Slušni aparat

Kako neuspješno izbjeći slavu i bogatstvo?

Besperspektivni tinejdžer iz malog teksaškog grada. Telepatski zombi-pas. Talentirana umjetnica bez jedne ruke u nevolji. Uspješna informatičarka – mili­jarderka. Tajanstveni ljudi u crnom. Sve to, i još puno više, ovijeno obilnim koli­činama psihodeličnih opijata sadržaj je knjige ‘Me & Mr. Cigar’, nove apsur­dističko-komične literarne apstrakcije Gibbyja Haynesa, puno poznatijeg po svojoj dugogodišnjoj karijeri osnivača i frontmana alt-rock grupe ‘Butthole Surfers’.

Gibby i ostatak surfera nikad nisu imali pretenzije biti slavni ili bogati, što je očigledno iz samog naziva grupe koji im je već u startu onemogućio main­stream distribuciju i ekspoziciju u medi­jima. A samo ime je plod čiste slučajno­sti jer se na njihovom prvom službenom koncertu najavljivač nikako nije mogao sjetiti naziva banda pa ih je najavio po naslovu njihove prve pjesme. Lapsus je prešao u zafrkanciju, a zafrkancija u legendu američke rock scene. Grupa nije imala nimalo lagan put do slave. Velika većina njihovih albuma sni­mana je na dug i dosta često izdavana i po nekoliko godina nakon ulaska u studio kad bi njihovim vjerovnicima dosadilo čekati na novac. A u međuvre­menu je band samostalno izdavao audio zapise sa svojih koncerata kako bi sku­pili novac za nove turneje. Tako je i nji­hov prvi album ‘Live PCPPEP’ ustvari live verzija njihovog prvog EP-a ‘Butt­hole Surfers’.

Nastupi uživo osamdesetih bili su također priča za sebe, a priče o potpu­nom kaosu koji se događa na pozornici uspješno su privlačile sve više i više zna­tiželjne publike. Otkačene frizure, čla­novi banda u raznim stadijima razodje­venosti, samoozljeđivanje, sitni i malo veći požari, uz korištenje svakojakih kućanskih potrepština umjesto glazbe­nih instrumenata sad su već dio legende. Ali ipak je glazba bila ta koja će ‘Butthole Surferse’ podignuti na svoje zasluženo mjesto pri vrhu slavnih alternativnih bandova.
Iznimno duhoviti i ponekad mor­bidni tekstovi uvijek su bili stožerni dio repertoara, poput pjesama ‘The Shah Sleeps in Lee Harvey’s Grave’ i ‘Bar-B-Q Pope’ s prvog EP-a. Prvi studijski album ‘Psychic…Powerless…Another Man’s Sac’ sadrži i pjesmu ‘Butthole Surfer’ po kojoj ih je zaboravni najavljivač prozvao, kao i odlične ‘Negro Observer’ i ‘Mexican Caravan’. Osamdesetih još izdaju i ‘Rembrandt Pussyhorse’ sa ‘Creep in the Cellar’ i otkačenom obradom ‘Ame­rican Woman’, ‘Locust Abortion Techni­cian’ sa ‘Sweet Loaf’ obradom Sabbatho­vog ‘Sweet Leaf’ i ‘Human Cannonball’ te ‘Hairway to Steven’ (‘I Saw an X-Ray of a Girl Passing Gas’). Ta tri albuma snimaju u stabilnoj i sad već legendar­noj postavi Gibby Haynes (vokal), Paul Leary (gitara), Jeff Pinkus (bas) i King Coffey (bubnjevi) nakon pola desetljeća konstantnih izmjena ritam-sekcije.
Desetljeće komercijalnog neuspjeha praćenog iznimno uspješnim kriti­kama i odanom bazom obožavatelja zaključuju albumom ‘piouhgd’, nakon kojeg potpisuju za izdavačku kuću Capitol, a svoj prvi veliki komercijalni uspjeh bilježe kolaboracijom s tada masivno poularnim Ministryjem i pje­smom ‘Jesus Built My Hotrod’.

Ubrzo nakon toga slijedi i njihov samostalni proboj u MTVmainstream u crtanom serijalu Beavis & Butthead s pjesmom ‘Who Was In My Room Last Night?’ i albumom ‘Independent Worm Saloon’. Uz pjesme ‘Alcohol’ i ‘Dust Devil’ na albumu je i stvar ‘Some Dispute Over T-Shirt Sales’ kao referenca na neizmi­rene račune sa Ministryjem. Najveći komercijalni uspjeh ostvaruju 1996. sa svojim sedmim službenim albumom ‘ElectricLarryLand’ i mega-popularnom stvari ‘Pepper’. Rast mainstream popu­larnosti doveo je i do toga da izdavačka kuća izda verziju albuma naslovljenu B***H*** Surfers kako bi dobili mjesto na policama Wal-Marta i drugih trgo­vačkih lanaca.

Kao i mnogi bandovi koji nikad nisu namjeravali postati popularni, nakon ovog uspjeha ‘Butthole Surfersi’ se raspa­daju. Okupit će se još jednom 2001. kako bi odradili ugovorne obveze albumom ‘Weird Revolution’, a idućih desetak godina bi se sporadično pojavljivali na odabranim festivalima prije potpunog povlačenja na rezervne pozicije. Još uvi­jek postoji nada u ponovno okupljanje jednog dana kad se koncerti uživo napo­kon vrate u normalu, posebno stoga što su članovi banda, za razliku od mnogih drugih i nakon četrdeset godina zajedno ostali dobri prijatelji.

Fotografije: buttholesurfers.com

Pročitajte još

Texas je razlog…

Petar Ipšić

Vuk dlaku mijenja

Ivan Jelčić

Deep Purple i recept dostojanstvenog starenja

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija