„Samo nek’ se ‘ije, pije i trumpa!“ piše u sms – u, današnjem najčešćem načinu komunikacije među ljudima, koji kruži ovih dana po našim mobitelima.
Po naški, „američki Kerum“ pobijedio je njihovu ratobornu i bahatu „Pusićku“. Toliko o svjetskim događanjima ovih dana, a u nas doma, glavna tema su „adventske kućice“ na Stradunu. U samo pet dana Ministarstvo kulture RH promijenilo je svoju odluku, preporuku, mišljenje… Kako već nazvati „ono“ njihovo priopćenje o zabrani kućica na Stradunu, te nakon razgovora sa našim Knezom Andromenom dozvolili postavljanje čak 14 „ugostiteljskih“ kućica. Postavljanje kojih su pet dana prije ko – branili! „Suglasili“ su se, bez pojašnjenja i dodatnih pitanja o sanitarijama, bocama plina na Stradunu, nemogućnosti prolaza hitnih i sličnih službi, činjenja „palanke“ od Straduna, ništa ni o svjetskoj baštini … i svi ostali koji su se bunili, zašutješe. Zamučao je i usnio je Grad gospara. Sve ih je naš Knez „zamađijo“! I ovdje odgovor tek nalazimo u stripu „Alan Ford“, ono kad sir Oliver uvodno upita: „Halo Bing, kako brat?“, a onda nastavi kupovati i prodavati sve, što je očiti interesni postulat današnjeg Dubrovnika i ljudi koji ga vode. Ili koji ga isključivo ulogom u prvom licu jednine, „ich“, samostalno vodi. Na žalost.
Naokolo Kolorine
Ma ajmo mi na ili u Pile, još smo tamo u điru prije povratka na Stradun u đir. „Mi Pilari smo kao klinci prve džeparce zaradili radeći na Igrama i na Lovrjencu! Koliko smo puta gori – doli, tim skalinima s rekvizitom za te prve predstave Igara, a tek u našim igrama, van ljeta. Svi smo se igrali tu oko Lovrjenca , u tom „gaju“, šumici oko njega, na tim klupama, ma svuđe… “ sjetno će gospar Đuro Market s pogledom na tu velebnu tvrđu dubrovačke povijesti. Taj njegov sjetni pogled ka Lovrjencu upućen je s Kolorine, sa onog malog puta koji se odvaja s ulaza na kupalište Šulić i dalje vodi šetnjom pored onih sedam, tako smo izbrojali, prolazniku skrivenih malih kamenih kućica, svakako jednog od najljepših i najoriginalnih dijelova dubrovačke povijesti. Pripadaju obiteljima Demović, Aleksić, Šulić, Domić i dvije Jagodi Buić, koja ih je kupila i preuredila. Tim uskim putem može se dolje do stijena i među njima malih ulaza u more, a dalje prema gore, na malo parkiralište ispred velike zgrade koju starija čeljad još uvijek zovu „Jelića kuća“ po nekadašnjem vlasniku, te do znane mastione i kemijske čistione „Domić“, puteljkom koji gore postaje Ulica od Kolorine. Na žalost, baš se i ne može, jer na pola tog puta je odavno postavljen raštio, zaključana kapija, te smo dalje morali nase, u Ulicu Tabakariju, te gore uza skaline, pored samostana od dumana, do „Jelića kuće“ i Ulice don Frana Bulića,koja je na neki način i gornja granica ovog kvarta, zvanog „U Pilama“.
Ulicom don Frana Bulića
Ulica don Frana Bulića počinje ulaskom s Ulice dubrovačkih branitelja, onim skretanjem kad se idemo parkirati na Gradac. Pored prve kuće gdje je u prizemlju kafić „Art“, a gdje je nekad bio Kineski restoran. Pa pored ili ispod nekadašnje Ljetne pozornice Igara, gdje su igrane prve predstave, a gdje je već odavno ostala tek „tehnika“ Igara, koju na ulazu čuva ona predivni i tako čudni kip Herakla iz istoimene predstave Marjana Matkovića koja se tamo sedamdesetih godina igrala u Dvoru. Dalje, vozilom ili na noge, zgrada je IUC – a, nekadašnja Preparandija, neko vrijeme osnovna škola za klince iz Grada i sa ili iz Pila, do nje u nastavku s te strane je zgrada koju će i danas starija čeljad nazvati „bivša zgrada suda“, a već nekolikog godina tu je „američki fakultet“. Niže preko puta IUC – a i tog đira je možda i najkraća dubrovačka ulica, ali svakako jedina ulica bez ijednog stanovnika, ulica znana nam po svojim šetnji ugodnim skalinima i restoranu i omiljenom kafiću „Sesam“ Miška i Marine Ercegović, Ulica Dante Alighieria. Naredna je „Jelićeva kuća“, preko puta „bivšeg suda“, prije koje se odvaja Ulica od Kolorine, a iza koje je put na parkiralište i znani nam park Gradac, te dalje na Danče. To su tek mitska mjesta odrastanja Pilara. „Na Gradcu smo vazda kao mulci išli kibicat’ parove na klupama! Joj da su znali kako ih gledamo i to sve vidimo! Ne bi im bilo ugodno! A Danče, to je uvijek bilo mjesto tišiine, poštivanja i okupljanja na neki funero ili misu, osim ljeta,kad bi se tamo okupilo masu čeljadi na kupanje i druženje. Posebno mjesto u našem odrastanju, nas Pilara posebno, su Gradac i Danče!“ prisjeća se gospar Đuro Market.
Park i kupalište
Najpoznatiji i najveći dubrovački gradski park Gradac uređen je i otvoren 23. srpnja 1898. godine, od kada postaje ugodno šetalište za mnoge željne mira i ugodne arije. Između dva svjetska rata tu je bio i mali zoološki vrt za ptice i manje životinje, zvan „Ptičji vrt“, otvoren 1929. zahvaljujući društvu „Dub“, koje je o njemu tih godina i brinulo. Unatoč mnogima koji su ga rado posjećivali, zatvoren je 1941., jer tadašnje općinske vlasti nisu imale želju financijski ga podržati. Tu je i nekad prelijepi ribnjak, danas tek odlagalište smeća sa ponekom preživjelom zlatnom ribicom, gdje je bila i Amerlingova fontana, premještena odavno u park na ulazu s Pila u Grad. Gradac je znan i po predstavama Igara, šetnjama zaljubljenih i odmoru svih koji žele pobjeći od svakodnevnih problema. Znan je i po parkiralištu, gdje se i u najvećim gužvama, zna pronaći slobodno mjesto. Danas je na žalost Gradac jako zapušten, sramota za „najbogatiji“ grad u Hrvatskoj, noćno okupljalište zalutalih mladih koji tu provode noći u piću i dernjavi. S Gradca se silazi na Danče, kultno i omiljeno kupalište i okupljalište mnogih, posebno naravno domaće čeljadi, znano po bistrom moru, stijenama, osnivanju VK „Juga“, Divljoj ligi, igranju na suncu i bosih noga „na malih barica“, kartanju u hladu i dobrom iću i piću u ugodnom društvu. Nekad davno, za vrijeme Republike, Danče su bile mjesto gdje su boravili oboljeli od kuge, te je zbog njih tamo izgrađena zavjetna crkva Svete Marije, od čeljadi nazvana Gospa od Danača, omiljeno mjesto velikog poštivanja svih Pilara, svih Dubrovčana, ali i svih dubrovačkih pomoraca, koji je pozdravljaju sirenama sa svojih brodova kad tuda prolaze, dok im časne sestre uzvraćaju pozdrav svojim zvonima, za mirno more i uz molitvu za sve pomorce. Ta tradicija pozdrava pomoraca i dumni traje već preko 300 godina. Crkva Gospe od Danača na svom oltaru ima vrijedni triptih Nikole Božidarevića, a pored crkve je groblje, u koje su se nekad ukopavali preminuli od kuge, a već odavno ugledni gospari.