DuList IN

NA PUTU S DUBROVAČKIM HRM MORNARIMA ‘Kada vidjeh Beč, pade mi na pamet…’

Na poziv Osterreichischer Marineverband, ili prevedeno Veterana austrijske ratne mornarice, kako god to protumačili i prihvatili, članovi Udruge dragovoljaca Hrvatske ratne mornarice Dubrovnik otputovali su do Wiena, Vienne ili po naški Beča, središta nekad velike i moćne države ili monarhije, kojoj smo godinama i sami pripadali, na proslavu njihova najvećeg praznika, Nationalfeiertag ili Dana državnosti koji se obilježava 26. listopada.

Kako su nasljednici ove znane nam monarhije mislili o svemu, pa i o tome tko su im nekad bili najbolji mornari i ratnici, pozvali su razne udruge s Jadrana, od Pule, Splita i Dubrovnika, pa i malo šire, iz Italije, Češke, Mađarske… Dakle, okupili su nas sa svih strana, svoje nekadašnje velike i moćne monarhije. Da, nismo čuli jesu li zvali Slovence! Tamo ih nismo ni zatekli.

Vesela družina
A na taj daleki put, iz Grada i okoline, ugodnim malim busom, naravno Mercedes Benz, krenula je vesela družina od devet putnika, članova dubrovačke Udruge dragovoljaca HRM; za volanom miljenik generacija dubrovačkih ekskurzija koji ih je vozio na sve strane Europe, Pero Matuško, uz njega volana se hvatao i vinar i sladokusac Đuro Roković, zatim župski alfa i omega za puno toga Pero Srijemsi, pa s protezom umjesto noge kao sjećanje na Domovinski rat naš po svemu omiljeni i ogromni Fabo Fabijan Vukić, dalje znani nam statist – glumac iz ‘Igre prijestolja’ i sličnih filmova Vinko Boras, pa gospar Grada Vlaho Lonza, vječno veseli ‘poletarac’ nam Vlaho Mazarekić, predsjednik udruge Željko Čizmić, te zapisničar ovih redaka i lijepih sjećanja. S nama nisu krenuli, htjeli su, al’ nisu mogli, pa ih treba bar spomenuti; poeta i glazbenik nam Buco Pendo kome srce u oporavku još nije skupilo hrabrosti za ovaj dalek put, te tajnik ove udruge Miho Pejdar koga je srce laganom trešnjom koji dan prije zaustavilo. Da, trebao je s nama i Zijo, falio je bar zbog dobre kave i sočna vica. Kao onaj; bio mali Mujo u Beču tri dana, pitali ga kako mu je bilo, a on će na to: ‘Ma nisam ja tog Beča ni vidio, lijep je ovo neki grad, al’ na sve strane piše Wien!’.

I tako, 15 sati gore, al’ najbrže kroz Sloveniju, što kraćim putem, preko Krapine na Maribor, iako su im i ostali puti kroz državu jako kratki. I opet ogorčenje i iživljavanje na granici s Hrvatskom njihovih policajaca i carinika. Sve su nas na ‘meji’ izveli vani, a dok smo čekali, oni su nam bus pregledavali do u detalj s cigarom u ustima, a nama nisu dali ni zapalit, ni disat. Ma ni popišat se! Koja primitivna iskompleksirana uniformirana bahatost! Pa nek’ im ide zbog toga svega ona šala, možda nije ugodna, al’ – Slovenija je kao žena, čekaš na nju satima, a s njom provedeš ni deset minuta! Austrijanci su nam na svojoj granici samo uz osmijeh mahnuli, te smo konačno pred noć vidjeli svjetla jednog od zaista najljepših gradova Europe, a valjda samim tim i svijeta – Wien, Viennu, ili po naški – Beč.

Prva noć, prvi đir. Nemaš pojma ni gdje si, ni kud si zašo’! Tek i već u tom prvonoćnom lutanju shvatiš kako je Beč pun k’o šipak ljudi iz ex Juge ili kako vole tepati u novije vrijeme – regije ili regiona! Ma srećeš čeljad sa svijeh strana svijeta, crno, smeđe, žuto, bijelo… Sutra ujutro, prvi pravi dan u Beču, po savjetu uzeli smo turistički bus, na kat, pa u đir Vienom. ‘Vienna call you…’ pjevao je njihov Falco. I zaista – zove u đir. Znamo i onu sjajnu stvar ‘Vienna’ Ultravox, a i Džoni je s ‘Azrom’ vidio Beč. A u tom điru za ne vjerovat koliko toga vidiš, svaka zgrada, svaka ulica je povijest. Za kraj đira pogled s ogromnog tornja tamo kod Pratera, lunaparka i onih ringlšpila i vrtuljaka tek sabire sve viđeno. Samo središte Beča, oko fascinantne katedrale Svetog Stjepana, zove se Ring. I tu je sve. I tuda smo šetali i slikavali se. Za pokazat doma gdje smo bili. Katedrala je otvorena cijelu noć, ispred nje nema policije, kao na primjer u Milanu gdje ispred tamošnje katedrale Duomo dežuraju naoružani karabinjeri s ‘oklopnjakom’! Ovdje u Beču na temu terorizma očito još uvijek vlada optimizam, te je i šetnja ugodna, između prelijepih konja i kočija im koje imaju prednost pred svima, pa i pred taksistima i tramvajima. Inače, taxi je najpovoljniji, desetak eura nas četiri, a karta za tramvaj u jednom pravcu je dva i po eura. Pa zbrajaj! Još kad ti uleti taksist iz Srbije, a njih je u Beču najviše, dobiješ ‘od zemljaka’, kako te odmah nazovu, i ugodna vodiča. Pa i popust uz ‘Pozdravite mi Dubrovnik!’. Ostade mi žao što u toj masi ‘zemljaka’ nisam bar na tren vidio našu Zagu, prijateljicu iz ‘osnovne’. Zagorku odavno već Kristić, nekad Matijević, dijete Grada koja je živjela kao ‘osnovac’ u Zlatarskoj ulici, a godinama je već s obitelji u Beču. Tek mobitelom najavismo priču o Beču iduće ljeto kad iznova dođe do Grada.

Srdačni admiral Karlo
A vremena baš nismo imali zbog glavnog događaja, proslave Dana državnosti na koju je i pozvana ova naša udruga. Program je počeo okupljanjem u pravom tradicionalnom bečkom restoranu ‘Beim Hofmeister’ ili ‘Weiner Kuche’, u kojem su se okupili mnogi pozvani, pa i mi, a domaćin nam je bio veteran – admiral austrijske ratne mornarice Karlo kojem prezime nisam uspio ni zapisat ni zapamtit, al’ očito netko njima jako važan, jer nakon svega po njega je s ogromnim đipom došla jako šarmantna mu tajnica! Inače, admiral Karlo bio je jako srdačan baš s nama, valjda je i on čuo kako će se na Prevlaci učiniti muzej ratne mornarice Austrougarske monarhije! A nakon razlaza s njim, ostadosmo samo mi, te smo upoznali srdačne domaćine, vlasnika tog prelijepog restorana Helmuta Jakescha i suprugu mu Svjetlanu, te njena sina Alexa. I saznali kako njegova obitelj ovaj restoran vodi od 1725.! Na oproštaju pozvaše nas da navratimo i sutra, jer nam žele pokazati svoj vinski podrum, s godištima za ne vjerovati, na što je naš Đuro Roković, inače vrhunski znalac vina i somelijer, obećao ‘Eto nas sutra, garant!’.

Sutrašnji dan, njihov Dan državnosti, četvrtak 26. listopada, dio naše družine, naravno ljepši i finiji; Vlaho Lonza, Vinko Boras, Pero Srijemsi i Željko Čizmić, dočekao je u svečanih uniformama. Njih četiri bili su dio svečanog protokola, ceremonijala koji je počeo rano izjutra sa Svetom misom, te kasnije kao dio velike vojne smotre, pa prijema kod ministra obrane i što sve ne, a mi ostali smo to sve gledali sa strane, iz publike i ogromne gužve. Naravno, samo s propusnicama, koje su tog dana bile jako tražene. Taj dan nitko nije radio, tek poneka dobra stara bečka kavana. Nakon svega otišli smo do restorana ‘Kaffee Alt Wien’, sam centar Beča, blizu spomenika Gutenbergu, izumitelju tiskarskog stroja, a kojeg vodi našijevac Nikša Hrtica. Malo niže od njegova restorana je crkva Jezuita, a na ulazu joj spomen je ploča našem velikom Ruđeru Boškoviću koji je tu živio nekoliko godina i ovdje objavio svoje znano djelo ‘Teorija prirodne filozofije’. Na toj spomen ploči piše kako je Ruđer naš Hrvat iz naše Raguze, na naš ponos. S druge strane ulaznih vrata, samo na znanje, spomen je ploča posvećena velikom kompozitoru Francu Schubertu. A doček u restoranu ‘par ekselens’ od našeg Nikše, kušali smo kod njega samo domaće specijalitete, gulaš ala Wien, bečku šniclu i zaher tortu, al’ svi se uzvrtjeli oko nas, posebna oko ova četiri naša u uniformi, slikavaju se s njima, a oni baš ono – figuraju. Tako je bilo i kasnije u điru Bečom, svi ih zaustavljaju, oni pored svih tih vojnih uniformi postali atrakcija. Čak ih je i austrijska televizija snimala. I nešto pitala, srećom na engleskom.

Inače, gurmani u Beču ne bi trebali imati problema s jezikom, puno smo riječi od njih preuzeli, kao šnicla, šnita, gulaš, kremšnita… A naše zadnje bečko večer završismo u Helmuta i Svjetlane u njihovom restoranu, kao što smo i obećali. Te nas Svjetlana, kao što je i obećala, povede u njihov vinski podrum. Dolje ispod restorana, pa i u još jedan pjan ispod tog podruma, dakle dva kata ispod zemlje, ostadosmo svi u nevjerici, a Đuro Roković ponajviše, kad smo čitali godišta vina, rakija i čega li sve ne u tim podrumima, nakon što smo skinuli paučinu s njih. I krene degustacija, otvaranje tih starih vina, Đuro pojašnjava svako od njih, zna svoj posao, čeka da se slegne, polako pretače, prvi kuša i priča o svakoj boci i vinu u njoj, vrsti mu, načinu čuvanja, stilu ispijanja, naš ‘poletarac’ Vlaho Mazarekić desna mu je ruka u svemu, a mi slušamo i lagano probavamo vino iz 1941., pa neko Čaušeskovo vino iz 1961. – da, onoga Rumunja – pa ono iz… osam boca smo otvorili, te nazdravili i nama, al’ i našim srdačnim domaćinima. Svjetlanin sin Alex, inače sjajan mladi čovjek, sluša i upija svaku Đurovu riječ, i on bi želio baviti se vinom, dogovorena je i suradnja, pa i neki novi susreti. Domaćinima Đuro tvrdi kako je vrijednost nekih boca vina koje imaju u svom podrumu jako velika. Na spomenute iznose svi šutimo otvorenih očiju. Ali gazda Helmut želi da otvorimo i probamo još neka vina, iz tko će ga znati koje godine. Jako drag čovjek. Al’ valja nama na put, rano ujutro, na kratko preko Slovenije i na dugo pored njihovih policijota!

Te smo tako priveli kraju naše bečke noći. A ujutro uz maglu i poneku kap kiše, doma. Željeli smo do Bleiburga, al’ kaže naš vozač Pero kako će to ‘u dugo, nećemo doma do sutra jutra’, te smo bar do Velikog Trgovišta i rodne kuće Franje Tuđmana, pa preko puta do izvanredna ručka, što kvalitetnom, što financijama, te autostrasse ravno do kraja svih naših puta, doma. Da, umalo zaboravih, i to jutro smo prešli ‘meju’, al’onako mamurni njihovim policijotima tek u sebi opsovasmo ‘i u meko i u tvrdo i na svu moguću…’ jer i nakon tih brzinskih desetak minuta prolaska iz Slovenije, izlazak iz nje opet je potrajao dugo. Blago rečeno, mučni su. Za što kraće pamćenje. Njih, ali ne i Wiena, Vienne ili po naški Beča, u kojem se provedosmo kratko, ali svakako ne kao Turci nekad davno, već fino i ugodno. Za pamćenje, ugodnu priču uz malo sna i dugo sjećanje na putu do doma.

Pročitajte još

‘NA FIJIJU NIŠTA NOVO’ HIR-ovci kao i inače zaokupljeni popravcima

Dulist

IMPRESIVNE BROJKE Ljeto u Valamaru ove godine posjetilo 25 tisuća ljudi

Dulist

Evo koga smo ‘uhvatili’ u điru Uvalom

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija