Grad

MARJAN LIPANOVIĆ ZATVORIO LUDWIG ‘Ljudi, vidimo se u nekom novom điru’

Pomiješane su emocije. Na neki sam način osjetio i olakšanje, iz privatnih razloga – reći će nam Marjan Lipanović dok proviruje kroz prozor zatvorenog Ludwiga. Prvog je travnja izašao iz unajmljenog prostora u Ulici Zamanjina i stavio ključ u bravu ovog omiljenog lokala. ‘Šipanjci koji dođu za Festu svake godine, morat’ će naći novo mjesto za zabavu’, kaže Lipanović koji je tako, nakon desetljeća poslovanja u Ludwigu, postao još jednom ‘žrtvom’ koronavirusa.

—Koronavirus je glavni razlog zbog kojega sam počeo razmišljati o napuštanju prostora. Htio sam naći zajednički jezik s najmodavcem. Bio je izašao ususret u jednom pogledu, u drugom se nismo mogli dogovoriti. Ruka ruci i svatko je pošao na svoju stranu. A, mi smo sve uredno podmirili do travnja – rekao je Lipanović. Naime, kad je unaprijed sagledao i izračunao sve troškove, odlučio je da neće riskirati i potrošiti dio ušteđevine, a sve samo kako bi zadržao prostor.

Možda će sve biti super za dva ili tri mjeseca pa će se reći: ‘Falili smo ljudi, ovo nas je iznenadilo. Vratimo se starom’. Shvatio sam da ovo neće trajati samo dva ili tri mjeseca, već duže vrijeme. Nema neke matematike

—Turističko smo središte i ovisimo o povratku stranih gostiju. Nemojmo se zavaravati da s našim cijenama možemo živjeti od domaćih ljudi. Cijene u kafićima ne diktiraju vlasnikovu želju za parom, nego su tu u pitanju najam, gradski nameti i puno drugih utjecaja koji formiraju cijenu, a koja na kraju dolazi pred gosta na računu. Nažalost, to je ono što se u većini slučajeva ne razumije – ističe Lipanović. Kaže kako se gosti mogu vratiti, ali je teško da ćemo se mi vratiti u normalu tako brzo. Pretpostavlja da bi se to, u najboljem slučaju, moglo dogoditi tek iduće godine.

—Možda će sve biti super za dva ili tri mjeseca pa će se reći: ‘Falili smo ljudi, ovo nas je iznenadilo. Vratimo se starom’. Shvatio sam da ovo neće trajati samo dva ili tri mjeseca, već duže vrijeme. Nema neke matematike. Da trebate dati samo 10 tisuća kuna mjesečno, to je već 120 tisuća kuna u godini. A puno su veći troškovi za samo održavanje pogona… – rekao je Lipanović i dodao: ‘Vidio sam da se ne isplati potrošiti te novce u tom razdoblju, a samo da bismo pratili razvoj situacije’. Zato je odlučio da će radije uživati s obitelji, posvetiti se djeci, malo otputovati i posjetiti prijatelje po Hrvatskoj. Također, ovo će razdoblje iskoristiti za medeni mjesec na koji dosad nije otputovao.

Prije je Grad bio krcat domaćima
U prostor Ludwiga, koji je mijenjao vlasnike od početka otvaranja 80-ih godina, Lipanović i njegova supruga ušli su 2009. godine. Sjeća se posebno tog dana jer je tada bio pao ogroman snijeg.

— Nakon što smo odradili Novu godinu, pripremali smo se za Festu sv. Vlaha i trebalo je očistiti i pripremiti prostor. Nakon par sati, kad smo izašli vani, na stolu je bilo tri centimetra snijega – kroz sjećanje će Lipanović. Nastavili su priču lokala koju su pokrenuli braća Maro i Vlaho Karužić. Atmosfera je uvijek bila više prilagođena domaćima, negoli strancima. Upravo će mu najviše nedostajati bliski ljudi s kojima se itekako zabavio tijekom ovoga desetljeća. No, i ta se priča s domaćima, priznaje, lagano počela ‘gasiti’ prije 3 do 4 godine. ‘Dogodila se neka promjena, izgubila se čar’, kaže. Stigli su turisti, okupirali su Grad. Morali su, zbog svega navedenog, promijeniti način poslovanja i prilagoditi ga strancima.

— Ljudima će zasigurno biti žao. Dosta njih je povezano s Ludwigom, ali opet, sve su manje bili kod nas u zadnje vrijeme. Ne samo što nisu dolazili u Ludwig, nego je sve manje domaćih bilo, općenito, u Gradu. Prije je sve bilo krcato našim ljudima, a domaće bi se pjesme svirale od početka do zatvaranja, dok bi se stranci morali prilagoditi. Sjećam se dana kad se nije moglo kroz ulicu proći od ljudi. To je bio takav đir. Od domaćih sam živio godinama. Nove generacije su se sada ‘preselile’ na Vojnović. Da mala žalost postoji, postoji – najviše zbog atmosfere i energije. To će mi faliti – rekao je Lipanović. Dodaje kako su u ulicu zadnjih nekoliko godina dolazili samo standardni domaći gosti, kako ih naziva, dok su drugi bili samo slučajni prolaznici.

—Malo je onih koji su ciljano dolazili, kako bi se zabavili. Kažem vam, promijenio se đir. Također, generacije se mijenjaju, a puno je segmenata koji igraju ulogu u mijenjanju profila gostiju. Ljudi imaju svoje privatne obveze, žene se i imaju djecu. A i cijeli je Grad postao turističko odredište za strance i domaći se nisu osjećali i ne osjećaju se uklopljeno. Trebalo se prilagoditi u poslu. Ali, opet razumijem i domaće koji govore da cijene u većini objekata nisu prilagođene svačijem džepu. No, kad radiš, imaš zaposlene i mjesečne obveze prema svima, koje treba podmiriti – ističe nam Lipanović. Dolazilo bi do toga da kad bi domaći vidjeli 30 stranaca u Ludwigu, okrenuli bi se i pošla ća. Mislili bi: ‘Vidi, nema domaće glazbe’. Zaustavljao bih ih i vraćao govoreći: ‘Stani, dođi, bit će za pet minuta’.

—Ja sam htio raditi samo s domaćima, ali smo zbog svega bili prisiljeni raditi s grupama stranaca, što nije loše, ali je stvar što svi oni dolaze samo na sat vremena. Tu se gubi čar ugostiteljstva i komunikacije. Jedni gledaju da se samo što prije i više opiju, drugi da što prije zarade – priča Lipanović. S obzirom na to da se većina ugostitelja bazirala na poslovanje sa strancima, ističe, bilo je realno u ovom trenutku razmišljati na način:

—Ako granice nisu otvorene, i ako se moramo osloniti na već posrnulu ekonomiju i očekivati da ćemo od toga ispunjavati sve dadžbine koje imamo od države i grada, mislim da ću se radije odmoriti i uživati tih par mjeseci. Ova mi se odluka činila ispravnom – kaže Lipanović.

‘Glupani godine’
No, domaći su dugi niz godina bili duša Ludwiga.

—Dosta ljudi se zabavilo u Ludwiga, a i ja s njima. Znam da smo se ismijali i plakali na tom putu do 2020. godine – rekao je Lipanović. Dio tih uspomena ostao je na zidovima Ludwiga, kompletno ispunjenima novinskim člancima. Svaki je zid priča za sebe, a svaki je naslov u članku jači od drugog, reći će Lipanović, naglašavajući kako je sve pokrenuo prijašnji vlasnik. Najviše mu je žao zida ‘Glupani godine’, koji se nalazio tik do ulaznih vrata.

—Patio sam što sam ga morao ukloniti jer se toliko raspao. Bilo je 10–12 članaka i svaki je bio originalan na svoj način. Bio mi je jedan od dražih dijelova kafića – kaže Lipanović. Centralni dio kafića pripadao je ikoni Mišu Kovaču.

Puštali smo čak i metal nekim strancima pa bi nakon par minuta nastao muk. Pogledali bi me svi i pitali ‘Što je ovo?’. Što ću, morao sam ispuniti želju

— To je drugi plakat Miša Kovača kojeg su donijeli upravo naši domaći ljudi. A pisalo je:‘Samo nas nebo sastaviti može’ uz njegovu godinu rođenja i njegova 32 albuma. Prije toga je u istoj veličini bio poster na kojoj se nalazio Mišo u svojoj poznatoj pozi s rukom u zraku, i mikrofonom, ali i pivom. Tako da je i taj prvi bio upečatljiv. Kako se potrošio s godinama, skinuli su ga i izradili novoga koji je, eto, do danas trajao – ističe. Prisjeća se i jedinog komada kojeg je sa sobom odnio vlasnik koji je držao lokal prije njega. To je bila slika, opet, Miša Kovača.

—I kad bi svirala njegova pjesma, ta slika bi išla u đir i svatko ju je morao poljubiti. Nije to bilo, jesi li domaći ili stranac. Htio ti to ili ne htio, morao si je poljubiti. Mišo je institucija – rekao je kroz smijeh. Dalmatinska popularna glazba bila je uvijek najzastupljenija na playlisti Ludwiga. No, s vremenom se i dolaskom novih generacija, playlista mijenjala. Zadnja je sadržavala 400 pjesama, od kojih se stalno vrtjelo najviše 80 pjesama. Domaći su uvijek isto naručivali, a Lipanović je znao 2–3 pjesme koje je svaka osoba voljela. Najnaručivaniji izvođač bio je zasigurno Petar Grašo.

— Većina stvari što smo puštali, bile su želje, čak 90 posto. A bilo je svega – od alternativaca do ljubitelja zabavne glazbe. Mogla se puštati ex-yu, domaća i strana glazba, bilo što osim turbo folka. Puštali smo čak i metal nekim strancima pa bi nakon par minuta nastao muk. Pogledali bi me svi i pitali ‘Što je ovo?’. Što ću, morao sam ispuniti želju. Bilo je nekih pjesama koje bi pokvarile atmosferu usred zabave (smijeh). Uvijek imate nekoga tko ne može smisliti Graša, i došao je radi Azre. Sve bismo nekako ukomponirali, htjeli smo da svaka ekipa bude zadovoljna. Ali, svatko je znao da će, kad dođe, imati barem jednu pjesmu za sebe. I u najvećoj gužvi – ističe Lipanović. Sjetit će se brojni kako u nekim dijelovima nije bilo signala u kafiću zbog debelih zidova.‘To je bila jedna od prednosti koja mi se sviđala. Moram naglasiti da mi nismo imali problema što se tiče fiskalizacije’, rekao je.

Je li Ludwig ili Konstantinopolis?
Tijekom svih ovih godina, brojne su poznate face posjećivale Ludwig. S nekima se Lipanović i sprijateljio Među njima je bio i proslavljeni skijaš Natko Zrnčić Dim.

—Ostali gosti ga nisu prepoznali, a ja bih ga uvijek skontao. Mahnuo bi s vrata, pošao u kantun i uživao s ekipom. Klapa Cambi je također bila čest gost, s njima sam se dosta sprijateljio – kaže nam Lipanović. Prisjetio se i slavlja kad je Mihovil Španja osvojio medalju.

—Ne mogu se sjetiti s kojeg prvenstva. Imali smo proslavu. Policija nas je posjetila i nastao je kaos. Nisu razumjeli što mi slavimo. Zaustavili su sve i priveli nas. Inače, što se tiče glazbe, meni se nekad paralo da policija nema drugog posla u Dubrovniku nego biti DJ – da idu okolo i govore:‘Smanjite’. Znali su provesti par sati ispred ulice i nadgledati kad će se ljudi razići. To nisam nikad shvaćao – ističe nam. Prisjećajući se tako posebnih trenutaka, neizostavno je bilo, kaže udaranje rukama od gornji dio šanka kad bi neke‘pogodila’ pjesma.

—Dva kršna momka su rekla da će ga svojim dobronamjernim lupanjem srušiti, ali nisu – dobro je to drvo bilo – kroz smijeh će. ‘Ma bilo je svega’, i onih koji su nerijetko znali prespavati u kafiću.

Pitaju me: ‘Marijano, jesi li normalan? Gdje će nam sada biti nova kafana?

—Zaključali bismo ih unutra, a da nismo ni znali. Pa bi dočekali ujutro čistačicu. Ona bi se prepala. Jednom je i pobjegla jer je lik spavao na barskoj stolici. Kad sam ga probudio, rekao je da se poslužio drugim redom pića, a i onim najvišim. ‘Skupo mi je izgledao’, rekao mi je. Neka si prijatelju, samo da si ti meni dobro (smijeh) – reći će i dodaje:‘Nekima je bilo teško i trijeznima zapamtiti ime kafića pa su ga zvali, ni manje ni više nego – Konstantinopolis’.

‘Marijano, jesi li normalan?’
U posljednje vrijeme, zbog zatvaranja Ludwiga, pitaju ga: ‘Marijano, jesi li normalan? Gdje će nam sada biti nova kafana?’. Kaže, svi su reagirali na isti način: ‘Ma daj, zašto zatvaraš, gdje ćemo se okupljati?’. U tih par kvadrata stvarno je ostavio srce i dušu. Posao je shvaćao kroz zabavu i nikad mu ništa nije teško padalo. —Cijeli život radim u ugostiteljstvu, najviše u noćnom poslu. Moj bioritam je takav da ne zaspem prije 4 ujutro. I onda se probudim, ovisno dokad mi žena dozvoli (smijeh). S tim da me stvarno pusti da se naspavam – rekao je Lipanović. Ugostiteljstvo je njegova struka, ono što voli i što će nastaviti i dalje raditi u životu. Ispunja ga jer je riječ o poslu u kojem svaki dan ostvaruje nova poznanstva. Iza sebe ima dosta iskustva koje je počeo stjecati od 1995. godine. Tada se, prisjeća se, poslije srednje škole zaposlio u nekad popularnom kafiću Mirage. Što se tiče budućnosti, posla će uvijek biti i po tom pitanju se ne boji jer ima drugih prostora, a ideja mu ne fali. Ističe odmah da se nitko ne treba brinuti jer već osmišljava neke nove ideje, samo u nešto drukčijem konceptu.

—Ali, to ne znači da nećemo moći nazdraviti unutra – rekao je kroz smijeh.

—Zasad je plan imati nešto u gradu, ali vidjet ću što će vrijeme donijeti. Postoji dosta lokacija na kojima se može nešto raditi. Ali, nije zaludu izjava: ‘Lokacija, lokacija, lokacija’. To je jedan od preduvjeta da ćete bolje raditi. Već nekoliko godina žena i ja pričamo o tome, ali isto je na bazi ugostiteljstva i – zanimljivo. Svakako, nove ideje koje imam se ne bi toliko striktno vezale za ‘noćni’ koncept. Išli bismo s nečim čega u Dubrovniku ustvari nema. Ali, ne bih sada detaljizirao – kaže nam naš sugovornik i dodaje: ‘Preživjeli smo gore, preživjet ćemo ovo. Ljudi, idemo dalje’.


NAJVEĆA GUŽVA
Ulazak u Europsku uniju
Pamti najveću gužvu prilikom ulaska u Europsku uniju 2013. godine, ali i tijekom koncerta Severine na Stradunu.

—Taj dan ulaska u Uniju, imao sam dva nova momka koji su počeli raditi. Znam da je totalni kolaps bio i da smo se toliko naradili. Masu ljudi je bilo u ulici – priča Lipanović. Svaka Festa svetog Vlaha u Ludwiga je bila posebna. —Bili bismo puni od jutra od mraka. Badnjak, Nova godina, to su također dani kad ljudi vole izaći. Savršeni dani kad se može od jutra do mraka zabavljati, uz pjesmu – rekao je.

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 20. svibnja 2020.

Pročitajte još

PREDSJEDNICA DPDS-a RENATA ANDJUS Ako se situacija ne popravi, morat ćemo dignuti kredit

Iva Dedo

ADIO NEUGODNIM MIRISIMA Vodovod postavio filtere na Kantafigu i Batali

Dulist

ZBOG RETARDERA Libertas naplatio garanciju od tvrtke Solaris u iznosu od 1,7 milijuna kuna

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija