Natrag
17.12.2018 02:13

facebook

twitter

google

rss

dulist

Nastavak priče o Njarnjasima, festama, kazinima i škercima pod maskama

11.3.2015 @ 15:06 Boris Njavro Ulicama moga Grada
7;7

Podijelite:

‘I tako, sve je iznova počelo negdje 1965. godine!’ – počinje prisjećanja na vesele dane Njarnjas družine gospar Tomo Radonić, u svom domu u Štikovici, maloj kućici uz samu plažu – ‘Otkad smo se ovdje preselili, spasio sam se, mir, tišina, more…’

Život je učinio svoje, rođen je 14. siječnja 1933., te u 83. godini mora paziti ponajviše na svoje srce. ‘Ma… ne pazi on na se nimalo!’ – ljuto će supruga mu, gospođa Merica – ‘Ništa mu draže nego poć’ zaronit, hvatat’ hobotnice! Ljeti, svaki dan… otpliva, zaroni, nema ga… a ja gledaj, gledaj… Pa izroni na neku drugu stranu, sretan pokazuje kako je ulovio hobu, a ja sretna što je živ izronio!’

Pogledom bi se razumjeli
Zajedno prelistavamo njihove foto albume starih slika, pune toliko povijesnih detalja i događaja našeg Grada. I sve to uz malo razgovora, pojašnjenja likova sa slika, mjesta i vremena radnje, u njihovom dnevnom boravku, saloči punoj detalja, uspomena, slika, priznanja… Među kojima središnje mjesto ima crtež Njarnjasa, onog malog Puta iz Ulice od Buže. ‘To su mi učinili i poklonili Braco Bravačić i Pajo Mitrović!’ gospar Tomo će ponosno i sjetno, te kreće nastavak priče o veseloj družini od festa razlicijeh – ‘Njarnjasi su činili zabave, ali i na svoj način čuvali Grad. Puno tog smo mi činili kroz naša druženja, razne škerce, ali i puno tog za Grad, svih tih naših godina! Nije nam se dalo rugat ljudima, više smo se rugali sami sebi, a ponajviše tadašnjim političarima i raznim ludostima koje su se događale po Gradu i okolo njega. Treba znat’ kako su maškarate nešto lijepo, ne samo ruganje, već igranje, igra veselja i šaljivih poruka!’ – skoro pa svaka fotografija gospar Toma vraća u sjećanja i pojašnjenje – ‘U konobi naše Neretvanke preko puta Revelina nalazili bi se bar 2,3 puta na setemanu, a pred karnevo i češće. Vesela družina je to bila čeljadi raznih profesija koja se okupljala samo kako bi se družila i veselila; Pajo je bio pravi umjetnik i sjajan kipar, Stražičić pjesnik, poeta, Burđelez doktor, Petrić zubar, Martucci sviro u Orkestru, Capurso marangun, Bravačić arhitekt, Knego trgovac, ja pitur… i svi smo se slagali, bili prijatelji. Razumjeli smo se pogledom, a što je dogovoreno, što je tko obećao, to je morao učinit. U toj konobi čule bi se ideje, tu je Pajo Mitrović bio zaista najbolji, a onda bi se u Vlaha Knega doma, koji je živio na Pločama blizu te naše konobe, sve to spravljalo, a da nitko nije smio znat što će se dogodit, što se zbiva…!’

Martucci i tovar
‘Ma radili smo mi kazine i tijekom cijele godine, ne samo kad je karnevo! Stalno bi izmišljali neke škerce. Jednom smo rano izjutra našli i dobro platili nekog radnika, Albanca i doveli ga sa željeznim krevetom pred Općinu, pokazali mu sliku Stijepa Stražičića i rekli mu kako je on prvi čovjek Grada, te da osim njega nikog ne smiju pustit unutra! Mi se posakrivali naokolo i gledamo. I dolaze ljudi u Općinu na posao, a on neda unutra nikome. Ma ni tadašnjem predsjedniku Općine. Škerac, a pomalo nastade i kazin, on neda, ne pušta, traži čovjeka sa slike, Stijepa, ovi da će zvat policiji, te ajde, izašli mi i Stijepo s nama i pojasnili o čemu se radi, te smo se svi zajedno na kraju svemu nasmijali. A tek Miho Martucci! On je ponajviše provocirao svih nas, a ne možeš mu ništa, jer je bio mali, ni 50 kila! I najbolji je bio u svim škercima. U svakoj našoj priči je on bio. Jednom smo doveli tovara iz Zatona, samo da bi djeci u Gradu bilo veselo. Opiturali ga u sto boja, nije se ni viđelo što je, a na njega stavili Martuccia sa njegovih 50 kila. Ali tovar neće da ide, pa kupili par kila mrkve, te ga nekako proveli od Zelene place naokolo ulicama, preko Straduna i nase. Kazin je to bio za djecu Grada! Inače smo stalno radili i Dječje maškarate, prvo bi išla povorka maškara s Pila na Stradun, da bi svi došli to viđet, sve none, mame, tete… A onda zabava u Gradskoj kavani, gužva, ludilo, nikad svi ne bi stali. Znali bi sami kupit’ krafne, ako bi ih prifalilo…’ ‘Dani karnevala i maškaranja počeli bi već 7. siječnja, prva maškarata zvana ‘Crno – bijela’ bila bi u hotelu Excelsioru, koji dan iza u hotelu Argentina jako posjećene ‘Maškare od mora’ ili ‘Od kapetana’, a nakon tog bi sve maškarane ekipe, već manje – više znane, išle u hotel Libertas, gdje je bilo jako veselo. A onda bi na red došao Cavtat, Epidaurus, sjajni Karneval fest, jako veselo bi nam tamo bilo, jer oni imaju dužu tradiciju maškaranja od Grada! I tako bi tih dana karnevala naša Njarnjas družina bila rado viđena i dočekana od svih. A znali su kako im mi donosimo kazin!

Štipkanja pod maskama
Nikad se nismo doma maškaravali, već bi uzeli sobe po hotelima, na licu mjesta! S nama bi redovno išao Vehbija Veho Tataragić, šminker iz Kazališta koji bi nas u tim hotelskim sobama priredio za nastup. Mi muški u jednu sobu, a žene nam u drugu, a Veho nikad nije otkrio što tko spravlja. Ma ako se zna tko je tko, onda nije zanimljivo. Iza maske se krije i prave škerci, a da nitko ne zna tko si, e to je bit te priče. Sjećam se kad nam je iz Amerike Pajov brat donio tange i goldune! A koji smo kazin od tog i s tim učinjeli… Ma Grad je dugo o tom pričao, jer tog tad u nas nije bilo! Iskreno, Pajo Mitrović bio je nekako najvažniji među nama, on je bio kao pokretač i realizator svih tih naših ideja, koje se do kraja nikad nije smjelo otkrit’! Ma ni žena mi nije znala u što ću se maškarati! Nije me ni prepoznala na tim maškarama. Jednom sam je zavodio, štipkao… Ma, činilo mi se da je ona, al’ nisam bio siguran, al’ štipnuo sam je! A, mislim se, ajde…Što bude! Vazda sam bio od pazara.’ – al’ tu prisjećanje gospara Toma prekida supruga Merica – ‘Prepoznala sam ja njega po parfemu mu, al’ pustila sam ga nek’ me štipka, jer nije bio sigur da san ja! Ma s vragom su bili, rugali se sebi, štipali bi ženske naokolo, bez srama za vikom od nas žena im, ali i mi žene bi se maškarale…!’ A vrhunac su, kako mu i ime kaže, bili ultimi od karnevala! Bili su rađeni isto večer i u Cavtat i u Gradu, ali kod nas je bilo više ljudi, pa bi oni došli do nas u neke sitne ure. Spojili bi se Kazalište i Gradska, sve puno, čeljad malo tamo, malo vamo, kazin! Njarnjasi su svake godine bili meštri od škerca i … Kazina. A svirali bi nam Trubaduri, Poklisari, klape… Jednom sam se maškarao u ‘malu tenisačicu’, dobio sam prvu nagradu, put za London, četiri dana, sve plaćeno! Al’ kako ću ja u London sam, bez ekipe, ma nema šanse! Pa smo to ‘razvalili’ sa agencijom, podijeli nagradu na sedam dana pića i ića i druženja, što je nama Njarnjasima bilo i najvažnije.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana