Ja ću morat ić – rekla bi. Nije bilo puno pitanja. A nije ni ona puno govorila. Nakon povratka iz Zagreba, iščekivanje, a onda tuga i tjeskoba. Još jedan neuspjeh. Samo ona zna koliko je puta, tijekom dugih sedam godina, prošla mukotrpnih postupaka umjetne oplodnje. Koliko je neprospavanih noći iza nje, koliko prolivenih suza, nedosanjanih snova…
Na neki poseban način i cijela je redakcija prolazila njezinu dramu, bilo nam je teško gledati je kako pati jer osim što je priroda pred nju stavila prepreku, zakonske su regulative samo otežavale da se njezina najveća životna želja, da postane majka, i ostvari.
Prvog srpnja, kad nam je poslala poruku iz rodilišta redakcija je kolektivno oplakala. Plakali smo od sreće! Naša je Andrea postala mama!
Ta žena, naša kolegica postala je oličenje hrabrosti kako za nas, tako i za veliki dio javnosti kada je pred godinu dana pročitao njeno emotivno pismo u kojem je poručila „Ja sam MPO pacijentica i nisam ubojica! Samo želim zagrliti svoje dijete!“.
Pismo je tada uputila premijeru Milanoviću, ministrima Ostojiću i Opačić te saborskim zastupnicima. Shrvana birokracijom, a nalazila se pred novom preprekom, jer su HDZ-ovi zastupnici Zakon o umjetnoj oplodnji koji se nalazio pred saborskom raspravom, usporedili sa zločinima u Jasenovcu i Bleiburgu. Za njih su te hrabre žene bile ubojice! Andrea je pismom pokušala senzibilizirati javnost, ali i ukazati na bespomoćnu situaciju u kojoj se nalaze pacijenti koji se uz pomoć medicine žele liječiti od neplodnosti. Javno je progovorila o svom izboru. Izboru koji je nažalost u nas još uvijek tabu tema zbog zatucanih razmišljanja pojedinaca.
Ipak, Andrea se, bez obzira na surovost birokracije i zakonska ograničenja, nije predala. Nedugo nakon što je napisala pismo, vratila se iz Zagreba sva ozarena. Uspjela je! Njezina želja, volja, upornost i ljubav su prevladale sve prepreke.
Prvog srpnja rodila je savršenu djevojčicu, tešku 3 i pol kila, dugu 51 centimetar. Njezino malo čudo, da cijela priča bude još simboličnija, prva je dubrovačka beba rođena u Europskoj uniji.
Mi smo sretni, toliko da smo se o ovom morali pohvaliti. Sretni smo što smo bili pored nje tijekom svih tih mučnih sedam godina, koje je vjerujem izbrisala s prvim bebinim plačem.
Sretni i zato što nas je Andrea naučila što je to hrabrost i upornost. Sretni jer je ona napokon sretna!
Adio Vam