Crtice iz Konavala

Konavle i Cavtat u I. svjetskom ratu (VI. dio)

Kao i svaki rat tako je i Prvi svjetski rat sa sobom donio i nestašice hrane, a s prvim nestašicama hrane glad je tijekom 1916. godine zavladala u Cavtatu i Konavlima. Problemi s opskrbom hrane pojavili su se već 1915. godine, na što je država reagirala preuzimajući u potpunosti distribuciju žitnih sirovina. U tu svrhu u Beču je osnovan Ratni žitni zavod, a cijeloj su se Monarhiji popisivale žitne zalihe po domaćinstvima i broju mogućih korisnika kruha, dok je država određivala najviše cijene kruha. U skladu s takvom pooštrenom regulativom odvijale su se kupovina i dijeljenje kruha. Tako se u Cavtatu kruh kupovao u pekari Patijere uz posebne iskaznice. I ostali su se proizvodi također izdavali na posebne „cedulje“. Poljoprivredni proizvodi, povrće te ostale prehrambene potrepštine u Cavtat su stizale iz Oboda, no količine nisu bile dostatne za prehranu stanovnika Cavtata, pa je vrlo često nastajala prava gužva prilikom kupnje kada bi takvi proizvodi stigli u Cavtat. Najviše je patila sirotinja jer nije imala mogućnost kupnje rijetkih poljoprivrednih proizvoda, budući da su cijene osnovnih živežnih namirnica rasle do neba. Tešku 1916. godinu nadmašila je još teža 1917. godina, kada je glad eskalirala, čemu je u velikoj mjeri pridonijela i loša ljetina iz te godine. Tako naš kroničar bilježi: „Nestašica hrane 2. marča 1917. nema mesa, nema ribe, nema krumpira, nema ničesa“. O razmjerima gladi svjedoči i naredna priča. Kada je L. S. u namjeri da nabavi nešto hrane u Cavtatu došao iz Oboda glad ga je savladala te je pao u nesvijest. Svećenik mu je čak dao i posljednju pomast jer se mislilo kako je njegov ovozemaljski put uslijed zastrašujuće i iscrpljujuće gladi okončan. No, nakon što su mu dali malo hrane i kavu on se pridigao i ustao. Stoga ne čudi što je svaki obilniji ulov ribe bio pravo veselje za zajednicu jer su gotovo svi skapavali od gladi.

ŽUĆENICA I PAKOLEČ
Glad je osobito snažno harala zimi, kada nije bilo plodova koji bi olakšali teško stanje. U nestašici povrća brale su se različite trave kako bi barem malo ublažile teško stanje, pa se tako u kronici bilježi: „U nestašici povrća i zelja jela se je žućenica i pakoleč i to nečuvenom jagmom, berući ih po svom i po tuđem. Od te hrane za nevolju nijesu zazirala ni gospoda“. Ljudi su također i na druge načine pokušavali „prevariti“ oskudicu tražeći zamjensku hranu. Tako se umjesto kave koristila „Cikorija“, maslinovo ulje je zamjenjivala posebno pripremljena vrsta morske trave karagen. No, ni takva rješenja nisu bila najsretnija jer su izazivala različite zdravstvene poteškoće. Kao da gladna ljudska usta nisu dovoljna, pojavile su se i ptice koje su otkidale od ionako slabog uroda, pa se tako pisac kronike žali kako se pojavio i silan broj ptica kosovića, čega prije nije bilo: „Gladni i oni pa se nikoga ne boje u potragi za hranom a i nemaju od koga, jer puške i olovo već davno rekvirirani“! Uslijed takvih okolnosti već su 1917. godine iz Dalmacije, Hercegovine i Istre počeli slati djecu na prehranu u Bansku Hrvatsku. Davane su upute roditeljima da se djeca šalju na više mjeseci, no od ovoga su bila pošteđena djeca u Konavlima, jer glad ipak nije bila tolika kao u ostalim dijelovima države. No, bez obzira na to gdje je bilo teže, prilike nigdje nisu bile lagane, kao što to poručuje i tada nastala uzrečica „glad kao sedamnaeste“.

Pročitajte još

Orhan Pamuk, turski nobelovac i Jakov Pervitić, kartograf iz Konavala

Božo Lasić

Veliki rat, Božićni mir, Bečka filharmonija, Konavle i Mihovil Nikolić

Božo Lasić

Nikola Primorac – prvi na svijetu u maloj brodici preplovio Atlantik

Božo Lasić