Kultura

KREŠIMIR DOLENČIĆ „Dundo Maroje je lakmus papir ovog grada!“

Krešimir Dolenčić već trideset godina živi s Dubrovnikom, od malih nogu, kao statist na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa sve do 2012. godine kada postaje intendant ove institucije. Držićevu najpoznatiju i najizvođeniju komediju Dundo Maroje smjestit će 9. kolovoza na Držićevu poljanu. O Držiću, ali ne i samo njemu, gradu, ljudima nahvao… Govori za DuList.

Festivalski ansambl Dunda Maroja sastoji se od upravo dubrovačkih glumaca. Osim toga, već ste bili dio Dunda Maroja. Koliko su Vaši ‘Držići’ slični, odnosno različiti?
Već sam dvaput radio Dunda Maroja, 1984. godine na Lovrjencu sa studentima, gdje sam bio druga godina, a oni svi treća. To je bilo lijepo ljeto – igrali su Joško Ševo, Anja Šovagović, Vanja Matujec, naravno – Pređo… Bilo je krasnih ljudi, napravili smo veselog i vedrog, studentskog Dunda Maroja. Zatim sam ga radio 1995. godine, na Placi, s kazalištem Gavella, a to je bilo vrijeme kada su kazališta radila predstave u svojim matičnim kućama pa bi onda došli na neko kraće vrijeme, prilagoditi ju i napraviti. Devedesete su bile takve, puno siromašnije, zapravo jednako siromašne kao sad. Na toj predstavi je opet bio Pređo i to je bila divna podjela, a igrali smo ju tri sezone. Pazite, to je bila predstava koja je 1995. godine donijela komediju, smijeh u grad. Bilo je važno nasmijati ljude i otada imamo divna iskustva. Radili bismo po cijelu noć pa bi nam gospođe na placi poklanjale dinje i pomadore! Bilo je lijepo i ljudi bi živjeli s predstavom. Danas je placa nestala kao kazališni prostor, ne postoji…

Hoće li ovogodišnja premijera Dunda Maroja probuditi onaj stari duh Dubrovnika?
Mislim da je Dundo Maroje lakmus papir ovoga grada. Kako god, on se izvodi u Dubrovniku, on označava neko vrijeme koje jest, ili je bilo, ili je na neki način obilježeno… Ne postoji takav kvalitetan tekst i tako kvalitetan, genijalan pisac, koji je dio Grada. Postoji jako puno tekstova, komedija, opereta, koje su se ukotvile u mediteransku kulturu, no Dundo Maroje je ponajbolji tekst renesanse, najbolja renesansna komedija sa svim svojim reperkusijama na genijalan tekst koji se nije zaustavio samo u 16. stoljeću, nego itekako ima elemente dramskog pisma mnogih godina i stoljeća poslije. On je vrlo ozbiljna vizija, a 2014. igrati tekst o novcu, o tome kako sin prodaje oca i otac sina, tekst u kojemu je sve relativno, gotovo da nema niti jednog čovjeka nazbilj. Ovo je tekst koji otvara, kao komedija, sve dramske elemente koje je Držić pišući taj tekst imao na umu. Itekako. Gledajući Grad iz daljine, iz Italije, s ljubavlju ga je mrzio, ne-podnosio.

Ovogodišnje Igre, s nekoliko gostovanja, čine se kako se vraćaju prema nekadašnjim Igrama u vrijeme obilježeno kao ‘ex-yu’, kada se ponovo slijeva sve u Dubrovnik?
Kad spomenemo riječ Jugoslavija, možemo se samo pokloniti. Dubrovačke ljetne igre tada su bile veliki, mainstream reprezentativni festival jedne države koja je u Dubrovniku htjela pokazati sebe, skupiti najbolje što ima s istoka i zapada, jer oni koji nisu smjeli na zapad su mogli u Dubrovnik, kao i oni s istoka, gdje se nije pitalo ‘Koliko to košta?’, gdje nije bilo cijene da se umjetnošću i kroz umjetnost slavi jedan sustav koji se ovdje trebao pokazati. U to, zlatno doba, svi su dolazili, ambasadori, diplomati, političari… Svi su se nalazili u Dubrovniku, kao oazi istoka, zapada, srednje Europe. To doista vrijedi. Imati reprezentativan festival, znači puno. Danas prvo moraš znati što bi mogao reprezentirati, jer reprezentiraš poprilično kaotičnu državu koja ne zna niti kako se zove. Već smo tu u problemu. Regionalno je naravno, tu gdje jest, te regionalno i s jedne strane je to u nekim trenutcima jedino moguće imati i platiti, da se ne šalimo – program koji je bio, recimo, sedamdesetih godina, bi sad vjerojatno bio otprilike ovakav – jedna prestava tada bila bi cjelokupni budžet sada. Mislim da sam malo i rekao! Zamislite napraviti Kristofora Kolumba, dakle, to je izgraditi cijeli brod na kojemu može biti 150 ljudi, pravi pravcati brod koji se tegli oko Lokruma za vrijeme predstave. E sad, zamislite koliko taj brod košta. Vratit ću se, ove godine tu su Romeo i Giulietta, tu je Vojvođanska filharmonija, Željko Lučić, no mislim da to nije bio plan, kao ni recimo koprodukcija s Ljubljanom… Već je i ta riječ regionalno postala blesava, pa u zagradama ‘ex-yu’, onda su to recimo, susjedne zemlje. Kao što u Danskoj gostuje puno Belgijanaca, u Češkoj puno Slovaka (i obratno) tako i kod nas dolaze susjedi. Blizu smo, jeftiniji smo si, no ne znači da je lošija kvaliteta. No za jedan, na primjer glazbeni program, kakav je Dubrovnik zaslužio, premda ga nema gdje izvesti jer je sad sve puno restorana, bi trebalo imati nekoliko milijuna eura. Pomalo klasika postaje stvar za bogate, a nama ostalima preostaje crossover i eksperimentiranje.

Je li ikad razmišljao o selidbi u Dubrovnik te zašto je za lokaciju predstave izabrao Držićevu poljanu pročitajte u tiskanom izdanju DuLista koji se od srijede nalazi u prodaji.

Pročitajte još

VEČERAS U DVORU Gitarist Mak Grgić nastupa s repertoarom popularne glazbe

Dulist

NUH I PECA Predstavljanje zbirke pjesama dvaju dubrovačkih autora

Dulist

PREMIJERA ‘ROMEA I JULIJE’ Buntovni tinejdžeri na sceni magičnog Lovrjenca

Dulist