Grad

KROJAČICA VESNA PALUNKO S iglicom u ruci dočekam sitne sate

‘Meni je osmijeh urođena mana’, govori nam krojačica Vesna Palunko. Mi ćemo reći da nije mana, već najljepši ‘suvenir’. Iako je ova vlasnica krojačke radnje ‘Vess’ na gruškoj obali svakodnevno pretrpana poslom, za nas je imala vremena. Odlučila nas je pustiti u svoj svijet, Vesnin svijet što i označava naziv njene radnje koju drži tri i pol godine. Za radno vrijeme je nismo smjeli pitati jer ga – nema. Osim krpanja i prepravljanja odjeće, gospođa Vesna poznata je po svojim ručnim radovima, što je zapravo njena prva ljubav.
-Smjena mi traje do 14 sati. Kad odradim lijepi dio s narudžbama, tad zatvaram radnju i onda tek počinje pravi rad na strojevima i mašinama. Jer posao krojenja, osmišljavanja novog modela ili izrade proizvoda zahtijeva mir i koncentraciju. Tako da se znaju dočekati sitni sati… Rečem ljudima da idem natrag iz kluba – priznaje nam. Kroz dan joj dođe ogroman broj ljudi, a većina ih treba nešto prepraviti. Kako sama radi, uvijek mora (i želi) biti dostupna, i za nevremena i kad ima glavobolju.

‘Popravci su bili moja sigurnost’
-Sjećam se kad je snijeg padao, morala sam doći jer sam mislila: ‘Netko će mi sigurno doći na vrata’. Uvijek nešto treba, nekakva sitnica, ako se ne kupuje nekom suvenirčić, onda treba skratiti svečanu haljinu. Ali u zadnji tren, uvijek je 5 do 12! Uvijek popustim, to nije dobro za mene. U 90 posto, ma i 95 i 9! I rečem ‘gdje ste dosad bili’, ali uvijek odradim – kroz smijeh će. Nema vremena provesti ni vikend na Šipanu, gdje se inače udala. Prođu i dva mjeseca kako ne pođe na ovaj otok, a ne može bez mora, kupanja i sunca. No, ovo je zahtjevan posao koji traži puno vremena pa joj niti jedan radni dan ‘nije ispod 12 sati’.
-Nažalost nekad nemaš vremena za sebe i druge. Prvi put sam u tri i pol godine uzela pet slobodnih dana, sad na početku studenog. Ali uvijek kažem, ako imaš neki svoj cilj i ritam, onda ništa nije teško. Vikend jedva čekam, ali u smislu da mogu napraviti što trebam. Postavljam uvijek granicu po pitanju narudžbi. Moram ju imati! Sve se radi pažljivo pa je ponekad potrebno sve početi ispočetka kako bi dobro ispalo – govori nam. Kako smo i rekli, gospođa Vesna proizvodi suvenire. Što joj je inspiracija? ‘Život!’, na prvu će gospođa Vesna.
-Na početku su popravci odjeće bili moja sigurnost kojom sam plaćala račune. U našem je gradu sve manje zanata pa ljudi i nemaju baš izbora gdje bi prepravili svoju odjeću. Budem zatrpana pa zato i ne stignem onda napraviti svoje suveniriće, što je moja ljubav i želja. Radim torbe, tunike, vestice, privjeske… Ma i kad sam najumornija, razveseli me kad nekome dobro stoji neka moja tunika. Ideju i inspiracije valjda imam u sebi, a stari etno duh volim ukomponirati u nešto novo. Volim unijeti vedrinu u nove proizvode. Ne želim da ljudi kupe nešto i da im stoji u ormaru. Najsretnija sam kad vidim da se moj proizvod ‘šeta’ i da ‘živi’ – kaže.

Šije monture trombunjerima
Prije dvije i pol godine počela je šiti monture trombunjerima. Tada ju je jedan od novih članova, inače njen prijatelj, zamolio da mu napravi novu monturu.
-Svako nekoliko primaju nove članove koji nemaju svoje odore, a neke se vremenom i unište. Posuđuju odore jedan od drugoga, ali kad trebaju ići obojica, nemaju što obući. Kad me prijatelj zamolio da mu napravim odoru, nisam mogla odbiti. Dapače, bila mi je velika čast. Dečki su super zadovoljni i zbog toga mi je drago. No, u zadnje mi je problem naći čoju, specifični materijal, specifične boje od koje se odora izrađuje. Nadam se da ću je uspjeti pronaći – ističe. Izrađivala bi odjeću prema narudžbama, ali jednostavno ne može stići se tomu posvetiti, osim u nekim posebnim prilikama. ‘Ne šijem više ni haljine ni odijela za maturalne zabave. Sama sam, treba mi još koja ruka, ali nikako da ju pronađem. Ne stignem, treba se tome posvetiti. Sad sve što napravim, stavim u radnju – kome se sviđa, neka kupi’, priznaje. Naime, traži ispomoć sigurno više od godinu dana.
-Nažalost, zadnjih 20 godina nemamo podmladak što se tiče tekstilstva. Smjera u Obrtničkoj školi nema već dosta godina. Dosta mladih cura i koje su završile ovaj zanat, ne bave se tim poslom. Ovo je posao u koji moraš uložiti dušu, tijelo i vrijeme, ali za sitno novaca. Kad sam pretrpana, kažu mi uvijek, ajme koliko imaš posla. Imam posla, ali me nikad ne pitaj koliko imam novaca (smijeh) – kaže nam.
Kreativan i vedar duh Školu za tekstilnog tehničara završila je u mjestu Stolac u BiH. Bilo joj je malo, ističe, pa je usput završila i trgovačku školu.

11 godina u industriji
-U Dubrovnik sam došla čuvati nepućicu. Brat mi je rekao tada da me zaposlio u Jadranke. Došla sam tamo, a sve je bilo puno strojeva i žena. Tu sam provela 11 godina i stvarno sam puno toga naučila. Međutim, došao je rat, a Jadranka, odnosno Jugoplastika je propala. Doma sam šila, a onda sam se zaposlila kod gospođe Nade u Šipčinama. Tu sam izbrusila zanat – govori. Dakle, četiri je godine zanat učila u školi, 11 godina je bila u industriji, a onda ju je gospođa Nada učila finesama dvije godine. Nakon toga, proradio je njen trgovački duh. Počela je raditi u Euroshopa u kojem je ostala idućih 11 godina. ‘Dosta se iskustva s vremenom skupi’, kaže. Ali i za vrijeme trgovačke ‘ere’ uvijek je nešto šila i pitala se: ‘Kad ću ja sebi nešto otvoriti? Bilo me strah pomisliti o nekakvim najmovima. Bih, ali kako ću. Nakon što je propao Euroshop, radila sam poslove koje nisam voljela. Jer ja sam kreativnog i vedrog duha’.

-Ali obzirom na okolnosti, morala sam raditi. No, nisam bila zadovoljna. Nisam to bila ja. Dala sam otkaz i nakon nekog vremena, išla sam tražiti novi posao. Na putu za razgovor, na gruškoj obali primijetila sam da se ovaj mali prostor iznajmljuje. Pomislim: ‘Evo moga prostora’. Umjesto razgovora za posao, zvala sam agenciju za njegov najam. Bilo je na početku razbijanja glave, ali evo me tu 3 i pol godine – priča. Djelatnici iz susjednih butiga su joj ‘fenomenalni’.
-Bili su tihi – dok ja nisam došla (smijeh). Divni su, stvarno smo super, šaljemo uvijek kave jedni drugima. Nikad neću zaboraviti kad sam tek počela raditi i imala sam jaku prehladu. Idem na posao, nema me tko zamijeniti, a ljudi dolaze. Rekla sam već, teško je sam raditi jer me nitko ne pita jesam li prehlađena ili boli li me glava. Deset minuta nakon dolaska u radnju, susjeda mi je donijela skuhani topli čaj. Nismo se dobro ni znale, a to mi je puno značilo. Sad smo dobre prijateljice. Volim tu toplinu, ljudskost i veselje. Postali smo hladni i preužurbani – priča gospođa Vesna. Dodaje kako ljudi moraju shvatiti da je ona ‘samo čovjek od krvi i mesa’ i da ‘ne može svima uvijek udovoljiti’.
-Postoje i neke stvari koje moram odbijati jer su neisplative. Ili ih ne mogu sama napraviti. Primjerice, meni dođe narudžba od 30 košulja, za što mi treba punih 30 dana. Trebala bih onda zatvoriti sve. Misle ljudi da je sitnica napraviti neke stvari. Pa im kažem: ‘Je li čačkalica sitnica? Uzmi lijepo iz šlepera jednu po jednu i tako 5 tisuća čačkalica iznesi 100 metara dalje…’ I za to treba vremena. Ruke mogu napraviti onoliko koliko mogu. Želim, ali ne mogu. No, moji su klijenti razumni. Imam sreću da se uvijek dogovorimo – kaže gospođa Vesna.

‘100 na sat’
Je li Vam najgore vrijeme Božića? ‘Nije, svako mi je’, kroz smijeh će. Otvorila je, naime radnju 1. lipnja prije tri godine i radila je odmah ‘100 na sat’. Promislila je: ‘Neka samo izdržim sezonu’, no na jesen treba obnoviti garderobu. ‘Izdrži Vesna i to, bit će lakše na zimu’, govorila je tada.
-Onda je bilo izguraj ovo vrijeme od pred Božića do Nove godine. Prvi mjesec je laganini. Zatim sam shvatila da tada dolaze izbušene i poderane jakne. Drugi mjesec već počinju maturalne pa uvijek treba nešto skraćivati. Dođe treći i četvrti mjesec kad su u điru Uskrs, krizme, pričesti… Onda dolazi sezona pa time ugostitelji, hoteli, konobari koje treba ‘srediti’. Pa smo opet u šestom mjesecu – priča nam, ponovno sve kroz smijeh. Žao joj je što njen zanat nije cijenjen onoliko koliko bi trebao biti.
-Moja tunika jest drukčija, posebna i unikatna, ali se u nekoj velikoj butizi slična tunika prodaje po cijeni od sto kuna. Pa me pitaju kako nešto moje ima višu cijenu? Dosta njih ne cijeni rad ruku – rekla je. Prisjeća se ‘Crnog petka ’prošle godine, kad su se cijene u drugim butigama spuštale i do 70 posto. -Dolazi kod mene žena i pita je li kod mene crni petak? Pitala sam je: ‘Što će mi?’ Pa svugdje je sniženje, kaže mi i nastavlja: ‘Jesu li kod mene usluge jeftinije?’ Ma nisu, ne mogu se obraniti ni ovako. Do 10 ura 10 ljudi me pitalo isto pitanje. Onda sam napisala da su usluge za ‘Crni petak’ 50 posto – skuplje – priča nam. Na kraju ističe kako bi voljela pronaći ispomoć ili barem mlade ljude koji bi željeli raditi, a ona ih tomu može naučiti.
-Zanat izumire. Ne znam ni gdje postoji škola za krojače. Imamo dva postolara i urara.. Neću reći da mladi ne bi željeli raditi, javilo mi se njih nekoliko. Ali, pojave se dva puta i više ne dolaze. Ponavljam, ovo je posao koji zahtijeva vrijeme, a ono je dragocjeno – zaključuje naša krojačica Vesna s gruške obale.

Iz tiskanog izdanja od 27. studenog 2019.

Pročitajte još

ZA PRVIH SEDAM MJESECI Grad isplatio 1,8 milijuna kuna dara za novorođeno dijete

Dulist

FRANKOVIĆ ČESTITAO ŠURKOVIĆU ‘Pokazao si koliko se vrijedi odricati, truditi i žrtvovati kako bi ostvario uspjeh’

Dulist

VIDEO/GUŽVA IZA GRADA Vraćamo se na dobro poznate prizore u sezoni

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija