Natrag
21.4.2018 17:10

facebook

twitter

google

rss

dulist

MARIO OBULJEN O DISLEKSIJI Govorili su mi da sam glup i lijen, a danas sam pred diplomom

19.3.2018 @ 6:07 Baldo Marunčić Aktualno
3;3

Podijelite:

Kad sam imao šest godina učio sam s mamom čitati, ali nije mi išlo. Shvatila je da nešto nije u redu. Logoped je najprije utvrdio da imam disleksiju, teškoću čitanja. Potom su mi utvrđene diskalkulija, problem pri obradi brojki, kao i disgrafija, teškoća s pisanjem. Možete imati samo jednu ili dvije od toga, ali ja sam imao sve tri. Uz to sam imao i govornu manu, jer su mi R i L, M i N, bili isti. Zbog toga mi je bilo otežano učenje i studiranje. Ti su poremećaji imali učinak na mene u svakoj mojoj životnoj dobi – govori za DuList Dubrovčanin Mario Obuljen.

Ovaj 34-godišnji inženjer građevine Dubrovčanima je ostao u sjećanju ponajprije po svom političkom djelovanju te sjajnim rezultatima u trčanju maratona, ali priču o poremećaju koji mu je obilježio život dosad nije iznosio u javnost.

Razumijevanje i vrijeme
Odlučio se na to, kaže, u želji da njegovo svjedočanstvo probudi nadu i optimizam kod onih koji prolaze kroz isto ili slično iskustvo, a ne vide svjetlo
na kraju tunela.
-Mama mi je jako puno pomogla jer je svakog dana vježbala sa mnom čitanje i pisanje. Svakom djetetu je teško učiti čitati nešto novo, a pogotovo ako imaš problem. Uvijek bih poslije škole morao učiti s mamom. A iznimno je bitno da se osobe s disleksijom ne treba puno forsirati. Treba puno vježbati, ali i imati dosta pauza, jer inače opada koncentracija. A onda se počneš vrtjeti u krug te na kraju stvoriš odbojnost. Bitno je da roditelji imaju razumijevanja i vremena – ističe Obuljen, dodajući kako je, premda vrlo društven, kao dijete imao puno problema u školi, s drugom djecom, ali i učiteljima.

-Kad je moj godinu dana stariji brat krenuo u školu silno sam se veselio i jedva čekao kad ću i ja krenuti. Međutim, premda su učitelji u školi bili upoznati s mojim problemom, nisu svi imali razumijevanja. Da ne govorim o kolegama u školi. Čim si malo drukčiji, odmah te zezaju. Taj prvi dio škole mi je bio najteži, baš zbog problema s čitanjem. Učitelj proziva djecu da čitaju, a kad bih ja došao na red ne bih znao. Nije bilo ni poticajno ni ugodno. Znao sam od profesora čuti da se ne trudim, da sam glup, lijen, nesposoban. Uvijek sam imao dobre ocjene, u prosjeku 4. Ali trebao sam jako puno učiti. Nekad bih dobio jedinicu iz testa pa bih kasnije to ispravio. Tu sam posebno imao problem s disgrafijom, jer smo pisali puno diktata. Učitelj čita pitanje, a ti ga trebaš najprije zapisati, a onda još odgovoriti. A ja ne bih stigao ni pitanje zapisati, a kamoli odgovor. A bilo mi je neugodno stalno govoriti: ‘Možete li sporije, možete li sporije’. Iz tog bih razloga diktate uredno padao. U Osnovnoj školi Ivana Gundulića imao sam baš divnu učiteljicu pokojnu Mariju Bergam. Bila je topla i srdačna te je uistinu imala razumijevanje i pružila mi je pažnju i podršku u tim teškim trenucima učenja. Definitivno je ostavila duboki trag u mom školovanju. Poslije u daljnjem školovanju sam također imao dobrih i divnih profosora ali bilo je i onih koji nisu ni pokušali razumijeti a ponekad su i omalovažavali – objašnjava nam Obuljen.

Disleksija kao dar
U prvi je razred krenuo u Dubrovniku, a istovremeno išao i u logopeda. Onda je počeo rat pa je s majkom, bratom i sestrom otišao u Zagreb. Oni su se potom vratili u Dubrovnik, ali Mario ostao u školi jer je krenuo na SUVAG, Polikliniku za rehabilitaciju slušanja i govora.
-Baka me vodila svaki dan. Ujutro škola, popodne vježbe u SUVAG-u. Bio je rat, bio sam odvojen od roditelja, ali sav se trud u konačnici isplatio. Još malo mi nedostaje do naslova diplomiranog inženjera građevine. Naravno da tada nisam imao mogućnosti saznati više o disleksiji. Tek kasnije sam na internetu saznao kako brojni ljudi, pa i oni u svijetu poznati, imaju isti problem kao ja – kaže Obuljen, dodajući kako će uvijek voditi borbu sa svojim poremećajima. S njima se s vremenom naučio nositi. Ipak, i danas, u vrijeme interneta i Googlea, i dalje nailazi na nerazumijevanje u društvu.

-Krivo mi je zbog toga. Danas kad ti netko kaže da ima disleksiju, ako ne znaš što je to onda ‘izguglaš’ pa ćeš vidjeti da to stvarno postoji. Ali se ipak dogodi da te profesori na fakultetu radi toga omalovažavaju. Kažu da nisam sposoban, što uopće radim na studiju ako ne mogu na vrijeme napisati ispit i slično tome – kaže nam Obuljen, koji je tek na studiju shvatio koliko je poznatih osoba patilo od disleksije, a to ga je, ističe, još više motiviralo te mu vratilo želju za učenjem i znanjem.

-Danas mi je najveći problem što sporo pišem, ali na to sam navikao. Ne mogu ‘hvatati’ sve rečenice nego pišem jako neuredne natuknice pa kad s predavanja dođem doma uredno prepisujem i napišem malo proširenije dok mi je sve još svježe u pamćenju. Pomoću toga sam razvio vizualizaciju i intuiciju, tako da sve to zapravo doživljavam kao dar. Ja sam građevinske struke i sve te projekte mogu zamisliti kako oni u stvarnosti izgledaju, kao da sam u tom prostoru, mogu šetati u mojoj mašti. Sve mi to čini život zanimljivijim i ljepšim – rekao nam je Obuljen te jednu stvar posebno ističe:

-Naporno sam se i dugo školovao, trebalo mi je više vremena, ali nisam uzeo život zdravo za gotovo. Možda zbog toga imam više poštovanja prema drugima, cijenim tuđe uspjehe i trud – smatra Obuljen. Objasnio nam je njegov put od mučnog doživljaja čitanja lektire do današnjeg uživanja u svakoj stranici knjige koja mu dođe u ruke.

Počelo sa Zbutegom
-U osnovnoj i srednjoj školi mi je bila muka čitati lektiru. Tu mi je mama jako pomogla jer je imala strpljenja prolaziti sa mnom sve te knjige. To je trajalo i trajalo, čitao bih dio po dio pa spajao, a bio bih toliko fokusiran na jednu riječ pa dok bih došao do kraja cijela bi rečenica izgubila smisao. Ako dijete s disleksijom čita samo, bez podrške roditelja i okoline, velika je vjerojatnost da će odustati. Ja sam tada čitao s mukom, jer sam morao, a danas obožavam čitati knjige – kaže nam te otkriva koju je knjigu prvi put pročitao bez muke, dapače s gustom.

-Poslom sam 2007. godine bio u Dobroti u Boki Kotorskoj. Vodio sam restauraciju i sanaciju spomenika kulture, crkvu svetog Eustahija u Dobroti. Bila je to crkva pokojnog don Branka Zbutege. Bio sam smješten u jednoj sobi gdje je on živio, a na dar sam dobio njegovu knjigu. Oduševio me taj cjelokupni ambijent pa sam dobio želju pročitati tu knjigu, njegove misli. S tom knjigom je sve krenulo naprijed, vratila mi se želja za čitanjem, a počeo sam i kupovati knjige – ističe Obuljen. Pritom napominje kako je zbog svojih brojnih radnih obaveza, prestao navečer izlaziti vani, već bi se uhvatio čitanja.

-Ne bih trošio novac na izlaske, već bih ulagao u knjige. Danas ih imam 700 ili 800. Na kraju najviše uživam u onom što mi je u početku bilo mučenje. Najdraže mi je svaki dan završiti s čitanjem. Kad čitam knjigu proživljavam tu energiju na poseban način. Ljudi uvijek teže vanjskim osjetilima, ali kroz disleksiju radiš na onim unutarnjim – smatra Obuljen te ističe kako čita knjige različite tematike, a ovih dana one baš vezane za temu Uskrsa.
-U ovim danima duhovnosti ujutro čitam knjigu meditacija ‘Razgovarati s Bogom’ Francisca Fernandeza-Carvajala, a navečer ‘Uvod u kršćansku mistiku’ Hildegard Gosebrink. Iduće su mi ‘Ispovijesti’ svetog Augustina te ‘Oče naš’ pape Franja – nabraja zanimljive naslove.

Okreni na pozitivan despet!
Svima koji imaju isti problem kao i on, Mario poručuje: Najvažnije je ne obazirati se na okolinu te ne odustajati, već biti uporan.
-Znam da nije lako ne obazirati se, ali čim te više omalovažavaju tim želiš još više pokazati da možeš i hoćeš. Okreneš sve na pozitivan despet. Trebaju učiti i kad-tad će svladati te poteškoće. A kroz savladavanje tih poteškoća počet će više uživati u životu. Pritom je važno da ih se kod učenja ne forsira, a jako je bitno da ih se ne ometa kako bi razvijali fokusiranost na čitanje. Jer bez fokusa bježi sve pred očima – ističe Obuljen, koji se za kraj opet vratio na temu svoje najveće ljubavi – čitanju.

-Volim čitati. S čitanjem započnem i završim dan. Ono me uistinu opusti jer kroz čitanje se igram maštom, prolazim neke proživljene događaje, ali i doživljavam nova iskustva, kroz koja uvijek naučim nešto novo. Kroz maštu razvijenu čitanjem, učenjem i radom na sebi, dolazim do novih spoznaja unutar sebe samoga, koje me ispunjaju i čine sretnijima. Baš kao što je Sokrat rekao da je neznanje izvor sviju zala te da trebamo prije svega spoznati samog sebe – zaključio je Obuljen.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana