Mirni prosvjed roditelja djece s poteškoćama u razvoju započeo je danas ispred crkve sv. Vlaha u deset sati. Cilj prosvjeda bio je uputiti Vladi zahtjeve, koji će biti adresirani i na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo socijalne politike i mladih.
Organizatorica prosvjeda Dženita Lazarević, tom prilikom istaknula je kako je prosvjed prvenstveno usmjeren na ukazivanje problema mladih i djece s poteškoćama, te kako su se dogovorili kroz građansku inicjativu koja se pokrenula na Facebooku, a zove se "Pomozimo djeci s invaliditetom". U Zagrebu je prosvjed na Markovu trgu, gdje će roditelji i i predstavnici udruga predati Vladi zahtjeve, te se roditelji okupljaju i na Splitskoj Rivi, dok su u Dubrovnik stigli i roditelji iz Metkovića kako bi podržali inicijativu.
– Obzirom da invalidi uvijek nekako šute, mi se smatramo tihom populacijom. No, kako su se mijenjali zakoni o socijalnoj skrbi u 2012. godini, zaista smo, kao roditelji djece s poteškoćama u razvoju, naišli na probleme. Stoga smo se odlučili na ovaj mirni prosvjed. Napravili smo popis nekoliko zahtjeva koje tražimo, a neki od njih se tiču problema invalidnina, što je posebno zahtjevno za roditelje koji žive u Dalmaciji – naglašava gospođa Lazarević.
Uzmimo za primjer obitelj gdje je roditelj pomorac. Kad suprug dođe s broda, on se vodi kao nezaposlen. A to se kosi sa zakonom o socijalnoj skrbi i majka mora poći raditi, bez obzira je li ona na porodiljnom ili ne.
Drugi problem je administracije. Bez obzira što se djeca vode na Centar za radno-socijalnu skrb, na komisije, da bi dobili status, roditelji ih ih dodatno moraju voditi i na mirovinsko.
Ono što bismo mi željeli je da naša djeca konačno dobiju stvarnu brigu. Ostale stvari s kojima se roditelji suočavaju su problemi s kojima se susrećemo kao što su rehabilitacija, logopedi, koje roditelji u Dubrovniku nemaju, ili im je pak smanjena skrb. Uzmimo za primjer katetere, unutar skrbi oni su ograničeni brojčano, pa ih roditelji moraju sami kupovati, jer su količine smanjene – naglašava Lazarević.
U Dubrovniku je teže imati dijete s poteškoćama nego u Zagrebu, to je sigurno. Sve što morate napraviti, veže roditelje za Zagreb, čak vas i iz Splita upućuju gore u većini slučajeva, pa se tu javljaju i pitanja smještaja, prijevoza i slično. A naš dodatni problem je i taj što djeci moramo napraviti i putovnice, što je još dodatni trošak, a još kad u Zagreb ide i cijela obitelj – naglašava gosođa Lazarević.
Gospođa Dženita dodaje i još problem inancijske naravi koji se tiče invalidnina. Naime, ako dijete s poteškoćama u razvoju ide u školu, na primjer četiri sata, taj termin nikako ne smije preskočiti.
– Ako ja ostavim dijete čak i četiri sata i jednu minutu u školi, ono automatski gubi invalidninu sa 1250 na 650 kuna. Napominjem kako naša djeca, ako idu u školu, ne prestaju biti invalidi. Na 1250 kuna imaju još i dječji doplatak od 831 kunu, no usporedbe radi, jedan sat s logopedom je 150 kuna, a gdje su još i fizikalni terapeut i ostali radnici. Također, tu su još i roditelji koji lijekove mjesečno plaćaju čak i do dvije tisuće kuna mjesečno – ističe nam gospođa.
Unatoč ratificiranom sporazumu kojeg je Vlada potpisala s UN-ovom konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, djeca su i dalje suočena sa stigmom, izolacijom i diskriminacijom samo na osnovu vlastitog invaliditeta. Udruge se godinama bore sa sustavom – a sustavnog rješenja problema još uvijek nema – ističu roditelji djece s poteškoćama u razvoju.
Jedna od njih je i Ivanka Tatlak, majka djeteta koje ima ADHD, poremećaj dislekcije i disgrafije, te poremećaj emocija i ponašanja. Ona je mišljenja kako se na lokalnoj razini institucije trebaju "probuditi".
– Moje dijete i drugo dijete trebali bi imati ista prava, od države do okoline. Moje dijete ide u školu gdje ga nazivaju retarditranim i slično. Moje dijete zaslužuje normalno djetinjstvo i da ga njegova okolina poštuje a ne razdvaja! – naglašava gospođa Tatlak.
Država je ta koja treba tu pomoći, odnosno neke institucije. Nama treba služba koja bi probleme trebala prepoznati od samog početka te tako pomogla roditeljima da se nauče boriti s time što imaju. U malim sredinama to je teško prepoznati. Evo, mi smo išli čak u Klaićevu bolnicu u Zagreb, te u Split, jer tu nemamo adekvatnu pomoć. Na lokalnoj razini mora se nešto napraviti, da djeca normalno žive sa svojim pravima a ne da lutamo po institucijama – zaključuje gospođa Tatlak.