Aktualno

MARE I LEONA U PRIČI SA STANOVNICIMA S Lapadske obale stiže poruka: Nismo nečiji kokošinjac. Ovako se ne živi u 21. stoljeću

Zašto se i dalje zaboravlja na Lapadsku obalu, pitaju se stanovnici ovog dubrovačkog predjela. Naime, u novom smo se điru zaputile upravo na Lapadsku obalu koja je proteklih dana uslijed obilnih kiša ponovno poplavila. Iako je ovog puta stanje izgledalo alarmantnije nego inače, dio mora prelio se na cestu, mulići koji stoje izvan mora, bili su potopljeni, za njezine stanovnike ovo nije nikakva novost. S poplutavanjem se bore ‘otkad znaju za sebe’. Potvrdili su nam to oni nešto stariji, ali i mlađi stanari ove iznimno prometne ‘ulice’ koja godinama vapi za kojom ‘kapi’ asfalta. Ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću žive u tako nezahvalnim uvjetima. Snalaze se kako god znaju, ali su izgubili svaku nadu da će Lapadska obala jednom zablistati, da će se njome moći normalno prometovati, da im kuće neće poplavljivati i da im kanalizacija svako malo neće isplutavati u tinele. Požalili su nam se kako gotovo 80 posto Lapadske obale nije spojeno na kanalizaciju, ali i kako im vodovodne cijevi neprestano pucaju. ‘Šaka u oko’ im je, ističu nam, i nova marina koja im je praktički ‘okupirala’ životni prostor. Zbog nje, ne samo da nemaju parkinga (jer Pašalić nije maknuo svoje strojeve i ostale stvari s njega), već kada se brodovi spoje na infrastrukturu marine, ne mogu se ni napiti čaše vode. Naime, padne pritisak i nemaju kapi vode.

Nasitili smo se obećanja. Za ovog zadnjeg nevremena, voda nam je ušla u dvorište na nekoliko metara. Morali smo uz pomoć željeznih skala prijeći preko zida dvorišta da bi ostali suhi za poći na posao

Ista priča od 60-ih
Na početku našeg đira susreli smo simpatičnu stariju gospođu čija se obiteljska kuća nalazi na Lapadskoj obali već preko 150 godina. Na našu tvrdnju kako je obala ponovno poplutala, uhvatio ju je smijeh. Više je na tu rečenicu navikla, a od 60-ih sluša kako će se Lapadska obala urediti te kako više neće biti problema s prodiranjem mora u kuće.

— Moja se stara kuća nalazi tik do fakulteta i svake godine popluta. Jedna je susjeda rekla da je morala mijenjati frižider, špaher ili ih eventualno podizati na kakve palete ne bi li ih zaštitila. Ali, ne može ih uvijek ni podizati. Tko točno zna kad će more nabujati? Drugi je susjed, što drži restoran na obali, ispred ulaznih vrata stavio nekakvu šticu. Ali, ne može ona more zaustaviti, eventualno može ublažiti val da ne pljusne u kuću. Ipak, ovo zadnje poplavljivanje bilo je skoro dosad neviđeno, nismo se nikako mogli obraniti – govori nam ova gospođa te dodaje da je cijeli ‘put’ Lapadske obale izgrađen sustavom ‘kamen na kamen’.

— Nema tu betona, eventualno malo klaka. Sve je više popucalo od pustih auta koja ovuda prolaze. Sto puta su krpali ovu cestu. Stalno govore o potpunoj sanaciji Lapadske obale, ali izgleda da uvijek nešto drugo ‘iskoči’ kao prioritet. Kažu da će je riješiti početkom iduće godine, ali vidjet ćemo što će biti. I to će napraviti samo prvi dio kod fakulteta, a onda, kad bude novaca, ovaj drugi dio. Ali, nije to rješenje tako raditi dio po dio. Sjećam se da se još 1960.-ih nasipala ova vala ne bi li se uredila. Dolazili su onda kukljičani s trabakulama i išli su po kamen za nasipanje obale. Taj su kamen od obale položili jedno dvadeset-trideset metara, vjerojatno su je toliko planirali nasuti. Nasuli su bili toliko toga da je kamenje virilo iz mora. Trebalo je nastaviti s radovima, međutim, došlo je do nekog problema i nije se ništa učinilo. Ali je zato more učinilo svoje i morske su struje sve izvaljale. Ne može se to kamenje više ni na dnu vidjeti – ističe nam ova simpatična gospođa. Prometa je bilo, prisjeća se, znatno manje pa su se u mladosti svi mogli kupati na Lapadskoj obali i sunčati na sred puta.

— To nam je bio gust, imali smo muliće i mogli smo ležati i na taraci, ali ništa se nije moglo mjeriti s tim ležanjem na sred puta. Prije je ovdje more bilo toliko čisto. To je bilo tako lijepo djetinjstvo, svi smo bili vani, družili se, pjevali smo i nismo imali televizije. Dobra smo generacija bili – priča nam ova gospođa. Na naše pitanje što misli o novoj Marini Frapi, istaknula je kako ‘po njoj marine ne bi ovdje ni trebalo biti’. Smatra da je na tom mjestu trebala biti lijepo uređena riva, proširen dvotračni put i da na tom mjestu mogu vezati svoje domaće brodice.

— To je sve što bi nam ovdje trebalo. A, ove jahte, beton i plastika su katastrofa – naglasila je. Šetajući Lapadskom obalom duž ljetnikovaca koji su zaštićeni kao kulturno dobro, u jednom od đardina susreli smo našu sljedeću sugovornicu. U jednom od ljetnikovaca živi od 1985. te ističe kako je na Lapadskoj obali jako lijepo živjeti, samo da im nije mora koje se diže i naplavljuje im kuće te vodovoda koji stalno puca.

— Do prije godinu dana smo bili stalno bez vode, sad je situacija nešto bolja. Svaki put nam kažu da će srediti Lapadsku obalu kad bude do kraja gotova i Marina Frapa. Ali, polako prestajemo vjerovati u to. Nasitili smo se obećanja. Za ovog zadnjeg nevremena, voda nam je ušla u dvorište na nekoliko metara. Morali smo uz pomoć željeznih skala prijeći preko zida dvorišta da bi ostali suhi za poći na posao. A i djeca s fakulteta su se snalazila, išli su kroz dvorišta ljetnikovaca jer se od mora nije moglo ići uobičajenom cestom. Kod nas je to redovita pojava. Ne bude svaki put ovako strašno, ali navodno svako malo, a to je bio slučaj i ovih dana, ‘naleti’ taj neki plimni val – govori nam ova stanovnica Lapadske obale. Dodaje kako im je problem i s parkingom. Naime, nije pod naplatom pa svatko parkira gdje god želi. Ponekad im parkiraju na samom ulazu u dvorište pa ne mogu nikamo izaći pa čak ni za baciti smeće do kontejnera koji su udaljeni samo nekoliko koraka.

Ljudi se snalaze, prave brane, svatko ima nešto ‘patentirano’ kako bi se zaštitio od prodora vode. Nije problem samo vode, već i kanalizacije. Cijela kanalizacija ispluta i sve nam uđe u kunete. Kad zovemo službe da to dođu ispumpati i očistiti bude ‘muko moja prijeđi na drugoga’. Vodovod kaže zovite Čistoću, na kraju svi zovu vatrogasce koji nas opet vrate na Vodovod. I pantagane isplutaju sa svime time i onda se turisti zgražaju i slikavaju ih

— Još nam bude strašnije kad Vodovod dođe nešto raditi na kanalizaciji. 80 posto Lapadske obale nije na nju spojeno. Ako ih tada uhvati plima, moraju prestati s radovima jer im treba suh teren da bi mogli nastaviti. Onda nam sav taj pijesak koji su ‘uskovitlali’ uđe u cijevi i sve začepi – ističe.

Muko moja prijeđi na drugoga
Naši sljedeći sugovornici cijeli svoj život žive na Lapadskoj obali i zasićeni su svim apsurdima koji se uz nju vežu. Mišljenja su kako im je život znatno otežan, osjećaju se zapostavljeno, a dodaju i kako se i turistima šalje jako ružna poruka kada prolaze Lapadskom obalom i vide u kakvom je stanju.

— Kako živimo ovdje? A, ljudi se snalaze, prave brane, svatko ima nešto ‘patentirano’ kako bi se zaštitio od prodora vode. Nije problem samo vode, već i kanalizacije. Cijela kanalizacija ispluta i sve nam uđe u kunete. Kad zovemo službe da to dođu ispumpati i očistiti bude ‘muko moja prijeđi na drugoga’. Vodovod kaže zovite Čistoću, na kraju svi zovu vatrogasce koji nas opet vrate na Vodovod. I nitko to na kraju ne počisti. I pantagane isplutaju sa svime time i onda se turisti zgražaju i slikavaju ih. Ne mogu vjerovat’ da u 21. stoljeću pantagane trče pred njima u jednom Dubrovniku – priča nam ova stanovnica Lapadske obale. O najavama Gradske uprave kako će Lapadska obala biti uređena sljedeće godine nemaju visoko mišljenje. Ne nadaju se obnovi, više su, naglašavaju, izgubili svaku nadu.

— Nitko nas nikada ništa nije pitao. Živimo ovdje cijeli život. Doznamo jedino informacije pred izbore kad nam počnu obećavati, a i preko medija. Svake godine kažu da će iduće godine tako da više ne vjerujemo u to. Premalo nas je ovdje da bi nas netko uzeo u obzir. Iako, ovo je ipak bitna cesta. Fakultet je tu, dva hotela, sada i ova marina. Nemamo gdje s autima. Hoteli imaju velike parkinge, ali to je samo za goste, mi ne možemo parkirati, pod rampom je. A i neće nam na lijepe oči dati parking, gdje će onda njihovi gosti parkirati. Jedino da nam Grad izađe u susret i zakupi dio mjesta. Mi bi ih plaćali naravno. To bi nam uvelike pomoglo s problemom parkinga. Što da vam kažemo. Nije ih briga za nas – ističu nam stanovnici. Zabrinuti su što će se dogoditi ako Lapadska obala doista bude dvosmjerna, kako se i najavljuje.

— Bojim se da će nastat’ ‘kazin’. Ne znam što će nam tek onda biti s parkingom. Zasad se snalazimo, parkiramo ispred fakulteta, kod Kazbeka jer je sad Pašalić oslobodio dio. Ali, ako parkiramo na šetnici da bi samo na koju minutu iskrcali djecu ili izbacili spenzu, komunalni redari odmah dolaze, slikavaju. Razumijem da oni moraju raditi svoj posao, ali mi tu živimo i nemamo drugog načina. Nećemo tegliti spenzu kilometar do kuće. Nitko od nas nije tako bezobrazan da ostavi auto na šetnici satima. A, i Pašalić je od 1. siječnja 2018. trebao napustiti plato, ali nije. Otvorio nam je samo jedan dio parkinga bliže INA-i. Komunalni redari mu pišu kazne, a on ulaže žalbe i to sve tu tako stoji umjesto da ga deložiraju. A, ako parkiramo ispod zida kod Sorkočevića, automobili nam ‘nastradaju’. HAZU nije sanirao borove, a lani su grane padale po automobilima. Tražili smo da to saniraju. I zid se bio urušio pa smo preko medija uspjeli to nekako riješiti. Sad se već urušava drugi dio – pričaju nam. Dodaju kako je ‘Lapadska obala jedina ulica koja nikada nije bila okićena za blagdane’.

Kad se renovirala Batala ostavili su nas puna tri dana bez vode. Nisu smjeli zatvoriti obalu da ne bi stvorili gužvu na Vojnoviću jer je Lapadska obala bila jedini ulaz za Lapad. Ma, u nas samo krpaju, ništa konkretno ne saniraju. Još su stavili na početku tamo poviše rupe znak ‘pazi rupa’. Eto ne bi da je jedina na Lapadskoj obali

— Nemamo javne rasvjete pa nam kažu da ne mogu kititi. Nemamo ni natkrivene autobusne stanice. Ovdje je užasno čekati autobus po zimi i kiši – ističe naša sugovornica.

U spenzu u gumenim čizmama
Prisjeća se prosvjeda iz 2016. godine zbog početka radova na marini. Došao im je, naime, dopis da moraju maknuti svoje barke u najkaraćem roku. Okupilo se tada 500 ljudi, i nakon toga se, dodaje naša sugovornica, krenulo s izgradnjom pontona na Batali kako bi imali gdje vezati barke.

— Nije barka čačkalica, nećemo je parkirati u dnevnom boravku. To je bilo strašno. A bili smo svi pod ugovorom za te vezove, ali i mimo toga dobili smo datum dokad moramo barke maknuti – govori nam. Prisjeća se i kako im je izgledala svakodnevica dok je Marina Frapa bila u izgradnji i to u tri smjene.

— Bilo mi je k’o da mi buše doma u tinelu. I onda se otvorila ta marina pa sada trpimo dernjavu s tih nekoliko jahta do sitnih ura. Na ulazu na Lapadsku obalu postoji jasno ograničenje tonaže koja smije prolaziti njome. A kada je Pašalić gradio marinu, to se nije poštivalo. Koliko je samo ogromnih kamiona s teškim labudicama ovuda prevezeno. A, nama ne daju, kad imamo neke radove po kući, da nam dođe ‘tamić’ pokupiti šut. Tražili smo dozvolu da se kamion zaustavi na pola sata da sve pokupimo i nisu nam je dali. Rekli su da uzmemo kariole i sve doguramo do proširenja kod Sorkočevića – naglašava naša sugovornica. Dodaje i kako je prošle godine Čistoća napokon krenula s ‘antipolucijom’ ili čišćenjem mora od smeća. Do tada su ga, ističe, oni sami čistili jer nisu mogli više gledati da im se smeće tako skuplja uz obalu. Bila ih je sramota i pred turistima koji su slikavali sve to. Prije bi, dodaje, zvali Čistoću, ali bi im oni rekli kako to ‘nije njihova nadležnost’ jer je riječ o pomorskom dobru. Prisjeća se također i trodnevne ‘opsade’ Lapadske obale. Točnije, 2010. godine, krajem studenog toliko su poplavili da su na kavu u obližnji kafić išli ‘preko prozora’, u spenzu su išli u gumenim čizmama i to tri puna dana.

— Pucale su nam cijevi, a nitko nije znao pa bi ih krpali po noći. Kad se renovirala Batala ostavili su nas puna tri dana bez vode. Nisu smjeli zatvoriti obalu da ne bi stvorili gužvu na Vojnoviću jer je Lapadska obala bila jedini ulaz za Lapad. Ma, u nas samo krpaju, ništa konkretno ne saniraju. Još su stavili na početku tamo poviše rupe znak ‘pazi rupa’. Eto ne bi da je jedina na Lapadskoj obali – kroz smijeh će naša sugovornica.

Taksisti ovuda ne prolaze
Njezin susjed istog je pak mišljenja te naglašava kako Lapadska obala ‘nije nečiji kokošinjac, već da pripada njima i njihovoj djeci’. Ističe kako je netko nekada napravio i zidine od kojih Dubrovčani danas lijepo žive. Pita se zaštose i za njihovu djecu i buduće naraštaje ne bi nešto napokon napravilo na ovoj obali kako ne bi rasli u ‘vlagi i smradu’.

— Ako je u proračun ušlo 20 milijuna kuna za proširenje Lapadske obale prošle godine, a svi pričaju na svakoj sjednici da Lapadska obala ide, gdje su ti novci, u što su uloženi? Jer mi ne vidimo da se nešto pomaklo. A kako obala može ići kada nije ni raspisan natječaj za izvođača radova? Zašto nam se rugaju, zašto pričaju o nečemu što nije realno? Mediji su nam u ovome najjača karika. Jedan čovjek ne može ništa napraviti, ali vi nam budite produžena ruka. Znate li da taksisti više ne prolaze s Lapadskom obalom jer dobivaju loše komentare gostiju? Žale im se da je ovo najgora cesta kojom se može prolaziti. Turisti budu šokirani koliko im ‘protresu’ bubrege dok ih ovuda voze. Ne može se ovuda ni šetati, obala je ‘za slomit nogu. Stranci često ovuda padaju preko pustih rupa – govori nam ovaj sugovornik te se pita može li jedan privatnik utjecati na život svih ljudi u Dubrovniku, misleći na Marinu Frapu Franja Pašalića.

— Oborinska odvodnja i kanalizacija su na Lapadskoj obali spojene u jedno. To je trebalo 2012. biti odvojeno i riješeno prije nego se gradila marina. A sad kad mu dođu brodovi i puste vodu ili je počnu punit’, cijela Lapadska obala nema ni kapi vode. Pristisak se smanji, ljudima se nemoguće uslijed sezone u vlastitoj kući otuširati. Spojili su se na našu infrastrukturu koja ni nama nije bila dovoljna – ističe ovaj stanovnik Lapadske obale te zaključuje kako je svima sasvim nevažno kako izgleda njihova svakodnevica te da, kada Lapadska obala poplavi, samo stave rampu na početak, zatvore ih i ostave ih da se bore sami sa sobom.

Pišu: Leona Rašica i Maria Prkut

Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 20. studenog 2019.

Pročitajte još

BEZ ‘PREPORODA’ Sindikati s Vladom potpisali ispregovarani sporazum

Dulist

Križni put Srđem u spomen na poginule branitelje i civile

Dulist

Gradnja pristupnih cesta Pelješkom mostu konačno u punom pogonu

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija