Aktualno

KOŠARKAŠICA ANA HAKLIČKA ZA DULIST Sav moj trud se isplatio. Ostvarila sam ‘američki san’!

Tko čeka, taj i dočeka – poznata je uzrečica koja u ovoj našoj priči vrijedi za mladu košarkašicu Anu Hakličku. Nedavno je stavila dugoočekivani potpis na papir i sebi osigurala četiri godine studiranja te usporednog bav­ljenja košarkom u Sjedinjenim Američ­kim Državama. Ana ističe kako je izra­zito sretna jer je ovo bio njen san otkad se počela baviti košarkom.
— Uvijek sam htjela otići u Ame­riku, pogotovo što je dosta mojih sui­gračica išlo tamo, kao što je Carmen Miloglav. Rekla sam, ako mi se pruži prilika, objeručke ću je prihvatiti. Već sam se u 2019. prijavila i počela pripre­mati za Ameriku, no odlučila sam uzeti godinu dana lufta nakon srednje škole kako bih još više napredovala u košarci, prije samog odlaska – priča nam Ana. Objašnjava kako je riječ o četverogodišnjem studiju na Chicago State Uni­versitiyju uz koji će, obzirom kako je riječ o dobro organiziranom fakultetu za sportaše, moći igrati košarku te skupljati iskustvo. Kao mogući glavni predmet izabrala je psihologiju, no ako joj se ne svidi, može ga zamijeniti s nekim drugim glavnim predmetom. ­
— Prve dvije godine mogu studi­rati psihologiju i kasnije se prebaciti na neki drugi predmet – ističe. Kao ‘aseve iz rukava’ navodi nutricionizam i sportski menadžment.

Diploma i iskustvo
Devetnaestogodišnjoj Ani omogu­ćena je stipendija, i to za sve četiri godine. Kaže kako jedino mora platiti put, odnosno avionsku kartu do SAD-a. Gledajući unatrag, Ana je odlično iskoristila razdoblje ‘lockdowna’ zbog koronavirusa. Naime, tada je napravila nekoliko razgovora s predstavnicima brojnih američkih koledža.
— Ako fakultet pokaže interes i želi te u timu, jave ti se prvom prilikom. Na meni je bilo s kime ću više razvijati komunikaciju. Obavila sam ogroman broj videopoziva i razmijenila bez­broj poruka s ljudima s desetak fakul­teta. Htjela sam izabrati pravo mje­sto u kojem će mi se svidjeti tip igre kluba, trener i njihovi ljudi. Čekala sam nekoga da mi paše po svemu, u svakom segmentu. S Chicago State Universi­tiyjem sam osjetila kako bi to moglo biti to. Mislim kako je to jedan dobar koledž – navodi Ana. Naglašava kako je u Americi sve ‘odlično posloženo’ i ‘podređeno sportu’.
— Nije da se uči od 0–24. Želim zavr­šiti fakultet, a uz to ne želim zanema­riti košarku. Doći ću s diplomom doma, a imat ću i košarkaško iskustvo – rekla je Ana.

‘Nisam bila od plesova’
Tijekom našeg razgovora, vratili smo se unazad desetak godina. Prisjeća se kako se košarkom počela baviti u četvr­tom razredu osnovne škole. Nakon što je u istom razdoblju pozvana u ŽKK Ragusa Dubrovnik, njena ljubav prema košarci postajala je sve veća. Jer, pri­znaje nam, do tada je ovaj sport za nju bio samo hobi. Ana se, naime, bavila raznim sportovima, a svoje je slobodno vrijeme provodila na igralištima, igra­jući nogomet s muškim društvom. Kroz smijeh ističe kako je uvijek bila – napadač.


— Uvijek sam bila s loptom. Bila sam baš ‘muško dijete’ i nikad nisam bila od plesova (smijeh). Trenirala sam, kao i stariji brat, judo, išla sam na solfeggio, gitaru, plivanje, atletiku… Košarka je bila u nekom drugom planu. Na igrali­štima nitko nije htio igrati ništa drugo nego samo nogomet. Pa tako nisam ni mislila da je košarka sport kojim se želim baviti. Jedino sam je na televiziji gledala. Međutim, mene je košarka s vremenom počela više zanimati. Igrala sam utakmice i sve sam više ulazila u košarkaški svijet. Kad sam išla na natjecanja sa starijima, shvatila sam da mogu biti na njihovoj razini. Stalno sam išla korak dalje, imala uspjeh za uspjehom što me potaknulo svaki put da radim još više. Eto, dala sam joj priliku i ispala je dobra stvar – reći će Ana i dodati: ‘Sav moj trud se isplatio’. Njene uspjehe primijetili su i u repre­zentaciji u kojoj je od svoje 15. godine. U ove je četiri godine skupila nekoliko nastupa s reprezentacijom na europ­skim prvenstvima. Nada se kako će se, nakon povratka iz Amerike, moći priključiti i seniorskoj ekipi. Iz Raguse, njenog matičnog i jedinog kluba, izra­zito je podupiru jer je ovo, kako kaže, veliki korak.

— Pričala sam sa svima i zahvaljujem im jer mi se bez njih ne bi otvorila pri­lika za Ameriku. Dali su mi slobodu igre, mogućnost da budem na terenu i da pokažem što znam. Sretna sam što me podupiru. Kad sam im rekla da idem, naglasili su kako će uvijek biti uz mene. Ragusa je moj prvi i jedini klub – rekla je Ana.

Njena je obitelj podupire, ističe, 300 posto!
— Baba Đorđina je moja najveća navi­jačica, nitko takvu nema. Svi su očeki­vali trenutak odlaska u Ameriku i pre­sretni su – kaže nam Ana.
Svaka je imala istu misiju
Ani je, kao i njenim suigračicama iz Raguse, žao jer nisu proglašene prva­kinjama Hrvatske unatoč stopostot­nom učinku.
— Nismo očekivale da će doći do pre­kida prvenstva. To su izvanredne situ­acije koje se uvijek mogu dogoditi, ali mislim da se sve moglo drukčije poslo­žiti. Naporno smo radile, kao i svaka ekipa u ligi, a sad izgleda kao da se sezona nije dogodila – naglasila je Ana, inače playmaker na terenu, ‘ona naj­niža, jedinica, organizator igre’, ističe.
— Imali smo nevjerojatnu ekipu. Svaka je, od prve do zadnje imala istu misiju. Znale smo po što idemo. Htjele smo biti prve. Bio je baš gust igrati ove godine. Bile smo složna ekipa i svatko je znao svoj ‘posao’. Kad se nađe dese­tak cura koje znaju svoj cilj, koje znaju da su došle pobijediti, odlično je igrati, pogotovo biti playmaker. Dobar je osje­ćaj kad ‘nahraniš’ ekipu koševima, a svaka cura je mogla zabiti koš – Ana će. Najdraži trenutak tijekom igranja u Ragusi bila je pobjeda protiv tadašnjih prvakinja i jakih protivnica iz Medve­ščaka u Gospinom polju.
— Gubile smo 20 razlike na poluvre­menu i na kraju okrenule rezultat u svoju korist! Nitko se nije tome nadao, svi su mislili kako ćemo izgubiti, a mi smo našle način kako zasluženo pobi­jediti – kaže Ana kojoj je to i najdraža pobjeda u klubu. Do odlaska u Ame­riku iskoristit će svaki mogući trenu­tak za druženje s obitelji i prijateljima.
— Očekujem da ću se u Americi izgra­diti dodatno kao osoba, pogotovo u košarci te da ću biti još više samostalna. Gore je red, rad i disciplina. Boravak tamo može biti samo pozitivna stvar – zaključuje naša sugovornica.

Objavljeno u tiskanom izadnju DuLista, 15. srpnja 2020.

Pročitajte još

Franković: ‘Stanovnicima Mokošice ne treba naplaćivati kazne dok se problem parkinga ne riješi’

Dulist

Gospođa Nataša Mijanović o dundu Antunu Masli i svojih osam tisuća oslikanih platna

Maria Prkut

ZAŠTITNO LICE POLICIJE ANDRIJANA BISKUP Nemam priliku izvještavati o lijepim stvarima

Iva Dedo

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija