Natrag
26.4.2019 16:16

facebook

twitter

google

rss

dulist

Konavoski diplomati, književnici i ljekarnici

13.3.2012 @ 12:00 Božo Lasić Crtice iz Konavala

Podijelite:

Listajući različite bibliografske leksikone pronalazim mnogo Konavljana za koje nikad prije nisam imao prilike čuti, a iz čijih je biografskih crtica vidljiva njihova zasluga i značaj za današnji konavoski prostor u prošlim vremenima. Vjerujem kako većini čitatelja (ako ne gotovo i svima) spomen Dominika iz Močića, Mansueta i Marina iz Cavtata, Nikole iz Dube, Ljudevit Radić i Miha Letunića ne budi nikave aoscijacije, makar se radilo o ljudima koji su svojim radom zaslužili da ih i nekoliko stoljeća nakon smrti spominjemo. Naime, živeći i radeći u jednom drugom, za nas nespoznatljivom vremenu, dali su značajan obol u književnosti, kulturi i diplomaciji Dubrovačke Republike. Svi spomenuti su odredom bili svećenici što bi danas zasigurno u određenoj mjeri poljuljalo njihovu znanstvenu „vjerodostojnost“. No, kao što sam rekao – živjeli su u jednom za nas nespoznatljivom vremenu jer su se tada znanost i kultura nezaobilazno razvijali unutar crkvenog okrilja. Crkva i tadašnji oblik države bili su toliko isprepleteni da nije postojalo jasno pravilo tko ima primat nad kim, što ih je nerijetko dovodilo do sukoba.

KNJIGE NA HRVATSKOM JEZIKU
Danas je često moguće naići na opis crkvene prošlosti kao institucije koja je kočila razvoj znanosti i kulture, no ne treba zaboraviti kako su gotovo svi nezaobilazni znanstvenici i kulturnjaci bili odreda svećenici ili su se bavili teologijom. Također treba uvijek imati odmaka prema pojednostavljenom objašnjenju prošlosti, u ovom slučaju povijesti Crkve. U vremenu spomenutih lica, konavoskom je seljaku školovanje bilo nedostižno. Svakom je Konavljaninu bilo rođenjem predodređeno da ostane na zemlji i teškim je trudom obrađujući hranio sebe i gospara. Ukoliko je netko završio školu to je bilo isključivo u okrilju Crkve, zahvaljujući svećenicima koji bi zamijetili nečiji talent te ga poslali negdje u samostan kako bi se dalje obrazovao. Takav je put bio i Dominika iz Močića (Dominik de Canalibus) koji je rođen oko 1612., a umro je u Dubrovniku 1682. Bavio se ljekarništvom te je dugo vodio poznatu franjevačku ljekarnu u Dubrovniku. Mansuet iz Cavtata (ab Epidauro) rođen je oko 1691., a umro je također u Dubrovniku 1718. Djelovao je kao profesor filozofije i propovjednik u Ferari. Marin iz Cavtata rođen 1613., a umro je 1693. bio je provincijal i diplomat. Također je bio poznati teolog i propovjednik na narodnom jeziku te izaslanik Dubrovačke Republike u Španjolskoj, Francuskoj i Napulju. Tamo je poslan kako bi prikupio sredstva za obnovu Dubrovnika nakon strašnog potresa 1667. Nikola iz Dube umro je u Bečkom Novom Mjestu 1626. Bio je propovjednik i vrstan teolog kojeg je rado primio car Ferdinad II. Habsburški. U prošlim je vremenima knjiga, sve do izuma tiskarskog stroja pa i u početnim godinama nakon izuma u nekim djelovima Europe, bila rijetka. Poglavito su bile rijetke knjige pisane na hrvatskom jeziku. Upravo su dva konavoska fratra, Vlaho Letunić i Leopold Radić, izdala u 18. stoljeću knjige na hrvatskom jeziku. Doduše to su bila mala djela, no ipak značajna za svekoliku kulturnu povijest hrvatskog naroda.

FRATRI LETUNIĆ I RADIĆ
Spomenuti fratar Vlaho Letunić rođen je u Mihanićima 1745. a umro je u Napulju 1799. godine (vidi: Slavica Stojan, Križni putovi dvojice franjevaca književnika iz Konavala, Dubrovnik, br. 1., 1998). Bio je fratar malobraćanin te je izdao književno djelo sakralne naravi Put sveti od križa aliti put bolesni našega Spasitelja od kuće Pilata do gore od Kalvarije. To je djelo objavljeno u Jakinu 1768. Knjižica je bila praktične namjene i zasigurno jedna od prvih takve naravi kod nas. Ta knjižica bila je popularna sve do našeg vremena, pa je čak doživjela i u 20. stoljeću tri izdanja. Letunić se školovao u Italiji, po povratku je postao znameniti propovjednik. Donekle je bio i buntovan jer dok je boravio u franjevačkom samostanu u Slanom sukobio se s gvardijanom, koji ga je lišio službe u redu. Napustio je domovinu te je 1799. u jednom samostanu u blizini Napulja umro. Leopold Radić rođen je u Cavtatu 1735., a umro je u Leukasu 1770. (vidi: Slavica Stojan, Navedeno djelo). Leopold Radić napisao je knjižicu vjerskih uputa od naslovom Rukolisti duhovni. Objavljena je u Livornu 1776. Ova pobožna literatura bila je namijenjena poduci vjernika. Drugi dio knjige, međutim, sadržava Put križa tj. radi se o pobožnim razmatranjima i uputama kako se moliti. Radić je predavao filozofiju kao lektor u Lucci. Iskazao se kao propovjednik na hrvatskom i talijanskom jeziku. O Leopoldu Radiću piše Anica Bošković svojem bratu Ruđeru Boškoviću: „Bio je š njim za kumpanja njeki fratar iz Captata što se zove Radić, koji je bio 6 godišta u tvojoj Lucchi, ma ne kad i ti, ali te pozna. I on je izvrstan u svaki konat.“ Radić umire mlad s navršenih 47 godina, obavljajući misionarsku službu na jonskom otoku Leukasu 1782. gdje je najvjerojatnije otrovan (vidi Niko Kapetanić i Nenad Vekarić, Konavoski rodovi, Zagreb – Dubrovnik 2003.). zanimljivo je i to kako je Ljudevit imao brata Antuna koji je bio poznati franjevac virtuoz na orguljama, vjerojatno i skladatelj. Učio je u Italiji, a umro je u Sinju.

Komentari





O autoru: Božo Lasić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana