Napustila nas je Inge Tudaković, dugogodišnja voditeljica Baletnog studija u Lazaretima. Gospođa Inge preminula je jučer u svome domu u Osijeku u 81 godini života.
Nakon što je osamnaest godina vodila ovu malu školu, gospođe Inge preselila se prije nekoliko godina u Osijek. Tada su za ovako nagle i pomalo šokantne odluke za sve s kojima je radila i koje je poznavala, a koji se ovome nisu nadali, prevagnule tri stvari – kao prvi razlog gospođa Inge tada je navela, sa primjetnom tugom u glasu, stan, kojeg za vrijeme boravka u Dubrovniku nije imala, već je svih ovih osamnaest godina bila podstanar.
Druga dva razloga bila su puno veselija – odlazak sinu Nenadu, inače solistu u Hrvatskom Narodnom Kazalištu u Osijeku, u kojem je Ingi ponuđen i novi posao – vođenje baletne grupe ove ustanove.
Gospođe Inge veoma je voljela Grad, nikada o njemu nije loše govorila i uvijek je isticala predivna sjećanja koja su je vezala od samih početaka života u njemu.
Malo o životu balerine Inge
Balerina Inge rođena je Sarajka. Majka joj je bila iz Beča, a otac joj je rođen na granici Mađarske i Hrvatske, a za svoju obitelj uvijek je govorila kako su prava «Austrougarska Monarhija».
Inge je plesala balet od malih nogu, ali je stvarni početak od njezine jedanaeste, dvanaeste godine, u Baletnom ansamblu Narodnog pozorišta u samom Sarajevu. Njena generacija je krenula prvi put 1951. sa Papandopulovom predstavom «Žetva». Nakon što je dvadeset i sedam godina bila balerina, Inge ostaje u toj umjetnosti, te postaje pedagog i preuzima baletni studio u sarajevskom Pozorištu mladih, s kojim je dobila mnoga priznanja.
Dolazak u Dubrovnik
Veliki preokret u njenom životu dogodio se dolaskom u Dubrovnik danas tako daleke 1986. godine. Na poziv Jutke Ivelje, nekadašnje Ingine šefice, preuzela je Baletni studio Lazareti koji je tada djelovao pri omladinskoj organizaciji, na «probnih» šest mjeseci. I ostala u njemu. Prve baletne probe održavale su se u tadašnjem Domu sindikatu. Prvi nastup sa svojim malim balerinama bila je predstava «Copelia», u šestom mjesecu 1987. godine kada u Dubrovnik kao gost dolazi Ingin sin Nenad, kako bi u njemu nastupio prvi put.
Tih godina održavale su se i po tri, četiri predstave tjedno. Krajem osamdesetih godina prelazi sa svojim Baletnim studijem u Omladinski kulturni centar, a tih prijeratnih godina imali su veliki broj nastupa i priredbi. Tada je Inge održavala suradnju sa Paolom Dražić- Zekić i Vikijem Lenertom , a izvodile su se za tadašnje osnovce našeg grada kultne predstave «Trnoružica», «Snjeguljica», «Copelija» te «Ivica i Marica». Odlazili su na gostovanja u Osijek, Bugojno, te Brežice u Sloveniji.
Gospođa Inge napokon dobiva Priznanje grada Dubrovnika za svoj rad, godine 1990. Najviše je, isticala je, zahvalna Vesni Mitrović za pomoć, a pečat suradnje sa Dubrovnikom ipak joj je ostavio Mario Polzer, ali i drugi Ingini prijatelji i suradnici iz Grada.
No, u Gradu kojeg zbilja voli nije uvijek bilo lako. Dok su na Banjama 1992. bili protuavionci, stvarajući prvu crtu obrane Grada, u Omladinskom kulturnom centru Lazareti Inge je bez obzira na sve vodila baletne probe.
Odlaskom u Osijek, sinu Nenadu, u svoj stan i na novi posao, gospođu Ingu čekalo je osam djevojaka i četiri dječaka, koje je uvježbavala, a njezin posao nastavila je njena nekadašnja učenica, a sada profesionalna balerina Zrinka Japunčić.
Posljednji ispraćaj održat će se u Osijeku, u krugu obitelji.