Vlaho Komparak, dobro je poznati pčelar u našoj županiji, ma čak i jedan od najvećih u cijeloj Dalmaciji. Danas ima oko tristotinjak košnica ili ‘preciznije’ oko 21 milijun pčela. Ovaj dvadesetosmogodišnjak od pčelarstva je napravio uspješnu poduzetničku priču jer ljubav prema pčelama usmjerio je ka turizmu i danas na svom otoku, u gradu Korčuli, nudi i zanimljive turističke pčelarske ture. Prošle godine njegov OPG Komparak posjetilo je 7300 turista, a iako je sve ukazivalo kako bi ova godina trebala biti rekordna te ga je prema rezervacijama trebalo posjetiti 20-tak tisuća gostiju brojke su svedene na minimum. Ipak, i u ovim danima turisti koji borave na Korčuli rado će obići Vlahov ‘medeni’ tasting room pa se brojka gostiju već približava troznamenkastoj. Vlaha Komparaka posjetili smo u njegovom OPG-u, a gdje je bolje početi ‘turu’ razgovora od njegove kušaonice. Na ideju da se počne baviti pčelarstvom došao je za vrijeme studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
—Na fakultetu sam prvi put došao u doticaj s pčelama i za’jubi’ san se u potpunosti. Počeo sam s 50 košnica, što je bilo izrazito hrabro jer ljudi obično počinju s 2–3 košnice. Tako veliki broj košnica na samom početku nije preporučljiv jer može nastati katastrofa i sve propasti u prvoj godini. Ja sam imao sreće i bio sam uporan premda moji roditelji nisu bili najsretniji s odabirom novog posla. Bili su u strahu posebno što sam za pokrenuti posao digao kredit – ispričat će nam Vlaho, koji kroz smijeh priznaje da je na početku studiranja imao praksu kako koji predmet upiše tako se početi baviti time. Bavi se i maslinama, a jednom ranije se upustio i u uzgoj ovaca. Imao ih je 20 i samo su gomilale troškove. Za sad su Vlahova dobitna kombinacija pčele i od njih ne misli tako lako odustati. One su ga zaokupile.
VIP ture, yoga i obilasci pčelinjaka
Dosad je u posao uložio nekoliko milijuna kuna, a korona kriza ga je malo usporila u novom projektu. Za izgradnju nove i veće kušaonice, on sam ne sumnja da će doći pravo vrijeme.
Zanimalo nas je može li se od meda živjeti?
—Od meda se može preživjeti, a od turizma se može živjeti. Da se bavim samo turizmom bez ove proizvodnje ne bi bilo idealno, naravno bilo bi puno bolje nego da se bavim samo proizvodnjom meda. Ova kombinacija je idealna – priznat će Vlaho. Svojim grupama organizira degustacije te se povezao i s lokalnim agencijama.
—U jednoj turi primam najviše 25 posjetitelja. U tasting roomu se upoznaju s procesom proizvodnje meda i degustiraju ga i to traje otprilike 40 minuta do sat vremena. Imam i VIP goste, za njih je osmišljen i dodatni program, primjerice yoga, nakon koje slijedi degustacija i obilazak pčelinjaka. Na pčelinjaku otvaraju košnice, uzimaju okvire s medom, vade med i odlaze doma sa svojom teglom meda koju su sami napravili – priča ovaj mladi Korčulanin, koji u sezoni zapošljava dvije djevojke za samu pripremu i organizaciju degustacija, dok on sam vodi ture od kušanja do obilaska pčelinjaka. A sam se brine i o pčelama i proizvodnji različitih vrsta meda i u ponudi ima med od hrasta crnike, od mandarine, vrijesa, kadulje i onaj najcjenjeniji od planike.
—Med od planike je, doista, najtraženiji, a najmanje ga ima. Ljudi ga ili vole ili im jednostavno, zbog svoje gorčine, nikako ne paše. Kad je potpuno čist, što znači kad ga pčele ne miješaju s vrijesom u potpunosti je gorak i nema nikakvu slatkoću. Ima izražene zdravstvene benefite. Prirodni je antioksidans, a preporučuje ga se za poboljšanje krvne slike, reguliranju krvnog tlaka, a zbog svoje strukture i gorkog okusa mogu ga koristiti i šećeraši u većim količinama – ispričat će Vlaho Komparak. Oni koji znaju za njegov med od planike ne kupuju ga na tegle od kila, već se odmah opskrbe s bačvom od 50 kilograma jer znaju da ga već sljedeći put neće moći kupiti.
Zimska berba planike
—Planika je specifična jer se radi o zimskoj berbi koja je visokorizična. Kvaliteta meda, najvećim dijelom, ovisi o postotku vlage. Kako je taj postotak zimi prilično visok, za vrijeme hladnoća pčela nije dovoljno jaka da bi se dovršio proces isparavanja. Zbog toga može doći do alkoholnog vrenja unutar košnice. Tada med uzavre i pokvari se. Rijetke su idealne godine za ovaj med, a takvo što je da je planika već krajem listopada u ranom cvijetu, a da je u studenom lijepo vrijeme. Češće se dogodi kišno razdoblje tijekom rane jeseni pa kad u studenom krene ‘posao’ za pčele one nemaju dovoljno snage za dovršiti ga do kraja kako bi med i uspio – reći će Komparak. Upravo svi ti faktori su izazov proizvođaču. To ujedno daje osnovnu karakteristiku meda – nikad nije isti, a Vlaho će u šali reći da njegove pčele proizvode ‘med s karakterom’.
— Sve ovisi o pčelama i što one naprave i skupe i kakva je situacija u prirodi. Neke godine su ekstremno dobre, poput rekordne prije šest godina za vrijes, kada je u danu bilo po pet kilograma unosa po košnici. I sve je trajalo punih sedam dana. Međutim, ima i slabijih godina, ali to su čari moga posla. Za razliku od prošle godine koja je bila dosta dobra jer su se medovi mogli u različito vrijeme vrcati, ovu bih godinu okarakterizirao kao ispodprosječnu. Dogodila se enormna suša. Na području Korčule nije pala kiša od veljače do sredine svibnja. Dobro se to pokazalo za masline, one su u idealnoj formi, ali pčele su imale mali unos tako da su se sve vrste meda poklopile u isto vrijeme – pojašnjava Komparak, koji pčele pozna ‘u dušu’, komunicira s njima, a čak se znaju dobro i posvađati.
A kad su pčele nervozne…
— Oko pčela treba više truda nego kod pojedinih domaćih životinja, ali donose prihod. Ipak, najvažnija je ljubav. Treba voljeti ovaj posao. Postoje dani kad mi dođe da ih sve pustim i da one mene puste na miru. Ima dana kad su nervozne. Ma one su vam kao i ljudi. Osjete i moju nervozu, a i ja njihovu. Kad je vani suša i nema nikakvog unosa, besposlene su, troše zalihe. Nervoza se očituje tako da na mom zaštitnom odjelu bude nekoliko tisuća pčela zalijepljenih. Samo traže ulaz da me ubodu. A tad najviše pričam, bolje reći ‘bještimam’. Nije nimalo ugodna ta njihova faza nervoze – priča Vlaho, ali i otkriva formulu kako doći do vrhunskog meda kakav je njegov, iz godine u godinu nagrađivan na raznim natjecanjima po cijeloj Hrvatskoj.
—Treba prepustiti pčelama da one odrade posao, a da ga pčelari što manje upropaštavaju. Pčela je super organizam i sama može napraviti savršeni proizvod. Jedino ljudska pohlepa može to ukvariti. Kad one donesu svježi nektar iz prirode treba proći određeno razdoblje da iz njega izvuku vlagu. Vlaga je u početku jako visoka, a što pada količina vlage u medu, on je kvalitetniji. To ujedno znači i što više količina vlage opada manja je kilaža pa nerijetko pčelari manipuliraju time tako što prije vremena izvade med kako bi imali veću ili zadržali postojeće količine – priča Komparak, koji je prošle godine izabran za potpredsjednika Hrvatskog pčelarskog saveza, a uz to je i predsjednik saveza za obalni dio Hrvatske. Da i u svijetu pčelara postoje manipulacije, ali i ljudi koji se ne bi smjeli zvati pčelari Vlaho će tek natuknuti kako danas pojedinci med iz Kine plasiraju kao svoj proizvod. Naravno, nije riječ o prirodnom medu, već o proizvodu sličnih karakteristika dobivenom od sirupa i različitih pripravaka. Ipak, tome se brzo doskoči i takvi ‘majstori’ kako ih Vlaho zove budu brzo otkriveni.
Pčele na ‘ispaši’ u Neretvi
—Živimo na bogomdanom mediteranskom području gdje nam je praktički pčela aktivna cijele godine. Za manipulacije ne smije biti prostora – ističe naš sugovornik. Prema hrvatskim, ali i europskim zakonskim odredbama nije dozvoljena nikakva ljudska intervencija u med ili sam proces proizvodnje. No, ono što se može i što ovaj Korčulanin prakticira je ‘seoba’ košnica u vrijeme ispaše. Zato se može pohvaliti medom od neretvanske mandarine. U vrijeme cvata, on seli svoje košnice u Neretvu na ekološki nasad.
—Bilo bi idealno u ljetnom razdoblju odvoziti košnice u Liku ili u Slavoniju – ispričat će Vlaho, a nas je zanimalo je li to ‘seljenje’ stresno za pčele?
— Ma ne, naprotiv. Preko noći ih odvozim na idealne terene. Kao da ih dovedem u restoran. Jedino je stresno za mene ako sam u nedostatku radne snage. Problem je pronaći stručnu radnu snagu za odraditi sav taj posao. Prijatelji, pčelari, mi pomognu u Neretvi oko selidbe košnica i u vrijeme vrcanja. U ovom je poslu velika mana jer vam ne može svatko pomoć, trebam one koji znaju što se radi jer može se dogoditi veliki problem, da propadne cijela sezona. I gotovo da nema Korčulanina koji ne kupuje Vlahov med, a kako bi bio što dostupniji otočanima, u samom centru Korčule postavio je medomat. Europa prepoznaje njegov med
—Da sam ga postavio u Zagrebu ili Dubrovniku ne bi funkcioniralo. Prodaja mi nije narasla, ali je dostupan ljudima koji bi me inače kontaktirali i tražili hitnu dostavu meda jer nekoga na otoku boli grlo. Osmislio sam rješenje i to sjajno funkcionira. Ali osim otoka njegov je proizvod prepoznala i Europa!
—Zadnjih nekoliko godina omjer se mijenja na stranu inozemnih kupaca. Među gostima koji dolaze na ture i degustacije dosta je vlasnika trgovina s ekskluzivnom robom. Po povratku u svoju zemlju oni rade narudžbe većih količina meda. Danas se moj med već može kupiti u tri trgovine u Njemačkoj – priča Vlaho Komparak, koji od samih početaka prati trendove u prodaji. Tako će reći da je prvih godina omjer 99:1 posto bio u korist domaćeg stanovništva. Taj jedan posto je bio izvoz. Danas su stvari drukčije.
—Sad je trenutno omjer 40 posto otok, 40 posto kušaonica i 20 posto izvoz po Europi. Iz kušaonice posjetitelji većinom uzimaju manje tegle ili suvenirske medove. Trend se mijenja i sve je manje u tim postotcima lokalno stanovništvo, ne zato što mi pada lokalna prodaja, već naprotiv raste proizvodnja i prodaja na drugim tržištima – ispričat će Vlaho.
NO BEES NO LIFE
Turizam dobar za pčele
Jedna od prednosti našeg prebacivanja na intenzivni turizam je da smo zapustili poljoprivredu i smanjili prodor pesticida u prirodu. Nedostatak je to za opće dobro, ali se spriječilo zagađenja koje izravno utječe na pčele, a kasnije na nas preko meda. Jedina ozbiljna proizvodnja koju imamo su masline i vinova loza. Pčele ni jedno ni drugo ne posjećuju intenzivno.
ZIMSKA PROIZVODNJA
Džem od suhih smokava i ljute naranče
Skupljamo, sušimo u sušari i proizvodimo tijekom zime džem od suhe smokve, ali i ljute naranče. Njega izvozim u Dubrovnik. Zanimljivo je da kad ljuta naranča rodi na Korčuli, slabije je ima u Dubrovniku i obratno. Tada uskočim u pomoć udruzi Deša kad je slabija berba u Dubrovniku. Ove zime sam kore od ljute naranče poslao jednoj istarskoj destileriji. Proizvode gin za kojeg im je potrebna baš kora od ljute naranče. To je proizvod koji ljudima pada sa stabla i zapravo propada. Nije laka berba, trnovita je doista, ali u zimskom razdoblju jako dobro dođe zaraditi bez specijalnog ulaganja.
NEDOSTAJE STOKE
Sve je manje kadulje
Veliki problem stvara zapuštanje i nedostatak stoke. Dok su koze i ovce bile po Dalmaciji imali smo ogromne količine kadulje. Ona je posljednjih godina u drastičnom padu. Kadulja raste na području gdje je čistina, ne može rasti u šumi ili šikari, već na područjima koje stoka pobrstila, tamo je bujala i to je bio zatvoreni krug. Sad je tih područja sve manje, a za jedan kilogram meda pčela mora prijeći preko milijun cvjetova.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 24. lipnja 2020.