U ovoj izolaciji vezano za virus i potres, napisala sam jedan emotivni tekst, često se sjećajući Dubrovnika u teškim trenucima, a isti bi rado podijelila sa svojim Gradom i dragim prijateljima – reći će nam naša sugrađanka Majda Miloglav.
Pročitajte njeno pismo.
Nikad napisano pismo mojoj prijateljici u Dubrovniku!
Zadnja svjetla se gase. Ležim u krevetu i po tko zna koji put prelistavam stare, nikad zaboravljene fotoalbume svog djetinjstva. Meni dragi likovi: prijateljice i prijatelji.
A među njima i ona. Moja Majda!
Sada sam daleko i uvijek sam ti htjela puno toga reći.
Nije da nije bilo prilike i vremena… Ali…
Zapravo, toliko sam ti bliska.
Naši zajednički dani u Dubrovniku, vjetar u kosi, divne ljetne noći, zimske šetnje uz more.
Uvijek se sjećam Tebe…
Evo, upravo danas razmišljam o tebi, tvom životu, onako istinski borbenom… Od tebe drugačije ne očekivah, dok tihim, a toliko vidljivim koracima koračaš dalje… Raduješ se…
Ja znam, prošla si ratna vremena u Dubrovniku, Hrvoje, Ljiljana…Ti… Svi Dubrovčani, bili ste dio mojih misli i često mojih snova… Toliko ranjeni, povrijeđeni… Ali vrijedni svake minute razmišljanja i poštovanja…
Ja danas Majda, sjedim sama, šetam sama, materijalno zbrinuta, no zavidim Ti, znajući da Te hrabrost i ustrajnost kao i čvrsti obiteljski temelji vode pravim smjerom… Nemoj skretati – ostanu tu… Molim te !
Draga Majda, tvoj i naš Dubrovnik je biser-zlatni Grad, obožavam ga, puno više od ovog mog višemilijunskog, ispraznog, ugroženog, nadasve hladnog, beskarakternog…
Rado bi pobjegla iz ove realnosti k Tebi… Jer, vi zaista niste svjesni…
Sjećaš li se višegodišnjih izazova tijekom studija, tisuće stranica pročitanih knjiga, napisanih stihova… Svojih kolega s Pravnog fakulteta o kojim si mi često pričala, naših razgovora i svog osmjeha kada sam ga od tebe najmanje očekivala…
Sve tvoje daljnje životne prekretnice za mene su bile daleke, neshvatljive, pomalo nedokučive…
I danas, kad je cijeli svijet ugrožen, kada odgovore na mnoga pitanja nikada nećemo dobiti, kada se u glavnom gradu suočavate i s posljedicama potresa (kojega si sama više puta u životu osjetila), vjeruj mi, moglo je biti gore…
Ovo nije kraj. Puno puta ću misliti na tebe, a jednom ti i pismo napisati i poslati…
Ne zamjeri, ponekad samo razglednicu – Tebi i mom dragom gradu Dubrovniku.
Jer, vjeruj mi, vrijeme nam je vječni prijatelj!
Navedeni tekst posvećen je mojoj nikad zaboravljenoj prijateljici!
„Generacijo moja, čujem nebeski glas !
Generacijo moja, ti znaš, vrijeme radi za nas !“