DuList IN

MARKO VUKIĆ Ne želim uspjeti preko noći pa da me se brzo zaboravi

Dubrovčanin Marko Vukić novo je ime na hrvatskoj glazbenoj sceni. Početkom lipnja predstavio je svoj debitantski singl ‘Inat’ za kojeg potpisuje tekst i glazbu, a napisao ju je kao 16-godišnjak. Često ju je svirao, opstala je u njegovom repertoaru, a tek je nakon dugih devet godina ugledala svjetlo dana, baš nakon ‘koronacirkusa’. Nije očekivao da će pjesma imati veliki odjek zbog čega je ostao iznenađen.
– Ljudi puno dijele moju pjesmu, radiji je puštaju, a ja sam još nepoznato ime. Čudo! – kaže Marko. Reći će kako taj inat, po kojem i slovi pjesma, nije usmjeren prema nekome.
– Volim misliti za sebe da sam kreativan. Ali, nemam puno strpljenja za neke stvari, brzo mi dosade. Volim stalno učiti nove stvari. Uglavnom, taj inat je potreba za novim, potreba za nečim što dosad nisam iskusio. Ne inatim se nekome, nego se inatim sebi i svojoj lijenosti. Postoji neka dualnost u meni samom – nekad sam lijen za ustati se iz kreveta, a nekad bih da dan ima više od 24 sata – kaže nam 25-godišnjak. Završio je osnovnu školu u Župi dubrovačkoj, a u muzičkoj je školi završio klavir. Uz Klasičnu gimnaziju, nije mislio upisati srednju muzičku, ali i tu se ponovno pojavio inat te završava smjer glazbeni teoretičar. Iskustvo i znanje koje je stekao tijekom četiri godine kasnije su mu pomogli u pisanju vlastite glazbe.

Uzor Gruhaci i Boris
U srednjoj školi sazrijeva po pitanju glazbe. Slušajući diskografiju Led Zeppelina, oni postaju i ostaju njegov najdraži rock bend. No, jedan je bend ipak ostavio neizbrisiv trag u njegovom srcu, kao i u srcima cijele srednjoškolske generacije. Riječ je o Gruhacima.
-Za mene su u srednjoj školi Gruhaci bili ‘bogovi’. Pokojni Boris Kosović je mojem društvu i meni bio veliki uzor. Svi su htjeli pjevati k’o Boris, izgledati k’o on na pozornici jer je stvarno imao karizmu. Pogodila me njegova smrt. Gruhaci su završili svoje glazbeno poglavlje, ali za moju će generaciju biti uvijek bitni – navodi Marko. Iako je svirao brojne instrumente, od klavira do usne harmonike, nikad nije osjetio čar sviranja u srednjoškolskom bendu.

– Ono, da se mogu popeti na binu u Orlanda ili gitarijadi u Lazaretima. Vazda sam bio u publici. Družio sam se tada sa starijim generacijama koje su imale svoje bendove. Nikad im se nisam htio nametati jer sam znao manje i svirao sam lošije. Shvatio sam, kad sam imao 15 ili 16 godina, da moram nešto napraviti sam. Tako sam, evo i sad, izbacio pjesmu sam – reći će Marko.
Indexi, Smak, Kineski zid, Oliver Mandić te Josipa Lisac, samo su neki od glazbenika koji su također utjecali na njegov glazbeni ukus i stvaralaštvo. Uz Zeppeline, Pink Floyd također smatra glazbenom institucijom, a za Billy Joela ističe kako mu je promijenio pogled na glazbu.

Marko Vukić potpisuje tekst i glazbu za ‘Inat’, a pjesmu je producirao Nikola Batelić. Bubnjeve je odsvirao Carlo Škopac, dok se za bas dionicu pobrinuo Ante Džamarija. Vizualni identitet singla djelo je akademskog kipara iz Omiša Milana Stanića

– Kad sam počeo preslušavati albume Billy Joela, shvatio sam da je taj čovjek nevjerojatan. Dan danas na koncertima otpjeva tri sata kao mladić, a ima više od 70 godina. U zadnje dvije godine slušam album Matta Corbyja koji je savršenstvo. Nadalje, Jacob Collier je Mozart našeg doba. Ima tek 26 godina, a radi odličnu glazbu. Ima odličnih novih stvari, tu je i Tom Misch, Alabama Shakes, Chris Stapleton, a na našoj sceni izdvojio bih J.R. August-a koji je osvojio tri Porina za svoj album – rekao je Marko. Zanima ga puno toga u glazbi te je, kao što možemo primijetiti, široka paleta ‘stvari’ koje sluša. ‘Čujem kad je nešto dobro, autentično i kvalitetno’, reći će Marko. Uvijek je otvoren prema glazbi i u svemu pronalazi inspiraciju.
– Čak i u sevdahu, narodnoj i tradicijskoj hrvatskoj glazbi. Puno se toga može pronaći te kasnije iskoristiti u vlastitom stvaralaštvu. Izdvojit ću grupu Kries koja mi je fenomenalna. Imaju odlične koncerte, a zapravo nikad nisu radili ‘agresivne’ kampanje. Njeguju tradiciju koristeći razne instrumente – navodi Marko.

Inače, dok je živio u Župi, svirao je u tamburaškom orkestru pod vodstvom Ivana Vlašića, jednog od njegovih glazbenih uzora. Vlašić je inače osnovao klapu Subrenum sredinom 1990-ih godina.
-Zaslužan je za cijeli jedan glazbeni pokret u Župi. Imao je 17 godina i sve je naučio svirati u klapi, a vodio je i tamburaški dječji orkestar u crkvi. Znači, sa 17 godina je vodio 40 ljudi. Zamislite da morate samo smiriti toliko pubertetlija, a kamoli ih ustrojiti u orkestar – kaže nam Marko.

A što radiš?
Odlaskom u Zagreb na Geodetski fakultet, zašao je u glazbeno zatišje.
– Novi ljudi, novo sve! Nekad bih zasvirao na rođendanima i zabavama. Nikad to nije bilo ništa ozbiljno – kaže Marko. Upravo ga je na korak naprijed i snimanje pjesme potaknuo labinski producent Nikola Batelić, inače brat glazbenice Franke Batelić. Upoznali su se prije četiri godine te od tada surađuju.
– Jednom sam svirao na Savi i moji kolege s fakulteta, inače iz Labina, rekli su da će na druženje doći neki Nikola. I došao je Nikola Batelić. Natjerali su me da mu odsviram pjesmu. Odlučio sam odsvirati ‘Inat’. Pitao me s čuđenjem: ‘Ovo je tvoja pjesma?!’. Nakon toga smo se počeli družiti i ponekad svirati skupa pa smo došli na ideju: ‘Haj’mo početi nešto raditi’. Evo nas, krenuli smo napokon – rekao je. Tijekom studiranja počeo je gažirati. U Zagrebu je svirao dva puta tjedno, a u Dubrovniku svira ljeti. I tu i dalje djeluje kao ‘one man show’, a na njegovom repertoaru ima svega – od Tedija Spalata do Majki. Ističe kako je živjeti (samo) od glazbe jako teško, a smeta ga odnos naših ljudi prema glazbi.

– Ljeti me pitaju ljudi: ‘Što radiš?’, odgovorim: ‘Sviram’. Najčešće onda uslijedi: ‘Aha… Dobro to, a što radiš?’. Sviram legendo! Inače, teško mi je raditi više od tri gaže tjedno. Sam sam, donesem svoju opremu, sve postavim, odradim gažu, odvidam sve, spakiram u auto i idem ća. Neovisan sam, što mi zasad odgovara. Ako nešto zaboravim, ja sam kriv (smijeh). I to jest stvarni posao jer moraš biti u tome 100 posto svaku večer, bez obzira boli li te glava ili imaš febru. Nema otkazivanja – rekao je Marko.

Jedina zvijezda Mišo Kovač
Trenutno djeluje u Dubrovniku te radi u jednom geodetskom uredu. Na jesen se vraća u Zagreb, kada bi trebao upisati diplomski studij, ali i nastaviti snimati glazbu. Inače, koronavirus je i njega ‘poremetio’.
-Prije nego što sam počeo snimati pjesmu, s Nikolom sam odradio razgovor te smo tada utvrdili polugodišnji plan rada i financijsku strukturu. Plan je bio snimiti prvu stvar početkom trećeg mjeseca, sredinom mjeseca drugu, a već do 1. travnja imati snimljene ukupno tri pjesme. Sve smo odgodili zbog koronavirusa. Jer, kako su mi otkazane sve gaže, nisam mogao ulagati u glazbu. Odlučio sam se vratiti doma i sad sam tu do rujna te se još dogovaramo kako ćemo dalje – kaže Marko. Njemu se ne žuri, niti mu se leti, kako ističe.
-Vrijeme zvijezda je prošlo. Na hrvatskom nebu jedina je zvijezda Mišo Kovač. Jedina preostala živuća legenda koja može napuniti svaki prostor u koji dođe. Među mlađim glazbenicima nema zvijezda. I ne mislim kako ću baš ja biti zvijezda. Htio bih samo ostaviti traga u hrvatskoj glazbi. A to se neće dogoditi preko noći. Ne bih htio uspjeti preko noći i da me se onda zaboravi za godinu dana. Ne želim jer mislim da imam puno toga za ponuditi. Želim stvarati kvalitetne albume. Ne želim glazbom privući samo pratitelje na Instagramu, iako i to treba, već ljude koji će postepeno slušati i zavoljeti moju glazbu. I koji će me za 10 godina doći slušati u Tvornicu, u Dom Sportova, Gospino polje ili na Stradun – rekao je u jednom dahu Marko. Kaže kako bi mogao ‘izbaciti’ album 2022. godine, no ističe: ‘Možda i prije. Ne znam što se može sve ispoklapati i dosad mi se dogodilo puno neočekivanih lijepih prilika’.

Drugi na Omišu
Marko pjeva u zagrebačkoj klapi Bošket koja broji sedam članova.
-Lani smo bili drugi na Omišu. Ove godine, zbog cijele situacije, festival je malo drukčije organizi­ran, odnosno bit će dosta skraćen. A mi idemo i ove godine, pa što Bog da – kaže Marko koji je u srednjoj školi kratko pjevao u Kašama.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 17. lipnja 2020.

Pročitajte još

ZVONE U ĐIRU Sunčana cavtatska riva ‘mamac’ za lokalce i goste

Dulist

FOTOĐIR Gužva, kuferi, ‘selfiji’ – mijenja se lagano slika Grada

Dulist

Konovoziju ćemo sljedeće godine pratiti iz sigurnosti doma

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija