Besperspektivni tinejdžer iz malog teksaškog grada. Telepatski zombi-pas. Talentirana umjetnica bez jedne ruke u nevolji. Uspješna informatičarka – milijarderka. Tajanstveni ljudi u crnom. Sve to, i još puno više, ovijeno obilnim količinama psihodeličnih opijata sadržaj je knjige ‘Me & Mr. Cigar’, nove apsurdističko-komične literarne apstrakcije Gibbyja Haynesa, puno poznatijeg po svojoj dugogodišnjoj karijeri osnivača i frontmana alt-rock grupe ‘Butthole Surfers’.
Gibby i ostatak surfera nikad nisu imali pretenzije biti slavni ili bogati, što je očigledno iz samog naziva grupe koji im je već u startu onemogućio mainstream distribuciju i ekspoziciju u medijima. A samo ime je plod čiste slučajnosti jer se na njihovom prvom službenom koncertu najavljivač nikako nije mogao sjetiti naziva banda pa ih je najavio po naslovu njihove prve pjesme. Lapsus je prešao u zafrkanciju, a zafrkancija u legendu američke rock scene. Grupa nije imala nimalo lagan put do slave. Velika većina njihovih albuma snimana je na dug i dosta često izdavana i po nekoliko godina nakon ulaska u studio kad bi njihovim vjerovnicima dosadilo čekati na novac. A u međuvremenu je band samostalno izdavao audio zapise sa svojih koncerata kako bi skupili novac za nove turneje. Tako je i njihov prvi album ‘Live PCPPEP’ ustvari live verzija njihovog prvog EP-a ‘Butthole Surfers’.
Nastupi uživo osamdesetih bili su također priča za sebe, a priče o potpunom kaosu koji se događa na pozornici uspješno su privlačile sve više i više znatiželjne publike. Otkačene frizure, članovi banda u raznim stadijima razodjevenosti, samoozljeđivanje, sitni i malo veći požari, uz korištenje svakojakih kućanskih potrepština umjesto glazbenih instrumenata sad su već dio legende. Ali ipak je glazba bila ta koja će ‘Butthole Surferse’ podignuti na svoje zasluženo mjesto pri vrhu slavnih alternativnih bandova.
Iznimno duhoviti i ponekad morbidni tekstovi uvijek su bili stožerni dio repertoara, poput pjesama ‘The Shah Sleeps in Lee Harvey’s Grave’ i ‘Bar-B-Q Pope’ s prvog EP-a. Prvi studijski album ‘Psychic…Powerless…Another Man’s Sac’ sadrži i pjesmu ‘Butthole Surfer’ po kojoj ih je zaboravni najavljivač prozvao, kao i odlične ‘Negro Observer’ i ‘Mexican Caravan’. Osamdesetih još izdaju i ‘Rembrandt Pussyhorse’ sa ‘Creep in the Cellar’ i otkačenom obradom ‘American Woman’, ‘Locust Abortion Technician’ sa ‘Sweet Loaf’ obradom Sabbathovog ‘Sweet Leaf’ i ‘Human Cannonball’ te ‘Hairway to Steven’ (‘I Saw an X-Ray of a Girl Passing Gas’). Ta tri albuma snimaju u stabilnoj i sad već legendarnoj postavi Gibby Haynes (vokal), Paul Leary (gitara), Jeff Pinkus (bas) i King Coffey (bubnjevi) nakon pola desetljeća konstantnih izmjena ritam-sekcije.
Desetljeće komercijalnog neuspjeha praćenog iznimno uspješnim kritikama i odanom bazom obožavatelja zaključuju albumom ‘piouhgd’, nakon kojeg potpisuju za izdavačku kuću Capitol, a svoj prvi veliki komercijalni uspjeh bilježe kolaboracijom s tada masivno poularnim Ministryjem i pjesmom ‘Jesus Built My Hotrod’.
Ubrzo nakon toga slijedi i njihov samostalni proboj u MTVmainstream u crtanom serijalu Beavis & Butthead s pjesmom ‘Who Was In My Room Last Night?’ i albumom ‘Independent Worm Saloon’. Uz pjesme ‘Alcohol’ i ‘Dust Devil’ na albumu je i stvar ‘Some Dispute Over T-Shirt Sales’ kao referenca na neizmirene račune sa Ministryjem. Najveći komercijalni uspjeh ostvaruju 1996. sa svojim sedmim službenim albumom ‘ElectricLarryLand’ i mega-popularnom stvari ‘Pepper’. Rast mainstream popularnosti doveo je i do toga da izdavačka kuća izda verziju albuma naslovljenu B***H*** Surfers kako bi dobili mjesto na policama Wal-Marta i drugih trgovačkih lanaca.
Kao i mnogi bandovi koji nikad nisu namjeravali postati popularni, nakon ovog uspjeha ‘Butthole Surfersi’ se raspadaju. Okupit će se još jednom 2001. kako bi odradili ugovorne obveze albumom ‘Weird Revolution’, a idućih desetak godina bi se sporadično pojavljivali na odabranim festivalima prije potpunog povlačenja na rezervne pozicije. Još uvijek postoji nada u ponovno okupljanje jednog dana kad se koncerti uživo napokon vrate u normalu, posebno stoga što su članovi banda, za razliku od mnogih drugih i nakon četrdeset godina zajedno ostali dobri prijatelji.
Fotografije: buttholesurfers.com