Slušni aparat

Mi smo za pravicu

Glazbeni svijet nedavno je utihnuo na dvadeset četiri sata i obukao crninu u znak podrške prosvjedima protiv američke policijske brutalnosti usmjerene protiv Afroamerikanaca koje su potaknula brutalna ubojstva Georgea Floyda, Brionne Taylor i Ahmauda Arberyja, posljednje tri žrtve u dugoj, četiristogodišnjoj povijesti sistematičnog rasizma u SAD-u.

Sam rock je proistekao iz afro-američkog bluesa, tako da nije iznenađujuće što je prva prava protestna pjesma u doba crnačke borbe za građanska prava početkom devetstošezdesetih bila ‘Say it Loud, I’m Black and I’m Proud’ Jamesa Browna, kojom je on riskirao svoju karijeru jer su crni izvođači za svirku morali imati ‘cabaret dozvolu’ koju bi im izdavale lokalne vlasti

U petak 5. lipnja najpoznatija neovisna glazbena platforma Bandcamp je, kao i svakog prvog petka u mjesecu, odustala od svoje provizije u korist glazbenika. Akcija pokrenuta kao pokušaj pomoći umjetnicima u trenutku kad su gubili velike novce zbog nemogućnosti nastupa uživo rezultirala je time da su glazbenici odlučili svoju zaradu proslijediti organizacijama za borbu protiv rasne nepravde i fondovima za isplatu jamčevine uhapšenim prosvjednicima. Taj čin potpore nije niti malo iznenađujući, obzirom da su rokeri i metalci oduvijek bili prvoborci protiv nepravde i represije. Bandcamp će ponovno u petak 19. lipnja sav svoj prihod donirati potrebitim udrugama i građanima.

Sam rock je proistekao iz afro-američkog bluesa, tako da nije iznenađujuće što je prva prava protestna pjesma u doba crnačke borbe za građanska prava početkom devetstošezdesetih bila ‘Say it Loud, I’m Black and I’m Proud’ Jamesa Browna, kojom je on riskirao svoju karijeru jer su crni izvođači za svirku morali imati ‘cabaret dozvolu’ koju bi im izdavale lokalne vlasti.

Prvi visoko-profilni bijeli rocker koji se pridružio prosvjedima bio je Bob Dylan sa sad već legendarnim pjesmama ‘Blowin’ in the Wind’ i ‘Times They are a-changing’ koje se i danas, skoro šezdeset godina kasnije istim žarom izvode na prosvjedima. Crni Amerikanci uspjeli su se (donekle) izboriti za svoja prava, a prosvjedi se nastavljaju, ovaj put protiv katastrofalnog američkog rata u Vijetnamu. Phil Ochs, Pete Seeger, Arlo Guthrie, Nina Simone, Joan Baez samo su mali djelić imena koji su svoju glazbu koristili za osudu rata, a najpoznatiju pjesmu tog doba snimili su Creedence Clearwater Revival.  ‘Fortunate Son’ nezaobilazni je dio svakog protu-ratnog filma, a proglašen je i nacionalnim kulturnim blagom.

Sedamdesetih je duh pobune bio najbolje utjelovljen u punku. Velika Britanija trpjela je velike promjene – uništenje radničke klase, rašireno siromaštvo i privatizaciju javnih resursa, a najglasnija oporba bilo je šaroliko društvo s irokez frizurama i odjećom punom pribadača. Definitivno najpoznatija protestna pjesma je ‘God Save the Queen’ Sex Pistolsa, anarho-punkeri Crass spjevali su ‘Do They Owe Us a Living’, a vrlo politički angažirani The Clash snimili su ‘White Riot’, ‘English Civil War’ i ‘Guns of Brixton’, dok je kulminacija njihovih stavova iskazana u trostrukom albumu ‘Sandinista!’. Istovremeno sa zapadne strane Atlantika djeluju Black Flag i posebno Dead Kennedys s nezaobilaznim kritikama vlasti (‘California Über Alles’), rata (‘Holiday in Cambodia’) i policijskog nasilja (‘Police Truck’).

Punk glazba nije poznavala granice pa je tako radio-valovima dosegla Istočni Berlin, gdje su mladi lijevoorijentirani glazbenici poput Britte Bergmann i članova grupa Wutanfall, Planlos i Namenlos vrlo brzo došli na vrhove Stasijeve liste neprijatelja. Najpoznatiji član berlinskog punk pokreta otpora je Christian ‘Flake’ Lorenz koji je sa svojom grupom Feeling B odsvirao prvi koncert u Zapadnom Berlinu nakon pada zida – tu istu večer. Flake je kasnije osnovao Rammstein.

Dvadeset godina nakon potpisa američke povelje o pravima građana, crno stanovništvo i dalje je bilo diskriminirano, a sredinom osamdesetih stiže novi glazbeni stil otpora u liku i djelu rap grupa N.W.A. (‘Fuck the Police’) i Public Enemy (‘Fight the Power’ i ‘911 is a Joke’). Brutalno javno premlaćivanje Rodneya Kinga 1991. potaknulo je Ice-T-a da sa svojim metal bandom Body Count napiše ‘Cop Killer’, a oslobađajuća presuda četvorici policajaca iduće godine potaknula je ogromne nerede u Los Angelesu. Svoju podršku borbi protiv društvene nepravde pružili su i Rage Against the Machine pjesmama punim političkih poruka poput ‘Killing in the Name’, ‘Take the Power Back’, ‘Bullet in the Head’, ‘Bulls on Parade’ i ‘Vietnow’ i opravdano postali jedni od najpopularnijih rockera devedesetih.

Dvadeset osam godina kasnije, malo toga se promijenilo u odnosu institucija i Afro-amerikanaca, a rockeri i dalje vode glasnu borbe protiv nepravde, poput Drive-By Truckersa (‘Thoughts and Prayers’), Anti-Flag (‘Racists’) i neumornih Body Count (‘No Lives Matter’).

Foto:
Mural George Floyda: Wikimedia Commons
Joan Baez/Bob Dylan – National Archives
Public Enemy – publicenemy.com

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 10. lipnja 2020.

Pročitajte još

Texas je razlog…

Petar Ipšić

Vuk dlaku mijenja

Ivan Jelčić

Deep Purple i recept dostojanstvenog starenja

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija