Naravno, svi znamo i svi smo bar jednom čuli onu toliko ponavljanu dojmljivu rečenicu irskog pisca Georgea Bernarda Shawa: "Oni koji traže raj na zemlji trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!" kada je 1929. godine punih sedam dana proveo u điru ulicama našeg Grada.
Istina, ima još lijepih i dojmljivih izjava raznih velikana koji su nas posjetili, al' ova nam je baš nekako najčešće pri srcu. Ima i nekih izjava i dojmova koji baš i nisu s toliko oduševljenja, posebno oni našeg velikog pisca Miroslava Krleže, kojem Dubrovnik baš i nije „lego“. Shaw i njegov dojam nam ipak više godi. Rijetko sačuvanu i samim tim izuzetno vrijednu fotografiju velikog pisca „uhvaćenog“ u ulici Od puča na jednom od zidova svoje kuće u Karmenu ima naš dragi Knez Mark Englez. Ma, puno tog sačuvanog i spašenog od zaborava i „reciklaže“ sačuvao je naš Mark. I hvala mu na tom. Kao i na „posudbi“ ove fotografije starog Shawa.
Kraj i početak
Kraj ulice Od puča na neki način je i kraj tog velikog labirinta ulica između Pracatove do „zelene place“, Đivove poljane. Ranjina je zadnja u tom nizu. Tu na kantunu hotel je Pucić Palace, kojeg i dalje zovemo „Dubravka“, uz njega se gore placom ide prema Jezuitima. Ravno Od puča pored niza spojenih kuća koje i dalje nose broj i ime te ulice, iako su na placi, dolazi se pred Dvor. A na lijevo, kad se izađe iz Od puča kroz ulicu čudna, ali objašnjiva imena – Lučarica – izlazi se Pred Lužu i pred crkvu Svetog Vlaha i do rovinanog Orlanda. I eto vas na Stradunu. Gdje kreće nova priča. O Gradu, ulicama i čeljadi mu.
Al' ne ide se dalje tako olako. Puno tog naravno ostalo je ne spomenuto, ne dodirnuto u sjećanjima kroz ulice tog labirinta i dijela Grada. Ipak, duga je ulica Od puča, kreće tamo od velike Onorfijeve fontane kad se siđe u Grad s Pila, toliko je duga da kraja priči o njoj nema. Spomenuli smo ih kao klince u igri Iza Roka, čak i u pjesmi, ali dolazi napomena kako su baš u ovoj ulici živjeli braća Baldo i Pero Čupić, vječni dječaci Grada, ali i njegovi sjajni novinari. Priča o velikim meštrima od kolača obitelji Šikić nastavit će se baš tamo kad izađemo na Stradun, kod „Cele“ koja i danas nosi ime jednog od njih, a počeli smo je na spoju Pracatove i Od puča, gdje su nekad davno počeli svojim kolačima vonjat ulice Grada. Tek još jedan spomen na njih ovom reklamom koju čuva dubrovački Arhiv .
Preskočene fotke
U ovom điru ulicama koji ide i ide, ponekad se treba i na tren vratit. Do nekog kvarta i ulice kroz koju smo učinili đir. Pa se vraćamo do Karmena i do ulice Damjana Jude, one koju zovemo i Od akvarija, jer kad već imamo fotografiju velikog Shawa, evo i crteža – fotke našeg velikog Conte Iva Vojnovića. Pomalo skrivena, ali sjajna! U radioni našeg teatra, kod meštara scene i maranguna, gdje svaki dan radi Baldo Braco Dužević.
Iz svoje arhive i škrabica Rokaš Igor Žuvela vadi još jednu fotku za današnja vremena pomalo nevjerojatnu! Igor i dvije rodice u dječjoj igri u nekadašnjem đardinu na vrhu Kneževa dvora! Zelenilo oko njih i pogled na Ploče kakve su nekad davno bile. Pune zelenila i bez kuća. Naravno, malo je tog s te fotke danas preživjelo. Đardin s Dvora još je samo na toj fotografiji. Sve se mijenja pa i mi. U ovom prisjećanju jedna fotka vraća nas iznova na Svetu Mariju; tiramoli spojeni među funjestrama na kojima se suši roba, među njima i bandijera Igara. Sve je manje i tog. Kao i zelenila ispod Mira – zidina, na Buži. Ovih dana tamo je sasječeno pet palmi, bor, smokva… „Why?“ rekli bi u glas i Shaw i naš Mark i mnogi drugi. Da, evo još jedna fotka za kraj prisjećanja na propušteno, opet sa Svete Marije, „zadnja kokoš u Dubrovniku“ piše ispod jedne starog dobrog „Lausa“. I čeljadi je sve manje u Gradu, pa đe ćeš se kokoši više u njem nadat!
Vrijeme im je…
Eto, nadoknadili smo propušteno. Donekle. A pred nama je Uskrs, zadnji su dani pokore i odricanja, pa će mnogi koji su se odrekli razno – raznih svakodnevnih sitnica kao kave, cigara, vina i slično opet doći na svoje i nadoknaditi propušteno. I nakon što se potucaju penganim jajima krenut iznova uvjereni kako su svojom pokorom očistili svoje grijehe. Nek' im bude. I za kraj – na početak, do onih lijepih riječi Shawa o Gradu. Uz pitanje: kad će konačno ovi gore na i u Vladi shvatiti koliko puno Hrvatskoj znači Dubrovnik i kao brand i financijski, koliko joj je dao i davao, te nek' se konačno zamisle na tim i prestanu nas ponižavati i vrijeđati svakim svojim postupkom i odlukom. Vrijeme im je. Kao što je i vrijeme blagdana, stoga sretan vam Uskrs. A onda idemo dalje u đir…