Rana zora blagdana Velike Gospe. Vjernici već pohode prve ranojutarnje mise na ovaj neradni dan. Užurbano je na Stradunu, dostavljači su se već taktički rasporedili po ulicama, zamjena ‘puno za prazno’ u punom je jeku. Mi smo se pak u grad spustili kako bismo provjerili u kakvom su komunalnom stanju gradske ulice, posebno jer smo proteklih tjedana u nekoliko navrata dobivali ‘dojave’ kako se grad ‘baš i ne čisti’. Je li tome zaista tako?
Ako je suditi po prvom dojmu, baš i nije, premda smo pronašli i propuste koji bi naše sugrađane svakako mogli oneraspložiti.
Razmilili se čistači
Prije svega treba reći kako smo odmah po silasku na Stradun primijetili djelatnike Čistoće, koji su se razmilili ulicama, u punoj opremi, a po čistoći Straduna te nekoliko poprečnih ulica kroz koje smo prošli, dalo se zaključiti kako su s poslom počeli na vrijeme (daleko prije prvih vjernika na misama), a završili veći dio posla negdje do prvih jutarnjih misa. Ali, već je poznata činjenica da se te glavne ulice redovito i uredno čiste, metu pa i peru. Zato smo odlučili zaći u na prvi pogled nešto ‘zabitije’ ulice grada, kojima turisti sve češće kroče u njihovom znatiželjnom lutanju i potrazi za skrivenim te zanimljivim kantunima. I dok je đir na strani od Zlatarske preko Prijekog pa uz Boškovićevu preko Vrata od Buže i Minčete do Pelina protekao bez većeg posla (zabilježili smo tek sporadične slučajeve odbačenog papirnatog smeća ili plastičnih boca i limenki), puno se zanimljivijom pokazala strana grada prema Bokaru i Svetom Ivanu. Đir kojim smo pokrili područje od Ulice od puča pa do ulica pod zidinama ponudio nam je niz zanimljivog sadržaja.
Piša klapa ispo’ volta
Što je to u našim lijepim voltima da slučajni prolaznici odluče popišati se baš pod njihovim okriljem? Jedan takav u Karmenu, taman iza Katedrale, smrdio je na pišinu, do razine nesnosnog. Po ostavljenom tragu procjenjujemo da je uriniranje obavljeno ne tako davno. No, nastavljamo dalje. U blizini Male Buže nailazimo na dosad već opjevani natpis: ‘Ova ulica nije vaš zahod. Gledamo vas. Pa, pazite!’ Taj dio ulice nije smrdio na pišinu pa zaključujemo da je natpis očito učinkovit. Dolazimo do Poljane Ruđera Boškovića, na Jezuite, prostor koji je nekad služio kao pravi govnodrom za mnoge gradske kućne ljubimce, pravo ‘minsko polje’, barem dok se nekoliko restorana na toj placeti nije proširilo stolovima (eto pozitivnog elementa stolne okupacije!). Mi pak na skalinima Crkve svetog Ignacija zatičemo ostatke ambalaže, kartona i plastike, a dvadesetak metara dalje kantu za smeće te pored nje vrlo sličan prizor. Znajući da su Jezuiti često na udaru jake bure, ovo ćemo uračunati kao posljedicu baš toga. Ali, svakako ružan prizor.
Kod Muzičke uvijek isto
Skrećemo u Strossmayerovu ulicu, šetamo prema Muzičkoj školi te nailazimo na dvije hrpe smeća na pravim divljim odlagalištima. Ma to je za sve one koji žive u gradu već jako poznata scena, i slijep čovjek bi vidio taj komunalni problem. Šetamo dalje, prema Svetoj Mariji, te usput nailazimo za zanimljiv natpis zataknut među rešetke: ‘Molim ne hranite ovdje mačke! Smeće odlaži niže niz ulicu ili odlaži ispred svojih vrata!’ Je li ovo upozorenje postavio netko od stanovnika (da, još uvijek ih ima, kažu iz Zavoda za obnovu Dubrovnika) ili tek netko tko brine da mu oko apartmana bude čisto, a ne smrdljivo? Ne može se jasno zaključiti, ali i to je dokaz da života u gradu još ima.
Vraćamo se potom natrag, preko Jezuita do placete podno Velike Buže i tvrđave Svete Barbare. ‘Nagazna mina’ nasred puta, ostavština ljudskog nemara. Zaobilazimo u širokom luku.
‘Intelektualno kakanje’
Spuštamo se potom skroz do Ulice od puča, koja je u poprilično dobrom stanju. Tek na ponekim mjestima ostaci hrane ili ambalaže iz objekata brze prehrane. I jedna zanimljiva scena – na ulazu u Narodnu knjižnicu – ‘potpis’ najdražih nam stanovnika grada. Reklo bi se – golublja seraona na intelektualnom mjestu. Jedan potez bruškinom bi sve isprao, ali…
Đir završavamo na Porporeli, računajući da je riječ o omiljenom noćnom okupljalištu mladih. Ipak, malo smo zakasnili. Izgleda da nas je gospođa koja čisti to područje preduhitrila. Kante od smeća jesu pune limenki, ali ne nalazimo ništa ‘refuzo’. Ipak, zavirili smo među stijene na samoj ponti od Poporele, pod crvenim feralom. Boce, limenke, papir, odbačeni između stijena. Doduše, ne može se zaključiti je li ‘od sinoć’ ili već neko vrijeme.
Najveća odgovornost na građanima
Na povratku do Pila prolazimo kroz Vrata od Buže te na pločniku pod Minčetom – ‘šećer za kraj’. Premda je riječ o jednoj od najprometnijih cesta u Dubrovniku, nekome to nije predstavljalo poseban problem. Jednostavno ga je ‘kargao’ na obronku Minčete. Sumnjamo na čovjeka, a ne na životinju, samo zbog visine ‘ateriranja projektila’. Kakva ga je sila ponukala da svoj čin izvrši nasred ulice (koja je, usput budi rečeno, u noćnim satima, lijepo osvijetljena)? Zapravo, ne želimo znati.
Zaključno se može reći kako djelatnici Čistoće zaista daju sve od sebe kako bi centar Dubrovnika održavali čistim, posebno po najfrekventnijim ulicama. Ali ipak postoje neki dijelovi povijesne jezgre u kojima bi njihova posvećenost mogla biti malo veća. A mi smo naš pregled obavili tek brzinski i ovlaš. Naravno, najveća odgovornost je na našim sugrađanima koji žive na tom prostoru ili od žive od iznajmljivanja. Nekad je bila užanca kadinom vode zalit ulicu ispred kuće, svoga praga. Sad svi mole Boga za kišu. Kao da se više nema tko uhvatiti bruškina…