‘Preko sporta do diplome u Americi’ bila je tema predavanja koje je u ponedjeljak u Čitaonici Narodne knjižnice održala odbojkašica Doris Bogoje.
Od početaka u župskoj školi, gdje je kako kaže bila ‘najveći antitalent’, i u srednjoj je nastavila s odbojkom u koju se zaljubila, tako je nakon završetka Gimnazije odlučila i igrati i studirati, i to u New Yorku. Počela je s istraživanjem fakulteta u Americi gdje studenti dobiju znanje i sport, a neki od početnih koraka bili su prikupljanje mailova i dokumenata, slanja videa, komunikacija s trenerima, pisanje prijemnih testova, vađenje studentske vize…
– Moja osobna školarina iznosila je 60 tisuća dolara i uključivala je apsolutno sve, od škole predavanja, smještaja, hrane. Bila sam student na punoj stipendiji, i obično ‘takve poput mene’ ostali gledaju kao zvijezdu. Kad sam došla nisam bila svjesna toga – objašnjava Bogoje te dodaje kako kad potpišeš školarinu, na neki način postaješ njihov ‘robot’.
– Ranojutarnja dizanja, predavanja, treninzi, predavanja… Vojničke pripreme, kad su utakmice nema ‘boli li ili ne’, terapeuti su tu da zaliječe svaku boljku, nekad nismo ni izlazili iz dvorane po cijeli dan, ogromna promjena naspram Dubrovnika. Tu je sve organizirano, nema promjena, svaki sport ima svoje termine. Nema slobodnog vremena za aktivnosti, a kad ga dobijemo onda samo želimo spavati. S profesorima nema problema, što mi se osobito svidjelo, sve se može dogovoriti i svi izlaze u susret sportašima studentima – ističe dvadesetpetogodišnja sada već bivša odbojkašica koju su ozljede natjerale na da se povuče iz svijeta odbojke, ali ne i Amerike, jer uskoro kreće u nove poslovne pobjede u New Yorku, naime stekla je diplomu iz Poslovne statistike te dobila posao u jednoj firmi.
O životu studenta – sportaša Bogoje kaže kako je to ‘moderna verzija vojske’, treninzi traju 4-5 sati dnevno, po semestru imaju 5-6 predavanja, bitan je prosjek ocjena ‘što ovdje nije slučaj za sportaše’, opisivala je i život na kampusu gdje sportaši koji se bave istim sportom, borave skupa, opisivale je i kratke ali naporne sezone, česta putovanja, ali i brze mogućnosti prebacivanja na druge fakultete.
– Sve je maksimalno posvećeno sportašima, pripreme studente za sve kasnije što dolazi u životu. Znamo reći kako su Amerikanci glup narod, ne možemo generalizirati, ali su dosta neopterećeni, međutim u polju koje ih interesira – u tome su najbolji. Konstantno su natjecateljski nastrojeni. Mi pijemo kave dva, tri sata, a oni su stalno u pokretu i ne gube vrijeme. Zanima ih samo vlastiti profit, na što se meni ispočetka bilo jako teško naviknuti – objašnjava Bogoje.
Dodala je da koliko god je bitan performans igrača, Amerikancima je isto tako bitno da se sportaš uklapa i mentalitetom. Svaki trener ima svoju kulturu i pokušava od njih napraviti ono što je zamislio. ‘To je otežana okolnost’, kaže Doris, ali unatoč svemu ona je kao kapetan svog tima uspjela osvojiti američko prvenstvo i diplomirati, a sad kad se sjeti sebe pet godina prije polaska u Ameriku , kaže kako je to neka druga ona.
– Kad čovjek prođe tu amerikanizaciju, taj proces gdje ga istreniraju kao vojnika, nema te osobe koja mu može nešto reći da izgubi samopouzdanje, niti tog posla na kojem će se pojaviti i misliti kako nije dovoljno dobar. Većina studenata koji nisu bili sportaši neusporedivo su manje radnici i ljudi od onih koji su se profesionalno bavili sportom. Svim sportašima uvijek govorim ako imaju priliku neka pođu u Ameriku. Neće izgubiti taj svoj sportski duh nego će ga graditi. Odlazak u Ameriku bila mi je životna škola i da moram sve bih opet ponovila – zaključila je bivša profesionalna odbojkašica Doris Bogoje.