OŠ „Marina Getaldića“ u Gradu, u ulici Nikole Gučetića, ukupno 33 mala prvašića. Od toga njih je tek dvadeset baš iz Grada, unutar zidina, rekli bi. Jako malo, sve manje i manje. Toliko nas je nekad bilo u jednom od tri razreda generacije. A i to malo klinaca jedva je i ušlo u školu od stolova, postavljenih bez imalo sklada i mjere, proguravši se između njih do vrata škole. Iz Gučetićeve. Male ulice, jedne od najkraćih u Gradu, koja spaja ulice Božidarevićevu i Miha Pracata.
 
A GUČETIĆ?
 
Nikola Gučetić, po kojem je ova mala ulica dobila ime, nekako nam je ostao najpoznatiji kao autor zapisa „Razgovor o ljepoti“ objavljenog na talijanskom jeziku 1581. godine, a koji je zapravo dijalog, razgovor o ljubavi i ljepoti vođen između njegove supruge Mare rođene Gundulić i njihove prijateljice, znane i prelijepe Cvijete Zuzorić. Njih dvije, tako kaže uvod u navedeni zapis, ovaj razgovor vodile su u Trstenom, dolje uz more, u prelijepom ljetnikovcu vlastelinske obitelji Gučetić.

Pričale su njih dvije o svemu uz žubor onog potoka koji se iz kamena slijeva u more, a on sve to zapisao. Nešto kao stenogram, u ova naša luda vremena. Redovno su odlazili na ladanje do Trstenog, bježali iz Grada te tim prelijepim vrtom u tom davnom 16. stoljeću njim šetali njegov vlasnik Nikola Gučetić, u društvu svoje žene Mare i najljepše Dubrovkinje Cvijete Zuzorić.

Taj ljetnikovac, koga i danas svi zovemo Gučetićev, nekom suludom političkom odlukom oko 1950. godine tadašnje jugoslavenske vlasti dodjeljuju na korištenje vlastima Bosne i Hercegovine. Samo na korištenje! Jer, to je dio povijesti hrvatskog naroda. Al' ovi iz Sarajeva već godinama ga traže, kao nešto svoje. Uz najavu kako će tu otvoriti Bošnjački institut! Bezobrazno ludilo kojem nema kraja. Ni sklada, ni mjere. Ma da je samo to!
 
SLIJEDI LI PREVLAKA?
 
Godinama se reklamiramo kao država s tisuću otoka. Kažu kako ih zaista imamo toliko. Otoka. E, uskoro bi, zahvaljujući našoj suludoj vlasti, koja opasno gubi i mjeru i sklad, mogli biti država s 998 otoka. Oduka bi se po najavama trebala donijeti danas, kad ovaj tekst u novom broju duLista bude objavljen. Otvorit ćemo i uši i oči iščekujući vijest iz Hrvatskog sabora koji će odlučivati hoćemo li BiH bez ikakva razloga i potrebe pokloniti dva mala otoka, Veliki i Mali škoj.

Ta dva mala otoka, il' „dva tamo neka obična kamena“ kako bi rekao naš arogantni premijer Zoki, „jedan nedorečeni tinejdžer“, kako ga otprilike opisao Ivo Banac, stoljećima su pripadala obitelji Gučić iz Stona, jugo – vlast oduzima im ih 1947. godine. A ova naša, umjesto da ih vrati toj obitelji, poklanja ih BiH! Kojoj nikad nisu pripadali. Što slijedi iza? Hoćemo tako pokloniti i Prevlaku? I one ade na Dunavu i na Uni? I Geru? Odreći se svog teritorija i poklanjati ga! Ludilo brale! Totalno. Ovi na vlasti izgubili su i sklad i mjeru. I ponos.
 
Ma nema druge, već nase u đir ulicama. Još malo u Božidarevićevu. Ima tu još drage čeljadi i lijepih priča. Gospođa Brigita je pošla na Lastovo. Treba je čekat za čut povijest ove ulice. Pa gospar Miše i priča o hotelu kojeg je vodila njegova majka. Ima ih još, dobre i drage čeljadi za prisjetit se kako je nekad bilo. U vrijeme sklada i mjere.   

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro