Bilo je to kao u bajci, jednom poželjeh i ja vikendicu i upitah svoju babu Lucu, staru vedru Konavoku, bi li mi dala malo zemlje da nešto i ja napravim. Svi rade gore, dolje, a mene vuču korijeni. I tako, 1976. osvanula moja kućica na Gnjilama. Mala, meni draga. Dovela sam tada vodu i telefon na livadu – priča nam gospođa Nada Zanze, mnogima omiljena u Dubrovniku, voditeljica Udruge Ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota, poznata i po brojnim drugim aktivnostima. ‘Žena za sva vremena’, reklo bi se. Ona se baš ovih dana preselila u svoj ‘kontejner’ u Konavlima, kako nam je rekla, a prijateljima pokazala kako to izgleda u srcu Konavala.
Dunja, maslina i sjećanja
‘Svi me pitaju kako je u kontejneru – evo ovako!’ – zapisala je na svom Facebook ‘dnevniku’, te dodala: ‘Kad polijem posađene stabljike, operem noge i ‘kroksice’, ispijam kapućin i gledam što ima nova.’ Lijepo joj je, kaže. Oko kontejnera je uzorana zemlja, a autom može doći sve do ulaza! A kako je to bilo prije? Vratila se za DuList sjećanjima na početke njenog ‘kontejnera’, nekad prave kućice, ispred kojeg je prije trideset godina posadila maslinu, dunju, a sada na nju zakačila i kanticu s hranom za ptice.
-Tih godina snimala je TV Sarajevo neku dramu, ‘Njen prijatelj Filip’, i pokrili mi za tri dana snimanja veći dio troškova kućice – priča nam jedno od sjećanja. A puno ih je…
-Došla baba Konavoka jedan dan do mene, sagnula se i uzela grumen zemlje i kaže: ‘Neka ste mi se, djeco, počeli vraćati. Ova naša zemlja je sve do neba i do sredine Zemlje i ne prodajte je bez teške potrebe.’ A baba bila pametna i nepismena – sjeća se dalje gospođa Nada, kaže, tako je bilo prije.
-Od potresa 1979. moja sestra, moja djeca i ja bijasmo ovdje par dana na livadi. Ćaća dobio infarkt pa preselio i on u kućicu, nešto sadio i ozdravio. Došao rat, odnijeli sve… Sređivah što je ostalo. Zub vremena učinio poslije svoje, jedna bura od 150 km lani odnijela kućicu! Zove moj susjed Pero i kaže mi – napravimo drugu, dam ti vodu, struju, pomognem. Srce vuče voljenoj grudi i tako ja u svojim sedamdesetim godinama krenuh u avanturu. Naručujem kontejner i to zeleni, zelenac. Prozvah ga Baro! – kaže nam. A kako to da se odlučila na avanturu u ovim najljepšim godinama?
U Konavlima nema radne snage
-Inače živim u zidinama, točnije u ulici Petilovrijenci, ali ne može se više izdržati. Sebi sam rekla ‘nećeš više, buka, gužva, smrdljivi restorani, bježi!’ I eto me na livadi gdje je baba Luce ljubila zemlju pradjedovsku. Kako mi je? Evo sad sa livade pišem. Ništa mi ne fali, imam struju, imam vodu, imam mir. Nedostaje radne snage koja bi mi olakšala život, trebam još izraditi nadstrešnicu, ogradu, malo srediti okoliš. Sve sam dosad pošteno platila, pa i to ću, ali nema u Konavlima radne snage i to me deprimira – dodaje nam dalje gospođa Nada. Kako izgleda jedan njen dan? Mirno i tiho, priča nam…
-Ujutro čim se probudim, ja na rođakovu smokvu, pa polijem ono malo svojih posađenih stabala, pa sjednem na taračicu pa ispijam kapućin, a ptice pjevaju… Ponekad popodne neki zeko veliki proleti. Gledam zvijezde navečer, po danu čujem razgovore s Grude pa imam osjećaj da sam u društvu, a ljudi daleko. Trava miriše. Berem ih jer sam ih nekad brala u planinama, vratila sam se onome što sam uvijek voljela, vratila sam se prirodi – zaključuje gospođa Nada, a mi smo joj pomalo i zavidni… Pa tko ne bi htio ‘pobjeći’ u takav mir i spokoj?
Foto: Nada Zanze