Natrag
19.4.2019 14:58

facebook

twitter

google

rss

dulist

KARMEN KMETOVIĆ PRKAČIN Svaki čovjek ima sposobnost samoiscjeljivanja

9.2.2019 @ 19:34 Dulist.hr dulist IN

Podijelite:

Pomoglo mi je najviše to što sam odlučila slušati sebe, a ne sve oko sebe. Mislim da svaki čovjek ima sposobnost samoiscjeljivanja i da treba pratiti vlastiti osjećaj. Želja mi je predstaviti publici šest predivnih autora koji imaju vrlo inspirativne životne priče, a posjeduju znanja i vještine koje mogu svima poslužiti kao vjetar u leđa da svoje živote učine još sretnijima – govori nam psihoterapeutkinja i vlasnica UmUs savjetovališta Karmen Kmetović Prkačin uoči konferencije ‘Doza inspiracije, koja se u Dubrovniku održava 16. veljače. Kako je tekao Karmenin životni i profesionalni put do vlastitog savjetovališta te kako je došla na ideju ‘Doze inspiracije?

Sjećam se jedne scene iz djetinjstva. Mislim da sam išla u vrtić. Susjedu su se rugali dječaci da je njegov tata ‘Mujo’. Nisam znala što to znači, ali mi je bilo užasno teško što dječak plače. I tada sam osjećala snažan poriv da mu pomognem i odagnam bol. Znam da sam sjela pored njega i rekla mu: ‘Nemoj plakati, i moj ti je tata ‘Mujo’.’ Moji najmiliji me i dan danas na ovo podsjećaju. Kroz cijelo djetinjstvo, pratila me ideja pomaganja i uveseljavanja drugih ljudi

— Od kada znam za sebe, uvijek sam u nekoj vrsti edukacije, bilo formalnoj ili neformalnoj. Volim učiti i istraživati. Moja znatiželja za novim uvijek je potaknuta potragom za ljudskom srećom. Kako svojom, tako i tuđom. Moje formalno obrazovanje započelo je na Pravnom fakultetu, nakon čega sam odlučila magistrirati na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Završila sam i dvije godine doktorskog studija na Medicinskom fakultetu s prosjekom, 5.0. Međutim moja ljubav prema psihoterapiji bila je jača te sam isti prekinula. Obrazovanje je trajalo još 5 godina s prekidima. Diplomu iz psihoterapije, priznatu i od Europskog psihoterapeutskog udruženja (eap), stječem 2016. – priča nam Kmetović Prkačin dodavši kako je oduvijek znala da će se baviti nekom vrstom pomaganja i davanja drugim ljudima.

— Sjećam se jedne scene iz djetinjstva. Mislim da sam išla u vrtić. Susjedu su se rugali dječaci da je njegov tata ‘Mujo’. Nisam znala što to znači, ali mi je bilo užasno teško što dječak plače. I tada sam osjećala snažan poriv da mu pomognem i odagnam bol. Znam da sam sjela pored njega i rekla mu: ‘Nemoj plakati, i moj ti je tata ‘Mujo’.’ Moji najmiliji me i dan danas na ovo podsjećaju. Kroz cijelo djetinjstvo, pratila me ideja pomaganja i uveseljavanja drugih ljudi. Tada nisam znala da imam urođenu empatiju prema drugima. Iako je pomaganje vrlina, više sam dobila po nosu, negoli sam od toga imala koristi – govori nam Kmetović Prkačin i nastavlja:

— Trebalo je mnogo vremena da se naučim da drugima ne mogu pomoći već im biti vjetar u leđa, ali samo onda kada su oni za to spremni. Time se povodim i u radu s klijentima, a najviše se veselim kada s njima potaknem njihovu unutarnju snagu.

Strah nas koči
A kako je tekao njen profesionalan put?

— Moje prvo zaposlenje bilo je na Projektu prevencije nepoželjnog ponašanja Pravnog fakulteta u Zagrebu u sklopu mog pripravničkog staža. Kasnije sam dobila ponudu za posao u Odjelu za prevenciju ovisnosti, Zavoda za javno zdravstvo. Iako to nije bio moj najsretniji izbor zaposlenja, prihvatila sam ponudu za posao vodeći se razumom. Razmišljala sam, pa to je dobra institucija, redovna plaća, dodatno obrazovanje. Što mi više treba? No u dubini svoje duše znala sam da to nije mjesto za mene. Mnogo toga sam potiskivala u sebi, dok nakon dužeg razdoblja skupljanja raznih emocija nije nastradalo moje zdravlje. Nažalost, velika većina ljudi ide razumom, a manje srcem, a ja sam bila jedna od njih. Vjerujući da ne postoji bolje i slušajući razum, a ne osjećaje, razboljela sam se. Bila sam u strahu. Strah nas uvijek koči u promjeni. Teško nam je napustiti zonu sigurnosti. Često ljudi misle, bolje poznato, nego nepoznato! – priča nam svoje iskustvo. Bi li danas drukčije postupila, pitamo je.

Svi su mi govorili: ‘Jesi li luda pa to je državni posao. Imaš kredite, dvoje djece, tko će plaćati račune? Ideš u nepoznato… Bilo mi je užasno teško i nema te vrste straha s kojom se nisam suočila. Bojala sam se da mi posao neće uspjeti, da nisam dovoljno dobra… U jednom trenutku nisam imala niti jednog klijenta. Uhvatila me panika. Pitala sam se: Što ako sam pogriješila i na ovaj način ugrozila svoju obitelj?

— Da mi je sada ova pamet, nikada ne bih napravila neki izbor koji se kosi s mojim osjećajima. Oni su najispravniji signali je li nešto u skladu s nama ili ne. Sjetite se samo koliko puta ste imali ‘onaj’ osjećaj pa ste ga zanemarili. I koliko ste si puta rekli, znao sam, ali se nisam poslušao. Svi bismo trebali odmah reagirati na bilo koji oblik nezadovoljstva – odgovara nam i za primjer uzima posao.

— Npr. vaš šef traži da potpišete putni nalog umjesto njega kako bi mogao uzeti dnevnicu za sebe. Vi to ponašanje osuđujete, ali ipak pristajete jer se bojite otkaza. U sebi nakupljate emocije gorčine. Ljuti ste na sebe jer radite nešto što nije u skladu s onim što osjećate. A opet to radite jer se bojite otkaza. U podlozi je strah. I tako, malo po malo, situacija za situacijom i eto belaja. Kažu neki moji klijenti: ‘Dobro mi je na poslu. Ne tuku me’. Dugotrajnim potiskivanjem emocija, štetimo sebi tako da naše tijelo reagira kroz bolest. U početku to budu glavobolje, uštaknuća u leđima, gastritis, cistitisi, prehlade, a dugotrajnim zanemarivanjem signala dolazi i do ozbiljniji bolesti… Svaka bolest jest poruka našeg tijela da smo nešto zanemarili u našem životu, da se ne ponašamo u skladu s vlastitim uvjerenjima i da se trebamo vratiti sebi – ističe Karmen. No, uz posao psihoterapeutkinje, naša sugovornica bavi se i pisanjem, odnosno radom na knjigama za pomoć ljudima, parovima, bivšim parovima…

— Knjige Vodič kroz razvod braka i Vodič za sretan brak, unijele su buru i oluju u moj život i mogu reći da su bile prekretnica da sagledam gdje sam i gdje idem. Način na koji smo se spojile Ivana Mijić Vulinović i ja, zapravo je bio ravan čudu. Ljeto prije negoli smo nas dvije uopće razgovarale da ćemo pisati knjigu, stalno sam govorila ‘Ja ću napisati knjigu’. I kada bi me ljudi pitali kakvu knjigu, ja bih odgovorila: ‘Ne znam, ali znam da ću je napisati’. I eto, knjiga je upala u moj život i to ne jedna nego dvije… (smijeh) – priča nam svoj susret sa spisateljskim vodama. No, to je bio okidač za dalje.

‘Odlučila sam slušati sebe’
— Uvidjevši kako je naša prva knjiga napisana i objavljena s lakoćom te postala jedna od pet najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, počela sam vjerovati kako je sve moguće. To je bio i jedan od okidača da potražim sreću negdje drugdje. No sam proces od odluke do realizacije moga otkaza je potrajao. Teško je bilo uskladiti moja stara uvjerenja (što će ljudi reći) i nova (prati svoje osjećaje i intuiciju). Bila sam u totalnom rascjepu. Znala sam da nešto trebam poduzeti, ali nisam znala točno što. Tada sam počela intenzivno čitati strane i domaće autore iz područja psihologije i duhovnosti te proučavati njihov rad. Njihova učenja su me ojačala i pomogla mi da upoznam sebe, svoje želje i pravu istinu o tome tko sam ja, što volim i želim. Inspirirana svim tim, javio se i poriv da napravim konferenciju ‘Doza inspiracije’ – otkiva nam Karmen kako je došla na ideju organiziranja konferencije. A što joj je predstavljalo najveći izazov u životu?

— Najveći izazov mi je bio dati otkaz u državnoj službi i otvoriti UMUS savjetovalište. Svi su mi govorili: ‘Jesi li luda pa to je državni posao. Imaš kredite, dvoje djece, tko će plaćati račune? Ideš u nepoznato… Bilo mi je užasno teško i nema te vrste straha s kojom se nisam suočila. Bojala sam se da mi posao neće uspjeti, da nisam dovoljno dobra… U jednom trenutku nisam imala niti jednog klijenta. Uhvatila me panika. Pitala sam se: Što ako sam pogriješila i na ovaj način ugrozila svoju obitelj? Tada sam sklopila ruke i pomolila se Bogu. Rekla sam mu iz sveg srca: ‘Bože, ako ja nisam za ovaj posao, molim te usmjeri me na ono u čemu ću biti dobra. Daj mi znak?’. Nakon pola sata, zaista iz vedra neba, nazvala su me dva nova klijenta – prisjeća se Karmen svojih poduzetničkih početaka. Zanimalo nas je i njeno osobno odnosno – samoiscjeliteljsko iskustvo!

— Moji zdravstveni problemi su se počeli popravljati onda kada sam sebi iskreno rekla da želim biti sretna. Ne polovično, nego u potpunosti. Nisam mogla izbjeći jednu operaciju, ali sam zato drugu s lakoćom odbila. Istinu za reći, pomoglo mi je najviše to što sam odlučila slušati sebe, a ne sve oko sebe. Mislim da svaki čovjek ima sposobnost samoiscjeljivanja i da treba pratiti vlastiti osjećaj. Kada tražimo, uvijek nađemo način. Bitna je vjera i povjerenje. Sve se u životu događa za naše najveće dobro. Pa čak i teška bolest – smatra Karmen Kmetović Prkačin. Na pitanje u kojem je trenutku shvatila da je ‘život jedan’ odgovara:

— Nekim ljudima treba proći mnogo vremena dok shvate da je život jedan i da ga mogu živjeti na sretniji i radosniji način. Meni je puno trebalo, ali bolje ikada nego nikada. Nemojte čekati. Probajte jer se možda ugodno i iznenadite – zaključuje Karmen.

Komentari





O autoru: Dulist.hr


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana