Ulicama moga Grada

Krešo Nikić i neke davne slike

Zabijelio Grad i sve naokolo kao sijeda brada našeg parca u dane Feste. Stari bi rekli: „Kandelora, zima fora! Za njom ide Sveti Blaž i kaže da je laž!“ A baš je bilo fino. I Grad opet pun čeljadi. A sad nam valja dalje.

Živit u trpljenju u divnom, al' otužno pustom Gradu do proljeća. I prvih kruzera i furešta. I u toj tišini osluškivat što se zbiva naokolo.
 

Krešo Nikić je svakako jedan od neizostavnih likova kvarta Za Rokom, ali i Grada. Bio je bokser, plivač, vaterpolist, a po stare dane koje provodi u Župi, boćar. „Što god sam igro' službeno, nikad nisam izgubio!“

Evo ni mjesec dana nove Vlade nam nije trebalo za shvatit o kome se radi. Dovoljno je slušat Čačića koji ne silazi s ekrana. Što taj sve ne izgovori! Vrlo nervozan i bahat lik. Prava „dupla faca“. Hrvatska bi se spasila kad bi ga Mađari koju godinu „zadržali“. Ma, svi su oni isti. Pa, ajmo mi po Festi iznova u đir sjećanja. Za čut još malo priče o Rokašima. U Gradu za srest ga nije lako. A kako se mnoge priče o Gradu bez njega ne mogu privest kraju, ajmo konačno do Župe. Za nać' ga, jer tamo živi od rata.
 
U ŽUPU PO ROKAŠA
 
Krešo Nikić je svakako jedan od neizostavnih likova kvarta Za Rokom, ali i Grada. Bio je bokser, plivač, vaterpolist, a po stare dane koje provodi u Župi, boćar. „Što god sam igro' službeno, nikad nisam izgubio!“ Rodio se 23. svibnja 1935. na Pelinama, brzo preselio s obitelji u Karmen, a još brže Iza Roka. „Već prije onog, Drugog svjetskog rata preselili smo tamo, u Čubranovićevu! Al' cijel' rat prespavali u Bokaru. Ma muči! Stalno po nekim skloništima. A nigdje nije bilo ništa ni za pit' ni jest'!“

Tko je mogao očekivati da će ta davna slika, učenika prvog razreda Osnovne škole Centar iz 1951. godine privući toliko pažnje, sjećanja, izazvati toliko ugodnih sentimenata!

Skoro do početka ovog zadnjeg rata živio u Čubranovićevoj, malo prije preselio u Župu odakle mu žena, iz obitelji Zec, te pošteno vratio ključ stana na kojeg je imao stanarsko pravo pravim vlasnicima kojima je kuća vraćena u povratu imovine. Pošteno. Kakav je i danas ostao u sjećanju mnogih iz Grada. Još uvijek ga se mnogi sjećaju i kao vrhunskog sportaša. Počeo je s boksom, još u srednjoj školi. Prelistavamo stare foto albume, vadi slike, pojašnjava… A onda nalazimo davne slike s boks susreta, koji su se održavali u dvorani na katu u Sponzi, gdje je sad Arhiv. U Gradu je tad postojao i Boksački klub, s puno mladih, uz jako puno publike. Tamo negdje krajem četrdesetih… E tu opet mala pauza, jer…
 
FOTKA UZBURKALA USPOMENE
 
Tko je mogao očekivati da će ta davna slika, učenika prvog razreda Osnovne škole Centar iz 1951. godine privući toliko pažnje, sjećanja, izazvati toliko ugodnih sentimenata! Na njoj su mnogi znani likovi Grada i okruženja mu, sve draga čeljad koja označiše svojim životom ovaj Grad. Mnogi su se prepoznali, mnogi su neke prepoznali, mnogi su… zvali, pitali! Tražili na poklon sliku, izgubljenu u godinama iza nas na nekom šufitu, u nekoj kredenci, neki i u „pogubi ljudske naravi“ ratu. Meštar Manjana, tako mi iz užeg kruga zovemo legendu Frana Kleškovića, zazv'o me u sebe doma, na stol stavio Dulist te polako, koliko su ga sjećanja poslužila krenuo redom, ime po ime, odozgo s lijeva, oni koji stoje, redom tri Vlaha u ime našeg Parca, prvi Vlaho Kmetović, do njega Vlaho Lonza, pa pokojni Vlaho Rudenjak. Dalje, četvrtog i petog gorika Manjana se nije mogao „spomenut“ al' uvjeren je kako je baš on onaj šesti pri vrhu! Do njega je redom sedmi Josip Bačić Pepica, pa gore iznad svih Ivka Prtenjača. Ni ovog ispod nje tog trena se ne sjeti, kao ni naredna dva, ali u kraj, četvrtog od kraja s desne bande pozno je Željka Roca! I ove do njega dalje, Vlaho Kulišić i Miho Sopa. Ime ovog na kraju gornjeg reda nikako se spomenut! A iznad njih je teta Ane, koja je sjajno balala Linđo i zvonila početak i kraj sata i škole. U sredini su većinom tadašnje male curice, opet s lijeva krećemo, al' opet se ne spominje prve, ni do nje muškog, al' treća je Tihana Stipić, kćer učiteljice im Luce Stipić. Do nje je Maja Stanić, pa Katija Kmetović, Davorka Šperanda i Melita Urban! E upravo ona je ovu sliku našla i dala nam je! Vrijedno drago čeljade, godinama Župljanka uz dodatak prezimenu Bego, čuvarica naše baštine i autorica dva sjajna, iscrpna i kvalitetna rječnika dubrovačkih riječi, izraza i čega sve ne; „Da se ne zaboravi“ i „ Škrinja uspomena“, objavljenih prije nekoliko godina. Na žalost i našu sramotu medijski tako slabo popraćena. Svakako ih potražite i kupite u Spioni u njenoj Župi.
A Manjana Frano ide sjećanjem na donji red, s lijeva, čuče prva Katica Žanetić, Vukica Uljarević, Ana Noinveler i Ana Demović, za ovog iznad i ovog do njega tek reče „E tebe sinko se ne spominjem!“, pa nastavi da je do njih mali Stanić, ne zna ni sedmog, al' osmi s lijeva je Ivica Frankelicak, pa predzadnji Vlaho Čikato i zadnji, ovaj na nulicu ošišan Ibrica Jusić!
 
 
PRILOZI
Ekipe s boks susreta u dvorani na prvom katu u Sponzi, gdje je danas Arhiv, pedeset i neke godine
Krešo Nikić kao bokser, u srednjoj školi krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća
 
 
 
 
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija