Ulicama moga Grada

Naše staro kino Jadran

Puno toga što je u Gradu nekad bilo, više nema. Te i na najmanji spomen nekih ljudi, mjesta, događaja… tako olako se vraćaju sjećanja. Kako je život kao stari ofucani holivudski film i kako sve više sliči na pješčani sat koji nam bez milosti otkucava vrijeme, gdje je svako malo zrno tek jedan prošli dan koji sa sobom nosi još jedan neostvaren san, sve to što tako brzo prođe, olako se vraća jedino u našim sjećanjima.

 
Na svaki ulazak u ulicu Od Puča, s one strane od Pila, generacijama koje pamte u sjećanja se vraća naše staro kino Jadran. Zimsko, kako smo mu tepali. Skriveno mjesto koje nas je odgojilo. Na svoj način. I kojeg odavno nema. Generacija smo neke stare škole života, koja sve što čini, čini to „slow motion“. Bez dublera, sve sami, što i nije pametno, znamo. I nismo neki biseri, ali smo sami režirali i svoj zaplet i kraj naših životnih „slow motion“ filmova. Iako nam cijel' život stižu savjeti sa samog ruba pameti, naše živote živimo mirno, lakom tehnikom, na svoj način, „slow motion“. Možda i zbog tog odgoja kojeg dobismo skrivajući se od prevaranta života baš tu, u našem nekadašnjem kinu Jadran.
 
OBRUŽAVANJE U MRAKU
 

Na svaki ulazak u ulicu Od Puča, s one strane od Pila, generacijama koje pamte u sjećanja se vraća naše staro kino Jadran. Zimsko, kako smo mu tepali. Skriveno mjesto koje nas je odgojilo. Na svoj način. I kojeg odavno nema

Skrivali smo se u njemu bježeći iz škole, obružavajući. Sa strahom, da nas ne otkriju. Tek kad si prošao vrata tog našeg kina i ušao u njegov mrak, naredna dva sata mogao si biti miran i uživati u onome što ti se u njemu nudi – filmovima. Kino je to koje je odgojilo i skrilo generacije djece ovog Grada. Pored svih tih dubrovačkih kina, u Jadranu si  imao neki drugi feeling. Tamo je sve bilo drugačije, od satnice početka projekcije filmova, u neparne brojeve suprotno parnim u kino Sloboda, tamo si imao i balkon za gađati i pogađati one dole, tamo si definitivno bio kao na rubu Grada! I tamo si sto posto bio miran kad si obružao.
U Jadranu su se redovno prikazivali neki stariji i već ogledani filmovi, oni koji nisu tako atraktivni, pa su na te filmove dolazili isključivo oni koji fakat nisu imali što raditi to popodne, kad o pojmu videa nitko nije imao pojma. U tom kinu nije bio đir biti viđen, redovno je bilo poluprazno, a o curama u njemu bolje i ne pomišljati. Sve je u njemu bilo na nekom manjem nivou, iako tada niti jedno kino u Gradu nije imalo neki nivo.
Ulazilo se kroz dvoja vrata nasuprot butige od crevalja koje također tamo više nema, Planike, kroz prva oni koji kupuju karte, a kroz druga oni koji je ne kupuju, već đaba ulaze. Pa gore uz skale, do tarace, pored dvoje vrata tada zelene dubrovačke boje, kroz koja izlaze oni koji su bili unutra. E kad oni izađu iz mraka kino dvorane, uz završnu glazbu i odjavu koju više nitko ne gleda, gasile bi se cigare, te bi mi novi posjetitelji, prolazili kroz velika ulazna vrata s tarace u unutarnju dvoranu punu onih malih drvenih stolica, pa na lijevo unutra, ili dalje, gore na balkon.
 
PRVI RED BALKONA
 

Karata je uvijek bilo i nikad nitko nije ostao vanka. Gore, na balkonu, ako nigdje drugo. Tamo je na ulazu bio najčešće Lukša, a vrata do, u sobi za projekciju, zasigurno jedna od najvećih osoba povijesti filma u Gradu, Braco Smoljan

Najveća je gužva redovno bila u prvom redu balkona. Mogao si noge ispružiti, ničija napredna glavuša nije ti smetala. Al' najveća prednost prvog reda na balkonu bila je da si mogao neometano gađati one dolje, polako i uz manje pripreme, bombonama, kikirikijem, kokicama, žvakama, uz minimalne šanse da oni odozdo vide tko ih to pogađa, jer ograda je uvijek bila dovoljna zaštita. Zbog tih gađanja, gužva bi bila i u zadnjim redovima donjeg dijela kina, onim ispod balkona, gdje te ovi odozgo ne vide i ne mogu gađati. Tako bi dva obružana sata pružila sasvim dovoljnu animaciju za nas tadašnje adolescente, kako su nas u to vrijeme nazvali, iako tad nismo imali pojma što to u stvari znači.
U kino Jadran zaljubljeni parovi nisu rado zalazili, a ako bi i ušli, bili bi odvojeni, s prijateljima, do izlaska, kad su opet mogli na Stradun u đir , držeći se ručicama. Unutra, svaki zalutali par zažalio bi što je sjeo zajedno, zbog krikova, dovikivanja pa i izravnih pogodaka u glave u trenucima ljubavnog zanosa. Karata je uvijek bilo i nikad nitko nije ostao vanka. Gore, na balkonu, ako nigdje drugo. Tamo je na ulazu bio najčešće Lukša, a vrata do, u sobi za projekciju, zasigurno jedna od najvećih osoba povijesti filma u Gradu, Braco Smoljan. E, ako nisi imao para, a imao si barem malo poštenja i pristojnosti za reći im u čemu je problem, ta dva neizostavna lika dubrovačkih kino dvorana uvela bi te unutra. Čak bi ti CoBra pokazao kako se to vrte filmske trake, kako se lijepe kad puknu, kako se mijenjaju role filmova, a čak bi, ako bi to publika poželjela, neki kadar ponovio, da se utvrdi znanje. Ponekad bi unutra, u mraku kina Jadran shvatio da nisi uzalud obružao, dapače, čak si korisno proveo vrijeme.
I tako do proljeća, a onda tek koma, u onim ljetnim toplim satima, kad bi se otvaralo ljetno kino Jadran, tamo Iza Roka, koje srećom i danas radi, pa o tome tek za koju godinu, kad se i ono zatvori, kao što je već godinama na žalost zatvoreno zimsko kino Jadran, dio ne tako daleke ljepše prošlosti, kad si imao gdje poći, ako si već skupio hrabrosti za obružati.
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija