Aktualno

Nekad je Kantafigom odzvanjala pjesma. Sad se čuju samo sirene kruzera

Nekoć je Kantafigom zvonila pjesma, sve je vrvjelo životom, druženjima, zabavom, plesom, ćakulama na pižulima, a danas je sve to utihnulo. Ovaj predio grada dobio je ime upravo po pjesmama koje je mladost pjevala pod tamošnjom smokvom (op.a. na talijanskom canta figa). Međutim, pjesmu pod smokvom danas je zamijenio zvuk sirena kruzera koje ‘paraju’ uši Kantafižana u svako doba dana i noći. Tek kad kruzer isplovi, mogu napokon prodisati. Tada ih posjeti ona lagana ‘bava’ s mora, istaknuli su nam mnogi od njih. U ovaj gradski predio ekipa DuLista zaputila se u subotnje jutro kako bi provjerila kako se na Kantafigu živi, što njegove mještane najviše tišti te kako je živjeti u ovom užurbanom dijelu grada. Luka je to jutro ugostila nekoliko kruzera, autobusni kolodvor vrvio je gužvom, a na ulici nismo sreli niti jednog Kantafižanina, već samo turiste kako vuku kufere. ‘Zavukli’ smo se, naime, među ‘starosjedioce’ – nekolicinu obitelji koje su nam pružile iznimno gostoprimstvo u svojim kućama. Ova reportaža bila je upravo zbog toga drukčija, posebna i nadasve draga. Dobro se sjećaju kako se na Kantafigu nekoć živjelo. Zadržali su dio njegova karakterističnog duha te ga jako dobro mogu iznijeti, ali i kritizirati sve ono što im se u sadašnjici ne sviđa.

Đorđina Saulan i Ivan Lončarić

Običaji blijede

‘Predio Kantafiga proteže se sve od dvorca Natali pa do Batahovine. More je prije sezalo sve do naših kuća ispod kojih se nalazi velika špilja. Iza dviju novih pizzerija, nedaleko od autobusnog kolodvora, nalazi se veriga za koju su se u prošlosti vezivali brodovi. Jer, na Kantafigu se nalazilo i brodogradilište’, započinje s pričom rođena Kantafižanka Đorđina Saulan Đoka, inače poznata kao dubrovačka Tina Turner. Nekadašnja pjevačica iznimnog glasa brine se danas o crkvi sv. Nikole, zaštitnika pomoraca. Riječ je o važnoj crkvi za Kantafižane, izgrađenoj 1661. godine. Spomenimo kako je cijeli Kantafig nasut negdje početkom 18. stoljeća.

— Pred njom se još uvijek nalaze dva kamena koja su nekoć bila dio oltara. Kada bi brodovi pristigli, nisu odmah smjeli u luku, već su morali biti u karanteni pa bi se u ovoj crkvi služila misa. Sada se crkvica renovira, odnosno restauriraju se oltarne pale – priča nam Saulan. Crkvica je predstavljala važno središte života Kantafižana. Njeni prvi susjedi, obitelj Lončarić, ističu da bi nekoć, za blagdan sv. Nikole, kroz njihovu kuću prošlo pedesetak ljudi, a svi su se pomorci iz grada dolazili pomoliti u crkvicu. Ipak, govore nam, i taj se običaj izgubio. Sada se u njoj misa služi svega tri do četiri puta godišnje.

— Nikad na skalinima ispred crkve nije trava rasla. Znate zašto? Uvijek su se djeca tu igrala, a sada je sve zaraslo. Prije smo tu svi sjedali i družili se. Žene bi sjedale na pižulima i ćakulale, pretresale dnevne dogodovštine, a sada se sve promijenilo – ističe Saulan. Nisu ni kućna vrata zaključavali. I sada ponekad imaju tu praksu, ali ipak, sve je više turista pa nisu toliko sigurni. Izgubio se, naglašava, osjećaj i duh koji su nekad njegovali.

— Danas je sama strka za soldima, ugrabi koliko možeš. Otkako su došli mobiteli svatko se otuđio, svi su se zatvorili iza svojih vrata. Ipak, imamo sreću da se naša mladost s Kantafiga još uvijek druži. Imamo i igralište na kojem uvečer bude stotinjak djece. Sretni smo i što su se starosjedioci uspjeli zadržati na Kantafigu. Nismo kao povijesna jezgra da su se mnogi iselili. Ja sam se ovdje rodila, a trenutno sam u kući koja je prije bila hotel Bosna. Na kamarama su još ostavljeni brojevi, a na vrhu su i mali minareti – priča nam Đoka. Od starih familija tu su, uz obitelji Saulan i Lončarić, i Križ, Levi, Burin, Brčići koji su se doselili nešto kasnije.

Igra ‘ići u dim’

Djecu bi nekoć, nastavlja, oko 9 ura pustili na kupanje na Kantafigu i uvijek su čuvala jedno drugo. Pripazio bi ih, dakako, i netko od starijih koji bi ranije bio na kupanju. Stariji bi, pak igrali na karata, pjevali su, zafrkavali se… Djeci bi najveći ‘pojam’ bio tko će prvi hodati bos i tko će napraviti prvu banju na ljeto. Zabavljali su se oko željeznice koja je bila ispod njih, a popularna igra bila je ‘ići u dim’ kad bi ‘voz’ prolazio. Sve ovo dio je sjećanja i gospara Ivana Lončarića čiji se otac, češke nacionalnosti, rodio upravo na Kantafigu. Njegov brat Venci bio je poznati vlasuljar, frizer, pediker, šminkao je glumce u kazalištu, a najviše su ga Dubrovčani upamtili po stiliziranom namještaju koji je izrađivao u ‘tvornici’ u nekadašnjem baru Labirint, gdje je držao strojeve. Njegov bijeli stilski namještaj još uvijek se nalazi u zgradi gradske uprave i Vili Dubravki. Gospar Lončarić je istaknuo kako je nekoć Kantafig bio jako zapušten, a djelomično je i danas.

— Tad je svugdje oko nas bilo željeza, drva, boksita, sve je dimilo. Kada su iskrcavali željezo, uzeli bi ga onom ‘štipalicom’ i samo bi ga s visine bacili pa bi se dizala ta nesnosna prašina od boksita. Bunili smo se, mati bi mi se ‘ubila’ od posla, tri puta na dan je čistila tu crvenu prašinu. A, nije bilo ni usisivača, nego na koljena i glancaj. Žalili su se Kantafižani tada i Titu zbog toga – prisjeća se Ivan Lončarić. Na Kantafigu je uvijek bilo živo, nastavlja Lončarić. Posebno je bilo kada bi Pasko Burin, poznatiji kao Bebo i posljednji dubrovački boem navečer ‘zakanto’.

— Bilo je pjesme i zafrkancije, imali smo plesnjake gdje je danas Crveni križ. U Gružu je na više mjesta bilo prostora za ples, a posebno prije Drugog svjetskog rata. Sve je nekako bilo drukčije. Živjeli smo na moru i uz more, a sada više toga nema. Drž’o sam barku dolje ispod mosta. Nadao sam se da bi je i moja djeca preuzela, ali imaju previše posla da bi se time bavili. Napravio sam je u đardinu, uz pomoć dunda i dvojice susjeda. Šegali smo je na ruke, od balvana murve što ju je dundo posjekao u Zeleniki, a tek smo malo nešto je na stroju dorađivali. Ispod mosta smo užali ribat, bilo je jako puno ribe, mogo si hobotnicu rukom uhvatit’. Još se sjećamo onih škrpina koje bi znao ulovit’ Bebo – priča nam Lončarić. Ne bi ni za kakve novce Kantafig mijenjao za život u Gradu.

— Imali smo svaki komod. Ovdje se uvijek nešto događalo, dolazili su brodovi, kupali smo se, vazda smo bili po moru. Bilo nam je jako lijepo. Nekad bi brodovi pustili štogod šporko pa se tad ne bi kupali. Tad bi išli nešto dalje prema rijeci. A, sad se skoro nemamo gdje kupati. Moramo presjedati iz autobusa u autobus da bi došli do Lapada na plažu i nazad – ističe ovaj Kantafižanin.

— Sad mi smeta što se kod nas na Kantafigu izgubilo ono što se u cijelome gradu izgubilo. Doselili su se novi ljudi, sve se izmijenilo, nitko nikoga ne poštuje. Ljudi više nemaju ni volje, imaju previše posla i briga. Prije se živjelo skromnije, nismo imali radija, televizije, a kamoli mobitela pa nismo za tim ni čeznuli. Danas malo tko vodi djecu nakon radnog vremena na kupanje da bi naučili plivati. Ma, zapravo ovdje je život doš’o katastrofa. Ispod mosta od ponoća do ure iskrcaju mlade turiste, a oni onda s broda pijani i drogirani ‘bauljaju’ putem. Brod kad dolazi, bilo podne ili ponoća, trubi na sav glas, sve nas probudi. Kad dođu tek u luku bace one željezne skale koje se nenormalno čuju. Nitko od njih ne misli na nas ili da nam možda smeta. Sve nam je to dio svakodnevice. Nego tu smo pa se trudimo ne obadat’ sve. Moramo istrpit’ – mišljenja je Lončarić.

Catherine, Joseph, Maria i Liz – obitelj iz Irske koja je boravila u Dubrovniku 11 dana

Dio svakodnevice su i turisti koji smještaj pronalaze upravo u ovom dijelu grada. Sreli smo neke od njih dok su s kuferima silazili niz skaline koji brojnima predstavljaju muke. Njima ne, četveročlanoj obitelji iz Irske koja je 11 dana provela u Dubrovniku. Catherine, Joseph, Maria i Liz jednostavno obožavaju naš grad. ‘Ništa mu ne nedostaje. Jednostavno imate sve’, ističu. Prvih nekoliko dana dosta su hodali jer se nisu snalazili s autobusima. No, brzo su se naviknuli i sve naučili.

Recepcija Grada

Nikad se, dodaje Lončarić, nisu svađali. Uvijek je bilo onoga što ih je ‘žuljalo’, ali ne bi planuli. Bili su svi složni i na okupu. Danas je situacija, naglašava Lončarić, sasvim suprotna. Svi su zavidni i trče za novcem. Mnogo toga ovom Kantafižaninu smeta, a najviše ga boli što se prema Kantafigu ne odnosi onako kako bi trebalo – kao prema recepciji, odnosno ulazu Grada.

— Lijepo smo živjeli na Kantafigu nekoć, a sad ne vode računa o našem naselju, a trebali bi. Ovo je recepcija svim turistima koji dolaze u Dubrovnik. Ovdje bi trebali malo više povest računa. Primjerice, prije godinu dana kad je bila velika kiša kod apoteke je tjedan dana stajala krepana pantagana, nitko je nije maknuo s trotoara. Stranci su išli ispred mene, slikavali i čudili se gdje su došli. Nekoliko dana nakon krepana mačka i galeb isto. Nitko iz Čistoće nije to pokupio, da im nije posao. A, čiji je posao? Ma, isuviše je pričat, trebamo stalno davat u novine pa bi se nešto pokrenulo. Imamo problema i sa smećem, nitko ne odvaja, bacaju kako im padne napamet. Pitam se čemu onda ja odvajam? Sami sebi škodimo svime što činimo. Nitko ni ulicu ne mete osim Đorđine – govori Lončarić te nastavlja kako mnogi stanovnici Kantafiga ‘muku muče’ s kanalizacijom.

— U mene u kući nikad nije smrdila kanalizacija, ima i odušak na krovu kroz koji smrad izlazi. Međutim, kad pumpaju na Batahovini pumpu, sve se vraća u kuće. A samo je jedna od Batahovine do Gruža. Možda su ih trebali postaviti barem dvije, tri i barem dva tri oduška. Ovi susjedi koji imaju apartmane, začepili su šahtove stiroporom da im gostima ne smrdi i sad nama sve vraća u kuće. To je užas. Zimi je to posebno strašno, ali kome se žaliti? Nema smisla jer nas nitko ne čuje – mišljenja je Lončarić.

Tonći Burin

‘Bogu hvala, svi smo na broju’

Da se do rješenja ipak treba pokušati doći, dokaz je gospar Tonći Burin, nećak boema Beba, koji sa svojom obitelji već četiri godine ukazuje na probleme koje imaju s kruzerima i manjim brodovima. Sve je u nekoliko navrata iznio gradonačelniku, Lučkoj upravi i Ministarstvu, ali sluha su imali samo iz Ministarstva. ‘Na Kantafigu postaje nemoguće živjeti’, ističe. Spominje i on brodice ispod mosta koje tijekom noći iskrcaju turiste koji se pijani vraćaju, deru se, teturaju. Zovu i policiju, ali svi, kažu, dižu ruke.

— Neku smo se večer posebno šokirali s kruzerom. Naime, ispustio je toliki oblak čađe da nam je cijelu taracu ocrnio. Nepodnošljivo je, to nam je svakodnevica. 10. srpnja 2017. prvi sam se put obratio gradonačelniku u vezi kruzera i ništa nije odgovorio. Sve sam mu ponovno predočio 2018. godine sa svim potvrdama. Dobili smo povratnicu da je sve zaprimio, ali nije odgovorio. Sve smo pokušali – potužio nam se Tonći Burin. Problem je, dodaje, i buka s brodova.

— Govore o nekakvoj kvaliteti života u Dubrovniku, a ona je ravna nuli. Zrak nam je na Kantafigu k’o u Slavonskom Brodu. Imamo malog unuka, nije mu zdravo udisati sve ovo što kruzeri izbacuju. Ma nikome nije zdravo. Znamo da brod mora doći, ali ne mora zagađivati. Nemamo protiv brodova ništa, ali želimo živjeti normalno. Mi smo mali ljudi i nemamo nikakvog utjecaja. A, gotovo svakodnevno nam taraca bude k’o da ste uzeli čađu i iz ruke je prosuli. Moramo stalno iznova prati robu. Nadalje, brod dođe u 3 ujutro i to bude buka neviđena. Vuku one željezne skale, sviraju tri puta, unuk kad nam se probudi k’o će ga uspavat ponovno usred noći? U podne upale glazbu, moramo usred ljeta zabubat’ kuću do 15 sati ako hoćemo bit mirni – govori nam Burin koji s obitelji živi u kući staroj 280 godina. Pokojna baka Tonćija Burina, Ane Vidojević, imala je na Kantafigu prvu pekaru, osnovanu još 1902. Svi su, naglašava, u nje kruh uzimali. Ova obitelj ‘starosjedioca’ Kantafiga itekako je sudjelovala u njegovu svakodnevnom životu te to i dan danas čini. Čuvari su brojnih sjećanja i upravo im je zato žao što se s njihovim dijelom grada ovako postupa te se za njega ne brine. Burin također naglašava kako je u njihovoj neposrednoj blizini nekoć bila željeznica te da se vadio boksit, ali da je to bila ‘nula’ prema onome što se danas događa.

— Imali smo najprije problema kada su pravili Luku i minirali. Tad nam je pola kuće popucalo. Padale su nam pločice u banji. Sve imam dokumentirano. A u ratu nam je kuća srušena. Mina iz smjera Trebinja pogodila je one koje je hrvatska vojska postavila upravo blizu naše kuće kako Srbi ne bi ušli u grad. Sve smo morali renovirati. Bogu hvala, svi smo ostali na broju. Ali još ispred naših ulaznih vrata na kolniku stoje rupe od mina iz Domovinskog rata – govori nam Burin. Na Kantafigu im se, dodaje, ‘uši nikada ne odmaraju. Muku im zadaju i taksisti koji se, prema njegovim riječima, ‘deru preko ograde, a znaju se i potući’. I promet im zadaje glavobolju, a pogotovo što djeca pješke idu u školu preko tako opasnog predjela. Traže bar nekakvo ogledalo da vozači mogu jasno vidjeti djecu ili pak ležećeg policajca. Nekoliko puta i same su Burine ‘okrzli’ automobilom kad su izlazili ispred kuće.

— Ne znam dokad ćemo ovako, nama doduše ne smrdi toliko kanalizacija, parkinga ima kako se tko uspije snaći. Više nam dodije govorit sve ove godine o toj čađi s kruzera. Nitko nas ne sluša. Nemamo se gdje ni kupat, mladi su napravili neki mulić dolje na Batahovini i zovu ga Zrće. Domalo će nam sve izbetonirat. Ipak, tata je borac i ne pušta sve lako, već ukazuje na probleme. Još prije rata, u nas ispred kuće nije bilo trotoara pa je on apelirao da ga se napravi. Isto je tražio i za pješački prijelaz. Uporan je. Iako, dođe nam sve prodat’ i poć’ ća – ističe Andro Burin, sin gospara Tonćija.

Komod koji su Kantafižani nekoć uživali sve se manje može osjetiti, ističu nam naši sugovornici. Problemi postoje, no njihov pozitivan duh i lijepa sjećanja na neka jednostavnija vremena daje im nadu da će biti riješeni.

Maria Prkut/Leona Rašica

Iz tiskanog izdanja DuLista od 24. srpnja 2019.

Pročitajte još

TRIBINA POKRENULA BROJNA PITANJA Je li sustav zaboravio branitelje?

Dulist.hr

Lukša Peko seli u novi atelje. ‘Hvala Gradu, ali moram poći’

Maria Prkut

Polaganjem vijenaca u more odana počast poginulim mornarima

Zvonimir Pandža

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija