I tako smo sa gospođom Zorom Brajević sjećanjima prošli kroz Plovane skaline, te došli skoro do kraja Prijekog, zadnjeg dijela ovog labirinta ulica podno Minčete, do spoja Medovićeve sa Straduna i Ispod Minčete, ulica koje spaja placeta zvana Gomila.
Ipak, Plovane ne napuštamo bez još jedne lijepe priče, koju nam naravno počinje naša Zore. Iznad nje, na idućem kućnom broju 15. živjela je obitelj Brunsko. Pa se Zore spominje kako je „drag bio gospar Ivo Brunsko, veliki meštar, marangun, ma manifik! Imao je butigu kod Imperijala, svašta je zno od drveta činit, a evo sjećam se, činio je i lijepe kapse kad bi ko’ umro. Nama djeci najdraže bi bilo poć’ do njega i do butige mu, za uzet ošćele, oni malo veći komadi drveta koji mu više nisu trebali. To bi uzeli dom za užgat špaher, ali i za naše igre, posebno za Svetog Ivana kada bi palili vatre. To je tek bila naša igra, zapalili bi gore na Pelinama vatru, pa skači preko nje, tko će više, ali vazda bosi, da ne izgore crevlje, jer crevlje su bile skupe i trebalo ih je čuvat, ubili bi nas doma da ih zapalimo. U Brunska smo išli često doma jer su oni među prvima imali televizor, pa bi se mi djeca, uz njegova sina Borisa i kćer Sonju, poredali po podu i gledaj u veliki ekran…“
Grad je bio naš
Sin velikog meštra Grada Iva, Boris Brunsko, bolje znan i zvan Boro, cijeli život proveo je na moru kao pomorac, već odavno je, od 1976. sa obitelji u Lapadu, supruga Silva i tri njihove kćeri, Anita koju je život i brak odveo do Marine pored Trogira, te blizanke Lenći i Tanja; Lenći je njen Vinko odveo do Mokošice, imaju za sada tri sina, prvi Luka je bio za početak, a onda i oni dobiše blizance, Marina i Hrvoja zvanog Hrca, dok je Tanja sa sinom ostala u Lapadu. Voli gospar Boro pričati o svojim unucima, ali, čim mu spomeneš Plovane skaline i Grad, krenu sjećanja, ide priča kojoj kraja nema, spominjanje čeljadi, zgoda, raznih mjesta… „Tamo sam živio do svoje tridesete godine, čak i prve dvije godine braka!“ Upada supruga mu Silva: „Sve dok ga ja nisam od tamo ukrala“, ali ne prema ga ova šaljiva upadica, nastavlja Boro sa svojim sjećanjima: „Naša mala ulica, do nje se nije moglo sa Straduna, već preko Od Sigurate ili gore s Pelina!“ Na prvu, onako uz sjećanja, prisjeti se Gomile, te velike placete čudna imena, i igre djece na njoj. „Tu je živjela obitelj Matičević, oni su i izgradili onu lijepu kuću sa staklima, te smo znali tu placetu i po njima zvati, tu je bilo središte svih naših igara“, pa i on spominje igralište podno Minčete, i Boro će kao i Zore nazvati ga „nekad Junak, pa Partizan“ i prisjetit se imena mu iz nekih davnih godina. „Tu smo se najviše igrali, nekako skriveno od roditelja, na miru i pod Mirima i ispod Minčete, nabijali bi loptu, od onih krpenjača do nekih novijih, penjali se po Zidinama! Ma igrali smo se svugdje, na Pelinama, a tek nogomet na Tenisu, pa „na puca“, po cijelom Gradu, imali smo u toj našoj igri i svoju ligu ulica, kvartova, pa finale, svi bi se skupili Iza Roka…Svoje puce sam naslijedio od dunda Andra Markovića, koji je živio na Mrtvom zvonu, jer puce su se čuvale kroz generacije! Ma, cijeli Grad je bio naš, nas djece Grada. A tek ljeti, kupali se, igrali se, išli bi sa Zidina gledat’ filmove u kino „Jadran! Sve je tada bilo puno čeljadi i djece, a sad? Nema žive duše, a i ovo što je ostalo, kad tad će se iselit’! I prije se znalo spominjat’ kako će se Grad iselit’, a sad mi se čini kako je to neminovnost.“
„Živa“ sirotinja
Boro se rodio 1944. na vrhu Fratarske, kako se nekad zvala Ulica Celestina Medovića, prva do Plovanih i zadnja ili prva u nizu na Prijekom, a u Plovane su preselili kad je imao sedam godina. „Dobili smo zapušten stan, otac ga je dugo dovodio u red i sređivao! Ma skoro sve je to čeljadi koja je tada gore živjela bila je “živa“ sirotinja, jer, nije se imalo!“ Njegov otac Ivo Brunsko bio je znani meštar marangun, prvo je imao radnju dolje u Pilama, u Orhana, baš tamo gdje je odavno već restoran također velikog meštra svog zanata Dominka Kuzmana, ali „kako je dolje šilok kad bi krenuo lomio sve, otac se preselio gore u dio hotela „Imperijal. Tu smo i živjeli koji mjesec, kad se selili iz Fratarske ulice, dok nam otac nije uredio naš stan u Plovanim!“ Pokazuje Boro fotografije iz obiteljskog albuma, sve su to neke stare, pomalo mutne slike, al’ koje na svoj način pokazuju povijest i njegove obitelji, ali i našeg Grada. Na njima je njegov otac, „dragi dunda Ivo“, kako ga zove Zore, u svojoj maloj barci, „pasara od četiri metra“, iza se vidi Lovrijenac, pa u Plovanoj sa suprugom Anom, Borinom majkom, ima meštra Iva i na Stradunu, ali s najviše ponosa Boro pokazuje fotografiju njegova oca Iva koju se snimio Pavo Urban, nazvavši je „Strah“. „Pavo je snimio pod uzbunom, otac je pošao s Pila vidjet jel’ doma sve uredu, tu ga je zateklo!“ Spominje Boro i puno dragih obitelji, što iz Plovanih; Šperanda, Račević, Tomović, Lisičić, Marčinko, Čorović, pa Sokolova „koji je bio veseljak, tri put se pokušao ubiti, al’ nije mu pošlo…“, pa našu Zoru, koja je sve te drage ljude spominjala, a sjeti se i Gomile oko koje su živjeli ili još uvijek žive obitelji Matičević, Stanić, Fišer, pa stari postijer gospar Gleđ, na vrhu Prohaska… pričom o njima kojom nas odvodi prema tom završnom dijelu Prijekog ili na Gomilu.