Život na jugu

Molluscum contagiosum

Hipokampus, struktura u sljepo­očnom režnju mozga, duljine 40–45 mm i širine oko 15–20 mm u odrasla čovjeka, prema dosadašnjim ispitiva­njima i spoznajama odgovorna je za proces pamćenja. Slikovitije, sve što smo uspjeli naučiti u životu do sada, i sve što ćemo još naučiti, prema reduk­cionistima, spremljeno je ili će biti u tu malu, morskokonjicku, crvoliku struk­turu.

Čovjek da ne povjeruje. Neuroni, živčane stanice u toj regiji odgovorni su za pohranu podataka. Tamo čak mogu nastati i novi neuroni za koje tra­dicionalno učimo da se ne obnavljaju. Oni imaju svojstvo plastičnosti, što bi otprilike značilo da se mijenjaju struk­turom i funkcijom u danim uvjetima. Neka informacija koju smo pohranili, tako si barem ja zamišljam, promijenila je jednu, dvije ili tko zna koliko stanica u nizu, skupini, koje su se ‘potencirale’, smrznule, plastificirale u formaciju kojom će naše misli teći ostatak života. Autocesta kojom se vozimo i po potrebi izvlačimo podatke, kao iz nekih ladica, kad nam zatrebaju. Neke lakše izvla­čimo, a neke teže. Nekad treba više vremena da neko znanje ispliva pa pretražujemo ime čovjeka vrteći abe­cedni imenik u glavi, a drugi put nam njegovo ime izleti s vrha jezika čim mu vidimo lice. Za sve te nijanse u pam­ćenju trebalo bi biti odgovorno tek nekoliko kemijskih supstanci kompli­ciranih naziva i receptori preko kojih djeluju (samo neki: NMDA, AMPA, NO). Ovaj NO(dušični oksid) bio je čak 1992. i molekula godine, a 1998. godine za nju je dobivena Nobelova nagrada. Mala digresija, Nobelovu nagradu dobio je i vrsni neurokirurg, Antonio Egas Moniz za liječenje psihijatrijskih bolesnika lobotomijom, što danas liči na groznu devijaciju na krivulji zna­nja, sramotu za koju bi bilo bolje da se nije desila. Nažalost nije jedina. Bude mi teško, dakle, povjerovati da sve što nas čini ovim što smo jesmo, odno­sno što smo postali, igra je nula i jedi­nica binarnog sustava biokemijskih procesa u mozgu. Ima i nema signala. Zašto meni to izgleda tako nevjero­jatno? O tome sam razmišljao nakon jedne dogodovštine na poslu. Majka je dovela djevojčicu u ambulantu zbog promjena po koži koje ima već dulje vrijeme, a imao je i takve otac djeteta kad je bio mali. Nije bila uopće zabri­nuta pa nisam bio niti ja. Gledam ja te nekakve pufice, kako ih ovdje zovu, vodene mjehuriće i ništa suvislog mi ne pada na pamet. Isključim najčešće bolesti, one zarazne životinje za koje nemam ostale simptome. Ne budem ništa pametniji. Kopam ja po tankom sjećanju i konačno tresnem, onako iskreno kako bi po meni trebalo biti u našoj struci: ‘Blagog pojma nemam što je ovo!’. Nepopularna istina, jer kad netko traži od tebe pomoć za očekivati je da se barem praviš da nešto znaš. Ili da pogledaš ispod ‘naočala’ u podsjet­nik na kompjuteru, popularnu Google medicinu! Nije majka reagirala jer sam joj u svojoj opservaciji ponudio pomoć specijaliste za kožne bolesti. Nekoliko sekundi nakon mojeg zapravo poniža­vajućeg priznanja, da ne mogu ništa naći u svojim ladicama pojavio se poput svijetleće reklame neonski nat­pis u mojoj glavi Molluscum contagi­osum. Od kuda je to došlo opet nemam pojma, no slike na internetu koje sam odmah potražio i klinička slika u pot­punosti su se poklapale s ovim što imam pred sobom. Da me minutu prije, kao na ispitu, netko upitao da odgovo­rim na pitanje o toj bolesti zablejao bih kao ovca. Ne samo da ne bih znao kako izgleda, ne bih znao ni što ju uzrokuje niti kako se liječi. Ovako je ispalo, da je čarobna riječ, a to je ‘nemam pojma’, učinila da se na oprugu otvorila ladica u kojoj je bilo spremljeno ono što je bilo skriveno, davno naučeno iz knjiga i ipak zamrznuto u nekom položaju u kojem mu nisam imao pristupa. Nije pomoglo nabiranje čela ili masiranje sljepoočnica, mišića i kosti nekako u projekciji hipokampusa. Dovoljno je bilo priznati da ništa ne znaš. Moje neurofiziološko objašnjenje (šarla­tanski doprinos redukcionizmu) ove pojave jest da je istina otvorila neu­rološke puteve, višestruko facilitirala sinapse povećanim lučenjem dušičnog oksida i usmjerila neuronski put prema stvarima koje imamo u sebi, koje smo negdje pokupili ili koje nosimo od postanka čovjeka. Poispadalo je sve iz ladica tog beskrajnog regala spoznaja i znanja, i sasulo se poput Newtonove jabuke meni na glavu. Istina oslobađa, daje uvid. Istinitosti treba i poniznost prije svega, jer samo ona ima moć da spozna ništavnost sebe u univerzumu nepoznanica. Kako onda možeš dru­gačije, nego s oprezom promišljati i raditi ovaj posao? Zato pun skepse čitaš o antibioticima koji će ciljano ubijati maligne stanice. Je li moguće drugačije nego oprezno, pun poštova­nja pristupati misteriju čovjeka kad na vlastitoj koži osjetiš kako nemaš nika­kvog uvida niti kontrolu nad njegovim ustrojem i radom? Pa nisu li se najveći umovi rađali upravo u trenucima spo­znaje manjkavog saznanja? Einstein naprimjer. Ili Sokrat (‘Znam da ništa ne znam’) možda? Sad mi pada na pamet da niti lobotomija, koja ti makne taj nesretni ego zajedno s dijelom fron­talnog režnja nije niti loša opcija da se lakše i brže pristupi hipokampusu, ako već u njemu nečega ima! Ovo je samo šala, no skoro istinita u vremenima sveopćeg pseudoznanja, banalnosti i diploma kupljenih ‘ispod tezge’.

Objavljeno u tiskanom izdanju 13. veljače 2019.

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car